Staroga i dičnoga Grada više nema. Ni žandara sa ćirilskim slovima »Ж« na epoletama isto tako više nema. To su danas nekakvi graničarski podoficiri sa antipatičnim austrijskim kapama. A ove peterokatnice mogle bi da stoje isto tako u Moabitu, u Beču kao i ovdje u Kosmajskoj Ulici. U ovom istom gradu, gdje se prije petnaest godina još osjećao abdulhamidski Levant i gdje su dvokatnice francjozefinske secesije (što ju je Njegovo Veličanstvo kralj jeruzalemski tako iz dna duše blagoizvoljelo mrziti), odudarale i stršile kao arhitektonski događaj prvoga reda, vozikaju se danas gardiste à la Daumont, dreče prve marke automobila, a po kavanama i bohemskim mozgovima miješaju se dada rastopine sa heredijanizmom kao whisky sa sodom. (Malo prije još heredijanizam, a danas već dada! Doista vratolomna brzina razvoja!) Taj Grad postrojio je oko dvjesta pješačkih bataljona, pedeset konjaničkih eskadrona, ukopao u zemlju baterije najtežega promjera, pobio milijun ljudi, zarezao se u legendarnu ploču historije krvavim slovima, i danas sa svojim nevjerojatnim antituberkuloznim dispanzerima i bežičnim antenama, pun još drvenih pekarnica i arnautskih iskuhavaohica, što tako silno podsjećaju na istočnu Galiciju i židovske drvene potleušice, putuje najvećom brzinom po tračnicama prosperiteta. Taj Grad jučer još tvrđava princeugenska, sa svojim ravlenima,

kurtinama, eskarpama i kontraeskarpama, linetama i kaponjerama (precizno djelo austrijskih fortifikatora), šaren i mošejsko-arapski mnogobojan kao alžirska reklama u vagonima Paris-Lyon-Mediterannée, patrijarhalan i idiličan kao vidovdanska dobra, pravoslavna, slavska utopija osamdesetih godina, postaje danas gradom trgovačkim, međunarodnim, i kao parazit bogatih provincija raste i tovi se ta masna hobotnica što ždere na utoku bogatih i plovnih voda sve terete i blago »osvojenih i oslobođenih krajeva, od Triglava do Soluna«. U tome gradu nema još šetališta i tmasti oblaci prašine viju se nad kućama na talasu košave koja svira na žicama telefonskim kao vjetar na antenama lađa. Tu se sanja teško i tmurno o prljavim i nabujalim vodama, ali Fordove kočije, germanski parni strojevi, Tungsram žarulje, Dunlop pneumatik, Sidol i Svenska K. F. doputovali su već ovamo sa međunarodnim bankama, a kamo ovo prekrasno cirkusko društvo dolazi, tamo trava sredovječne romantike i narodnih šarenih sanja ne niče. Još kopito progresa nije zgazilo patrijarhalnosti, ali se ta podvojenost osjeća na svakome koraku, kao u svim zonama gdje se javljaju prvi simptomi kapitalizma u nešto većem stilu. Boulevardska štampa je revolverska i nepismena: afere se izvikuju po ulicama. Socijalizam propovijeda se još podzemno i tko ima smionosti da se javno proglasi socijalistom, biva izbačen iz parlamenta, iskundačen i raskrvaren kao izdajnik. Generali vode mehikansku politiku i tako su oficirske organizacije važnije od političkih klubova. Krade se, kolje se, ubija, a

buknu li gdjegod agrarni nemiri, prebacuju se parostrojevima baterije i konjaništvo i uspostavlja se red ognjem i mačem. Sve je dvorište tvrđave u kojoj svećenici crkve rimske i crkve bizantinske postaju ministrima i gdje se osjeća paljevina sodomska na svakome koraku. Kriminalni tipovi i luđaci stupaju na čelu gomila, ljudi nose zastave, žderu se, krvare, razbijeni u sekte, religije, stranke, parole, uvjerenja, ustave i kabinete. Crkve Jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trésora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći. U tom potopu i brodolomu sjede u sumraku svojih vlastitih lirskih štimunga dobre i izgubljene duše, zatvorene po svojim sobama, te sentimentalno uzdišu i nemoćno se grizu nad svime što se zbiva. Ti ljudi što ovako trunu po svojim sobama, to su relativno najbolji naši ljudi, to su ljudi koji se ne mogu pomiriti sa stvarnošću, jer isto tako ne mogu da zaborave na intenzivnost svojih »mladićskih snova«. Taj nerazmjer između sna i ostvarenja grize te naše najbolje ljude kao rak, no osim njihovih iskrenih, starofrajlinskih zdvajanja, te depresije nemaju nikakvog dubljeg, stvarnijeg, konkretnijeg značenja. To je tip najvrednijeg našeg čehovljevski mekanog čovjeka, dobroćudnog i nesposobnog, što pliva nošen događajima kao slamčica strujom, bez jasne spoznaje, u rezignaciji i u svom malograđanskome defetizmu, koji samo gunđa, a ne buni se. Ti gnjili ljudi ne shvaćaju brzinu vožnje, bez smjera su političkog i narodnog, trabunjaju koješta, danas još u vagonu,

a sutra sigurno pod tračnicama, oni se gube u maglama najispraznijih kombinacija, kako bi bilo, kada bi bilo... Sami kondicionali i krive pretpostavke. Jer u ovom madžarskom pepita-snobizmu što se rađa i nastaje, između Topčidera i dedinjskih vinograda, u ovom nouveau-richeovskom talasu karijera, kada diplomate imaju potrebu da grade japanske vile, kad gospa Mica kao ministarka putuje u Pariz u svom vlastitom Buicku, u tom ričetu gdje se piše o kinematografiji i o konstruktivnom slikarstvu istim načinom kao o ministarskim panamama, ovdje, u gradu ćevapčića i jogurta, gdje stoje imitacije prvorazrednih hotela sa takozvanom švajcarskom poslugom iz Kočevja, sjede ekscelencije ministri i graničarski brčkaju čačkalicom po ustima i nazdravljaju gluposti i blefu, i ne misle u kondicionalu, nego robe direktno. Ovi provalnici i konjokradice još u prvoj generaciji, danas su ekscelencije i diplomate, a sutra će u svojim — recimo — mramornim vilama iza spuštenih zavjesa primati poklonstvene deputacije takozvanih umjetnika, slikara i pjesnika, da ovjekovječe prolazne zemaljske figure naših genijalnih političara, financijalnih velikaša i otmjene gospode. Vrag ih odnio! Jedne, druge i treće!