Čim je Alaga jutros doznao za pisma, na brzinu je prekopao sve džepove, ali i ladice svoga pisaćeg stola, i to temeljito, lupajući njima silovito, iskupio razne papire i škakljiva pisma, koja bi mogla štošta pričati, izderao ih na sitne komadiće i onda, pun žustrine, premjeravao sobu i čekao, da se vrata zatvore. A da prikrati vrijeme, koje je odmicalo strahovito sporo, lamatao rukama, gurio se i ispravljao, razgovarajući sa sobom, ali više s onim mirnijim sobom, a manje s onim naprasitim, kakvim ga je svijet poznavao. Često se činilo, da razgovaraju dva čovjeka, jedan mekan i pitom, pa iako napada, on to čini s mjerom i obzirno, dok drugi, goropadan i nakostriješen, samo što viče, grmi i praska.