Najednom sam začuo glasan štropot i vrlo sam se prestrašio. S ruba krova, na samom ulazu u džep, zagledao sam se prema strani otkuda je dolazio štropot. Pošljunčenom stazom primicali se velikim štropotom nekakvi kotači, a na svakome je jašio čovjek, koji je na glavi imao okruglu kapu, a i lice je tim ljudima bilo gotovo posve pokriveno velikim naočarima. Kada su se dovezli na onu cestu, koja vodi uokrug, stali su sve brže juriti i ja sam začuđeno gledao s ruba krova i pogledima pratio jurnjavu tih ljudi. A ostali, koji su stajali na izgaženoj livadi, gledali su također pozorno za kotačima, pa i moj čovjek na krovu gledao ih je držeći u ruci četku, s koje se cijedila neka smeđa tekućina. Ljudi su s kotačima jurili uokrug i njihova brzina postajala je sve veća. Još nikada u životu nisam vidio takve jurnjave. Meni nije dobro gledajući takvu brzinu. Pa oni jure sve luđe! Mene hvata omaglica. Nesigurno se držim ulaza u džep. Treba se bolje uhvatiti. Kaput se strmo spušta. Ispod mene je dubina. Ljudi razgovaraju. Oni na kotačima sve luđe jure. Još luđe! Pratim ih pogledima, pratim, pratim, pratim, meni postaje

jako zlo, oko mene je sve crno, nestalo je sunce, nema modrog neba, kotači štropoću, štropoću, štropoću,
padam,
padam,
padam.