Mnogi su mislili, da će se negdašnja ponosita djevojka, čim se udade, baciti u trošak i luksus; mnogi su se opet nadali, da će im ljubavna laskanja, kad donna Ines bude ženom, biti saslušana, - nu prevarili su se i jedni i drugi. Njena plemenitost našla je oduška u drugom pravcu, a ne u onom, koji su oni očekivali i željeli. Iz njena kao kristal bistroga govora mogli su se svi ubrzo uvjeriti, da nije trpjela i najmanjom dvoličnošću natrunjene riječi, a nekmoli da sluša ljubavna očitovanja. I to je bio nov povod, da je Marijan i po drugi put dobio pridjevak sretnoga čovjeka. A on je i bio - i sretan i zadovoljan! Samo jedna u dubini duše sakrivena želja osta mu dosada neispunjena; već je pet godina bio oženjen, ali nije imao odvjetka! Prve četiri godine sve se nadao i očekivao, a kad je prošlo to vrijeme, a on se već naviknuo dosadašnjemu životu, onda i ta želja počela sve pomalo trnuti u njegovu srcu. Donna Ines znala dobro za tu njegovu želju, znala je to, kako je on prve godine njihova braka, kad bi mu prijatelji nazdravili i poželjeli vrijednoga potomka, u svom zanosu odgovorio: - Tu djecu rada bih ja vidio! - misleći pri tom na svoju i ženinu ljepotu. Ta njegova riječ udubla se u njeno srce dublje nego ikoja druga; bilo je časova, te si je u dubini duše spočitavala, da nije kadra udovoljiti njegovoj vrućoj želji, da nije donijela svomu mužu najglavniji atribut, koji ženu čini ženom. Jedina joj utjeha bilo jedno Radetićevo pismo, u kojem prijatelj prijatelju piše, da to nije ništa neobijeno, da brak prvih pet, dapače deset godina ostane besplodan, i da taj slučaj ne isključuje, da poslije nekoga vremena ipak bude blagoslova Božjega, - a takovoga da će sigurno biti danas-sjutra i u Lucićevoj porodici.