U drugom dvorištu bio je sličan prizor. Ali tamo nisu gulili lisicu nego jazavca. Dok je onako duga visila vitko kao bjelouška niz ždralov kljun i ležala prije kao Ciganka kad očekuje u hrastiku lugara nego zvijer priređena za deranje krzna, jazavac onako kratak, širok ležao je kao žabetina preko koje se prevaljala u mraku brkata mlinarica. Njega gulikoža nije svlačio kao nju, onako ženski nježno, kao kad stara poštarica izvlači ruku iz svilenog rukava. Njega je derao grubo, onako kako su nekad drumski razbojnici u ovom kraju znali na brzinu do gola opljačkati bezazlenog putnika. Polaganošću starog seljaka, kojem u bolnici preko glave svlače košulju izjedenu znojem, iskidanu snima u teškoj vatri — jazavac je izvlačio iz svoje kože tijelo ispaćeno grobljanskim blatom, ispijeno grofovskim krpeljom i izmoreno nizinskim svitanjem. Njemu metak nije ušao u vrat kao lisici, nego u trbuh pa je mjesto svijetle sukrvice kapala tamna žuč. Neće više svojim tijelom, mekanim kao propao kelj, pospan izvaljivati gnijezda usnulim prepelicama, runiti rosu s mrtve krtice.