Sad osjeća kako se iza njega strovalila historija, još dan prije nije bio svjestan tog raskida i nagle promjene kao ni svoje sporazumaške logike koju inače prezire kao

staru hrvatsku vrlinu, ali zašto ta grižnja savjesti, zar su postojale mimo njega i njegovih želja još i neke druge vrijednosti (?), opet se počeo osjećati glupo no ne dopušta da mu se približi nekakvo mamlasto očajanje... Jučer rano ujutro nakon bezbojnog praskozorja završile su posljednje racije, Krištofu je uspjelo da se na vrijeme sakrije u tajno kućno sklonište, zapravo mama ga je otjerala nakon duljeg uvjeravanja, na trenutak nesretno duševno stanje, no ohrabren i umiren maminim savjetom nije se javio Ferencovoj ophodnji, i tako je fizički osigurao svoj stav bezbrige i neodgovornosti ali i mogućnost da dočeka svijetlu crvenopetokrakastu budućnost, na kraju kad je dobro razmislio bio je zadovoljan što je kidnuo i što se nije dao tako jeftino upecati na ganutljive pričice o spasu hrvatske mu domovine. Taj posao tjeranja i sakupljanja, obavljen grubo i bez provjeravanja, pokupio je stotinjak staraca smežuranih obraza i žutih preplašenih očiju te dvostruk broj petnaest i šesnaestogodišnjaka, Krištofovih drugova iz Radne službe. Na brzinu odjeveni u provlažne jurišničke ili domobranske odore dječaci još mršaviji od prevelike vojničke odjeće, odsutni od svog dosadašnjeg života, muteža sa curama i šetnja korzom, čekali su u parku ispred željezničke postaje presudni čas nekog nepoznatog im povlačenja. I prema izjavama (na brzinu izmišljenih i bez stida, a takvih se neslužbenih priča i strašno neduhovitih Krištof naslušao posljednjih mjeseci) mjesnih vođa hrvatske ustaške mladeži, jurišničkih časnika i njihovih pobočnika ovo neće biti definitivno napuštanje grada i mile nam domovine rasprostrte od Sutle do Drine, od Drave i Dunava do plavog Jadrana (Još Hrvatska ni propala dok mi živimo...) već samo nužni manevar, a ne ponor sramote i poraza, put u sastanak s američkim i engleskim vojnicima i zajedno s njima, s tim pravim sportskim asovima, na njihovim tenkovima vratit će se natrag nanovo naoružani i potjerati četničko-komunističke bande i spasiti tisućugodišnju hrvatsku uljudbu. Govorili

su to dječacima sad već zbijenim u krug ispred uneređenog perona velike bijele kolodvorske zgrade oprljene vatrom izgorjelih vagona (i zidovi su ovog zdanja zarđali kao i to razbijeno željezo ispred nje), uvjeravali ih uzbuđeni i njihov grozničavi pogled na sivim licima zadobivao je onaj staklenasti sjaj očiju mrtvaca, bio je to neživi bljesak iz potamnjelih očnih duplji kakav su već poznavali dječaci iz Radne službe, vidjeli su ga na licima mrtvih vojnika položenih ispred vojničke mrtvačnice na svoje krpe među daske neobojenih lijesova s dnom nasutim piljevinom i strugotinama. Otišao je vlak praćen izanđalim oklopnim kolima, odvukla se u izlizano obzorje (u tom sivom zraku s vonjem paljevine nije se moglo odrediti vrijeme dana) i njemačka motorizacija, već ponešto razoružana, i onaj posljednji lovački eskadron bavarskih konjanika na koje se oni rijetki i užurbani prolaznici više nisu osvrtali kao da i ne postoje ili kao da to jašu pokraj ceste, tamo gdje oštar kamen-tucanik prelazi u zemlju i gdje je tlo mekanije, neke tek jedva vidljive sablasti čudom ili zabunom zalutale u dan, bića što pripadaju bivšem poraženom svijetu čija prisutnost ovdje više ništa ne može promijeniti. I kao posljednje od tih nekad nepobjedivih vojnika Krištof, stariji i umorniji od sve te šašave besmislenosti, vidio je uprljane bijele sapi zamorenih konja i iskrzana kopita bez potkova... A iza tog odlaska vrijeme se smirilo u svojoj razlupanosti, u svojim krhotinama... Koristeći se tim malobrojnim trenucima zatišja, bezubim opuštenim minutama, izmilili su iz kuća oni koji su ostali i oni koji su na brzinu svukli uniforme, išli su pogubljeni, bez svojih odličja, kolajni, zlatnih i srebrnih zvjezdica, svoje su već odsvirali, pomalo nalik na pse što su izgubili njuh, opkoljeni ili predvođeni ženama nosili su, vrijedne, a još češće bezvrijedne stvari, skrivali ih u drvarnice ispod ugljena i drvenih otpadaka ih krišom zakapali u vrtove, jer ako s partizanima stignu Rusi, spuste se preko Drave, Crvenoarmejci će razgrabiti sve što imalo vrijedi a ne samo satove i polokati svu kolonjsku vodu. Za to vrijeme dok su muškarci pronalazili sigurna

