Sađoh s brežuljka, izađoh iz zeleni. Bez apetita. Grad me stao gušiti, zaudarati, umarati. “Uđoh u grobnicu, ispod zemlje – htjedoh se uvjeriti – i ovo se oko mene pomiču crvi”, ali se ne uvjerih. Onamo se nadvikivahu prodavači novina, a još se dalje izmjenjivahu tramvaji. “Ja sam ispod zemlje i osjećam ljude nad sobom”, stadoh maštati i pogledah oko sebe... “Prolaznici mi se smiju”, žalosno pomislih i požurih korak.