Najbolji dio drame upravo je formulacije problema odnosa prema Drugome, odnosa prema Strancu - koji Randazzo vidi kao kapitalno pitanje suvremene zapadne civilizacije. Njegova je aktualnost u današnnjoj Italiji golema; u nas nešto manja, i drukčije postavljena, ali nedvojbeno egzistentna. Promatrano s posve teatarskoga gledišta, bolje bi bilo da je Randazzova humanost i angažiranost pronašla iskaze koji bi bili u manjoj mjeri retorički i paradigmatični. Njegova jednočinka ovako ostaje »poučkom« lišenim brechtijanske lucidnosti, duhovitosti i kazališne domišljatosti. Drugim riječima, ako je i za Brechta i za Randazza kazališni medij pogodno sredstvo prenošenja određene poruke, koja gledatelja želi osvijestiti i uvjeriti u ispravnost svoje ideološke popudbine - tada je Brechtovo »sredstvo« znatno zanimljivije i vrednije, pa čak, u krajnjoj liniji, nije uvijek ni mišljeno kao puko sredstvo.