— Nastavit ću ja! — odluči se Martin. — To što sam bio šofer u ciglani u Križevcima i još tamo postao član Partije, o tome neću govoriti. Govorit ću o tome kako sam došao u partizane. Vjerovali ili ne, u partizane me dovela krava! Jest, obična naša domaća krava! Jednog dana dođe k meni u ciglanu moj stric Polšek, terenski radnik. Veli on: — Imam dobar puškomitraljez, samo moram nabaviti kravu! — Kravu? — Jest, moram nabaviti kravu dojilju. Dobru dojilju! — Hm... za kravu nije teško. Sjetim se da na Kalniku ima dosta Slovenaca kolonista koje su naselili na posjede Srba, oduzet ćemo kravu jednom kolonistu, i kvit posla. Odemo na Kalnik u štab odreda, jer tada brigade još nije bilo, i komandant nam dopusti a intendant odredi kome da uzmemo kravu. Cijeli taj dan i gotovo cijelu drugu noć vodili smo kravu dok napokon nismo došli u neko selo, daleko od partizanskih baza na okupiranom području, i tu moj stric zakuca na neka vrata. Sve je bilo dogovoreno

i, videći da je krava tu, seljak nas uvede u kuću, stavi pred nas bocu rakije pa ode na sjenik po mitraljez. Nešto se dulje zadržao i dok se vratio, moj je stric ispraznio bocu. Ispraznio i opio se na brzinu. Dakle, seljak se vrati, mi njemu kravu, on nama mitraljez, ali odmah napomene da ćemo kravu morati otjerati na kraj sela njegovu sinu jer nije zgodno da krava bude tu. I tako krenemo nas dvojica, stric i ja, puškomitraljez i krava... Idemo, idemo, kad usred sela evo pred nas žandara! — Stoj! — vikne moj stric. — Tko ide?! — Žandari, iznenađeni, stanu kao ukopani, a jedan od njih odgovori: — Ovdje hrvatski oružnici, tko tamo? — Moj stric se nije zbunio. Onako pijan vikne otresito: — Gospodo hrvatski oružnici, izvolite se ukloniti, prolazi narodna vojska! — I dum...! Pusti rafal, žandari pobjegnu, a krava ni da bi repom. Prava partizanska krava! Ja se u ciglanu nisam više vraćao. Mitraljez na rame i pravo u odred. Evo me u brigadi s tim istim mitraljezom. To je sve.