Relativno brz strateški zaokret tražio je i odgovarajuće objašnjenje domaćoj javnosti koja je u ranijim godinama bilo zasipana negativnim ocjenama o «imperijalističkom» Zapadu. Iako su tonovi u tisku od početka 1950. godine upadljivo blagi, u razdoblju konkretizacije vojne pomoći bilo je potrebno dodatno javnost uvjeriti da je započeti kurs intenzivna savezništva sa Zapadom u duhu već postojeće političke linije jugoslavenskog rukovodstva i njezina prvog čovjeka. «U govoru na proslavi Dana ustanka u Crnoj Gori, 13. jula 1951. godine, maršal Tito je najavio da će Jugoslavija ‘dobiti i već nešto dobijamo i oružja... Zašto’?, upitao se retorički Tito.‘Zato da branimo svoju zemlju i da nas vojnički niko više nitko ne bi mogao porobiti. Mi imamo, drugovi i drugarice, čvrste mišice i čvrst duh. Nama je još potrebna tehnika, koju već i sami izgrađujemo ali je ne možemo stvoriti onoliko koliko nam je potrebna. Ali, mi se zato nismo prodali, to osjeća svaki od nas - a od nas to niko i ne traži. Ja otvoreno kažem da to niko od nas nije tražio’. U govoru na gradilištu pruge Doboj-Banja Luka, kod Ljeskovih Voda 16. septembra iste godine, maršal Tito je opet napomenuo ‘mi od kapitalističkih zemalja dobijamo pomoć i zajam, ali se nismo prodali. I baš to diže ugled naših ljudi u očima zapadnog svijeta, kome je čast da ima za prijatelja takav narod kao što je naš’. Osam dana kasnije, na proslavi u Užicu, Tito je rekao: ‘Mi smo bili prinuđeni da se obratimo narodima na Zapadu, gdje isto tako žive i napredni ljudi; okrenuli smo se tamo i kazali smo: Mi smo sami, nama je teško, mi želimo pomoć -ako ima ljudi dobre volje koji će nam tako pomoći da možemo sačuvati svoju nezavisnost... Mi smo svoje odnose sa zapadnim svijetom postavili na takvu osnovu da govorimo kao ravan s ravnim, da naša zemlja, odnosno vlada naše zemlje, može voditi potpuno nezavisnu vanjsku politiku, čvrsto stojeći na svojim principima, ne kršeći socijalističke principe. Mi smo u tome uspjeli i ja se nadam da će na Zapadu to znati da cijene i poštuju, jer Zapadu je isto tako važno da li će Jugoslavija biti nezavisna ili neće, to jest da li će biti ugrožena od svojih istočnih susjeda. Mi nikada nismo htjeli da budemo sateliti ni ruski, a ne mislimo biti ni zapadni. Mi hoćemo da budemo ravnopravan član međunarodne zajednice’. U jednom odgovoru na pitanja stranih novinara, 31. oktobra 1951, da li je primanje vojne pomoći od SAD ‘bitna promena u vašoj politici’, maršal Tito je rekao: ‘Ja ne znam šta hoće time da se kaže kad se govori o bitnim promjenama u našoj politici. Mi vodimo politiku koja je u interesu nezavisnosti i bezbjednosti naše zemlje i u interesu jačanja naše zemlje uopšte. Na toj etapi danas mi smo bili prinuđeni da zatražimo pomoć u naoružanju od Amerike, Engleske i Francuske. Prema tome, tu promjene u našoj liniji nema, nego je to samo logičan nastavak naše politike izazvan agresivnim stavom Staljinove vlade i Informbiroa prema našoj zemlji’. Na pitanje šta SAD dobijaju za to što će davati naoružanje Jugoslaviji, Tito je pronicljivo rekao: ‘Amerika već dobija nekoliko godina. Otpor Jugoslavije nije samo stvar Jugoslavije... Prema tome to se ne tiče samo Amerike nego svih zemalja u Evropi. Smatram da se ponekad zaboravlja na taj važan faktor’”. (130)