Mali Pajo je još jednako spavao. Kada smo svršili posao, ja, sam ga probudio. Uhvatio sam ga za ruku, pa smo nas dvojica išli zajedno i malo naprijed, a iza nas su bili Baćo i Nana. U drugoj ruci sam nosio mali snopić žita. Nana je rekla, da će kod kuće napraviti vijenac, koji će sačuvati duže nego dosadašnje vijence zato, što sam i ja kosio. Pajo je ispočetka šutio, a kada se sasvim razbudio, onda je po sto puta počeo razgovarati. Trčao je naprijed, poskakivao, zvao me da trčimo, pa da vidim njegovu brzinu, ali sam ja bio tako umoran, da mi nije bilo do trčanja, pa ni s Pajom nisam htio, a valjda nisam ni mogao trčati.