Šime je bio pun tjelesnog nemira, u vječitom pokretu. U svakoj prilici neprestano se obazirao čime bi uposlio nemirne ruke i u svakoj stvari iznalazio stranu koja ima da se uredi praktično i manuelno. Sve situacije rješavao je na brzinu i jednostavno, sa dvije-tri riječi koje su uprošćavale teškoću i unosile izvjesni optimizam To je obično postizavao, tako da je nastupili događaj sravnjavao s kakvim kudikamo gorim koji bi bio mogao da nastupi, crpeći odatle razumne utjehe i mudrog pomirenja sa onim što jest. Naveče bi se katkad opio, a sjutra bi od toga ustao vedriji i orniji na poslu.