Daroviti inače Marinetti, sin egipatskog kapitalista, reprezentira poeziju mladog, bogatog buržoaskog baštinika, što snobovski igra špartanca i istodobno amerikanca, slavi industrializam i tehnički militarizam budućnosti, koji pjeva vlastiti automobil (Dion Buton ili milanska firma?) i slavi brzinu, ne pomišljajući, da se pješke bolje i više vidi, no iz »autobusa«, i ne obzirući se na talijansku antiautomobilsku i antifuturističku rečenicu: Tko ide polako, ide zdravo. U svakom slučaju pravi literarni uspjesi nisu — kao automobilski — uspjesi brzine i vlastite reklame.