Ima trkača sprintera, kojima je početna brzina slaba, t. j. sve do časa dok ne dobiju punu brzinu. U tom slučaju najbolje je s njima provoditi kratke sprinteve (30—40 m). U izvođenju tih kratkih sprinteva treba nastojati produžiti svoj korak, a naročito po izlasku sa starta. Nagib mora biti veći, što će dovesti i do većeg početnog zamaha nogu. Ima dalje trkača, koji od starta imaju veliku početnu brzinu, a i kroz prugu trče kao da lete, međutim, njihov finiš nije dovoljno jak i brz, te često gube trku, iako su vanredno brzo trčali u počeku.

Takav trkač je došao do jedne granice, preko koje ne može prijeći dalje. U ovom slučaju mora se takvog trkača privikavati na snažni rad nogu i jako izbacivanje koljena, kako bi poput ostalih mogao u finišu dati još više i trčati još brže.