skrovišta žene su čuvale stražu, izlazile na ulicu, upuštale se u kratke razgovore ili su pak odrješitim riječima izgovarale naređenja kao da uopće ne mare što će ih tovarišči nataknuti na svoj ražanj. I kad je sve što se moglo ili htjelo sakriti, kad su stari kućni podrumi i skloništa bila ispunjena nužnom hranom, posteljinom, posudama s vodom i pijeskom, na ulicama, po trgovima i vrtovima ostale su same stvari: razbacane klupe, razvaljena vozila bez guma i probušenih rezervoara, trula slama, odbačeno oružje, lopate i razlupani municijski sanduci, nakazni ostaci vojnih komora. Stvari su postale pretjerano uočljive, snažno su pokazivale svoje mrtvo trajanje, nitko ih nije micao iz te njihove gotovo kobne trajnosti, iz tog toliko materijalnog položaja. U ovom neredu bezvlađa one su same po sebi odabrale svoja mjesta kojima prije nikada nisu pripadale. Brzo, kao da je preko grada prešla razaralačka voda potopa, stvari su sljuštile sa sebe otiske i mirise ljudi, i u toj njihovoj nepomućenoj samovlasti postojanje živih potvrđivalo se samo kao varka... Krištof je kasnije doznao da su za to vrijeme dok je čučao u skloništu kao majmun u kavezu zoološkog vrta nekolicina iz gimnazijske falange frajera otišli do županijske zgrade na glavnom trgu i do Stožera. Bilo mu je žao što im se nije uspio pridružiti, što mu je i to izmaklo; tom nerazboritom pothvatu kad su već štektale strojnice u selima oko grada prisustvovao bi s nekom strašnom zlobom u sebi. Doduše, mogli su svi lijepo nadrljati, ali to je bila perfektna prilika za jedan dobar i uvjerljiv utisak o tom ratnom sranju. Prljavog lica i ruku, njušeći svojim nježnim nosnicama hladni dim paljevine izvlačio bi zajedno s njima između nagorjelih papira pisaće strojeve ili bilo što, uzimao ne misleći o vrijednosti tih predmeta niti bi se pitao zbog čega to čini, znao bi na samom početku ovog grabeža, ove hajke, da će kod kuće kao nešto suvišno odbaciti te usvojene, opljačkane ili ukradene stvari. (Trunule bi na tavanu ili u podrumu kao i ostale bivše Krištofove igračke zaprašene, rastavljene i neupotrebljive.) Krištof se zaista kajao što se tog dana što je prethodio miru, tog

posljednjeg dana sada već dobro usmrđenog rata, nije pridružio ostalim gimnazijskim tarzanima u zajedničkom veselom obračunu (dobro bih se zabavljao!) u prostorijama Stožera ili Županije kao da su to mjesta i njegova zločina. I tako je Krištof ne toliko iskusan kao što je po svom mišljenju trebao biti, nekako napola i s neostvarenim prevaženim planovima, završio u ovom našem prikazu, možda nepotrebnom uvodu u svijetle dane oslobodilačkih uspjeha, svoje ratne godine što su uz mnoge druge pojedinosti ostale zabilježene do današnjeg dana u njegovoj savjesti. Ili — ili se samo sa svima šalimo dajući suvišne vrijednosti (što nam to zapravo treba?) našim već okorjelim i svima poznatim pretjeranim subjektivnostima?