– možeš ga opipavati kao liječnik za tijelo, kao duhovni pastir za dušu, kao istražni sudac za džepove; – možeš

posumnjati, da je ukrao i sakrio, da je obolio i zatajio; – možeš se uvjeriti i dokazati, da je počinio pogrešku i da si ga imao pravo pedepsati... Možeš najposlije reći, da je bog stvorio svijet, da duša bez ispovijedi dolazi u pakao, da je u paklu vragovi štipaju usijanim kliještima za tijelo, da su antiklerikalci ovaki zemaljski vragovi, da po neposlušnu djecu dolazi bau-bau, da u ljude ulazi zli duh i da se taj zli duh može istjerati ma i... utjerivanjem... Može se naime dijete uvjeriti, ali se dijete ne mora uvjeriti. Imaš na raspolaganje njegovu dušu i tijelo... Ta to je tako jednostavno! Uzmimo samo sve nas jednog po jednog... Sve nas, što se zgražamo, grdimo i izazivamo državnog odvjetnika. Biti otac nečem živom, ljudskome, mesnatome, što ti nije sin, a recimo biti taki otac takome djetetu, koje nema majke... Ta to je kao biti na pučini, nemati hrane i pojesti onoga, na koga kocka pade.” Ja sam gledao u sve to ozbiljno kao na poliklinici, jer sam polemizirao i s novinstvom i s publikom, budući da sam mislio napisati u tom smislu dopis. “Ko može od nas reći, da ne bi u tom slučaju jeo ljudskog mesa, kad nije još bio na pučini gladan i kad ima stvorova, koji su posve slični nama i jedu svoje roditelje iz zahvalnosti i milosti, kad ne znaju kuda i što bi s njima...” Ja sam se stao opet vraćati na grubu silu i nježna tjelešca. Dozvah si u pamet povorke interniranih dječaka i djevojčica, u kojih je lijepo lice bila rijetkost, pogotovo među djevojčicama, u kojih su oči bile umorne i nagrđene te nisi znao, sliče li očima prostitutka ili žena, koje je zaboljela glava od plakanja i udaraca. Ali to ne bijahu već ni u čem djetinje oči. Možda zato, što su one sve bile ružne, razvučene i zgrbljene najedamput. Sva su ona lica na prvi pogled činila dojam kao da se te curice svaki dan povlače za obraze, te im se usta šire i usnice stežu. U djece i posebice djevojčica ovo natezanje za obraze i širenje ustiju nije neobično nalik na paradokse dječjeg želuca: jesti puceta i čeprkati po blatu – i one pasjeg teka: jesti vlastitu bljuvotinu.

paragraph prethodnih

paragraph sljedećih