Ksaver Šandor Gjalski [1886], Pod starimi krovovi. Zapisci i ulomci iz plemenitaškoga svieta. (Matica hrvatska, Zagreb), 200 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Pod_starimi].
— „Kakove su to lakrdije, ovaj trenutak vidio sam, gdje njetko na mom stolcu sjedi, a
sad ga nema. Gdje je?“ — „Ta nije bilo nikoga!“ presjekosmo živo Žuženić i ja otcu
besjedu. — „Ma jest“ — prestravljen zavikne otac, a na to grof i tvoj otac dodju k
sebi, te sva trojica uztvrdiše, da su vidjeli liepa mlada čovjeka, u odielu prastara
kroja, onako ko u turska vremena. — Tvoj je otac kazivao, da ga je na jednom spazio
ne vidjevši da je došao, tada da je sio mirno na stolac i u me se zagledao. Grof ga
primjetio tek, kad je već sjedao. Čim su ga spazili, i ne znajući za što, svladala
ih strava, premda nisu na duhove ni malo mislili. Nisu vidjeli, kako je otišao.
Žuženić i ja nikako ne mogosmo razumjeti čitave zgode, u duhove nismo vjerovali ko
danas Štefica, pretražismo sve sobe, nije li u tom bilo šale? Dakako ta predmnjeva
bijaše unapried odklonjena, jer bi u tom slučaju i nas dva morali štogod vidjeti.
Nije li to čudno? Moj otac doista, on je bio naprednjak ko naš Štefica — nije ni
malo mario za čitavu zgodu, nu stari grof i tvoj otac prišapnuli jedan drugome, da
je to njekaki znak za kuću. Ja sam ih čuo, no u sebi sam se smijao. Tri mjeseca
kasnije pogorio nam je spahiluk u Banatu. Dakle, -- 93 -- što kažete? upita na
to nas Batorić kao pobjednik, uvjeren, da nas je nevjernike sasvim pobio.
Ksaver Šandor Gjalski [1886], Pod starimi krovovi. Zapisci i ulomci iz plemenitaškoga svieta. (Matica hrvatska, Zagreb), 200 pp. [broj pojavnica] [Gjalski_Pod_starimi].
|