A Ignacio Zukvić kihao je od pustog smijeha, naglašenog smijeha, kojim je htio uvjeriti i sebe, da se sve to »isplati gledati«, da je to »neviđeni doživljaj«, dostojan onih starih podvala dokonog svijeta za vrijeme najmirnijeg mira u staroj Austriji. Brže-bolje je prinosio duhan iz burmutice k nosu, da bi ga zdrava duhanska kihavica oslobodila ove smiješne. Lice mu se sjalo kao izglačani crveni mramor s bijelim okrugljastim ljušticama; burnjak mu ga je derao i bodljao i jedva je čekao da se zavuče u kavanu. Kroz kašalj se žalio, da ga boli »drob od smija«.