U snu se Kapara našao na rijeci, peca ribe, lovi šarane. Voda jedva da otječe, mutna, puna žaba i smeća. A šarani grizu, odskakuje plovak i kako kojeg šarana izbaci na brijeg i skine ga s udice, šaran se prometne u pticu, prhne krilima i odleti! Ali to Kaparu ne smeta, niti ga ljuti, niti začuđuje, lovi on šarane, lovi i tko zna do kada bi ih lovio da kroz san ne osjeti kako ga netko drma i govori: — Ustani, probudi se! — Kapara s mukom otvori oči i nakrivi glavu. Kao radosna, plamena pogača na prozoru se smješkalo jutarnje sunce... Svrne pogledom. Kavana gotovo prazna. Nekoliko građana, njegova desetina, i to je sve. Tko ga je to probudio? Nad njime neko crveno lice, zvijezda, srp i čekić... Nikako da se sjeti kako je došao ovamo i čije je to lice nad njime. — Zar te nije stid! — sluša Kapara kako šišti ono crveno lice i po boji glasa Kapara konačno poveže ono crvenilo — rajčice! — i dosjeti se da je to nad njime Rukljač, novi komesar čete. Jest, on! Skoči Kapara, zgrabi šljem, na brzinu poklopi njime glavu i raportira otresito: — Druže komesaru, izvijestio sam komandira da sam ovdje, pa sad drijemam i čekam daljnja naređenja.