Javni proustaški i ilegalni ustaški rad omogućili su članovima i pristašama ustaške organizacije da se djelatno uključe u događaje koji su od kraja ožujka do polovice travnja 1941. doveli do uspostave NDH. Ipak treba istaknuti da je niz događaja započeo bez ikakve povezanosti s djelovanjem malobrojnih skupina ustaške organizacije u zemlji. Prevrat od 27. ožujka 1941. i izbijanje rata 6. travnja 1941. bili su događaji na koje ustaško djelovanje nije imalo nikakva utjecaja. Dapače, smjer u kojem su se događaji razvijali nije u početku dao naslutiti da bi ustaška organizacije uopće mogla dobiti prigodu da ostvari uspostavu nezavisne

hrvatske države. Istina je da je njemačka politika tada uzela u obzir hrvatsko nezadovoljstvo Jugoslavijom, no u želji da nakon slamanja jugoslavenske države osigura stabilnost zauzetog prostora ponajprije je računala s dr. Vladkom Mačekom i HSS-om. Njih je, naime, držala stvarnim predstavnicima hrvatskog naroda i snagom koja jedina može osigurati željenu stabilnost. Nijemci su sumnjičavo gledali na ustaštvo i dr. Antu Pavelića, kojega su smatrali talijanskim eksponentom. Tek je Mačekovo odbijanje njemačkih ponuda skrenulo njemačke poglede na domovinsko ustaštvo predvođeno Slavkom Kvaternikom. Pritom treba istaknuti da se je to dogodilo i zbog pojačane ustaške djelatnosti, koja je njemačke predstavnike nastojala uvjeriti da upravo s njima uspostave suradnju. Njemački napad na Jugoslaviju izazvao je ubrzani slom jugoslavenske vojske i države, što je ustaškoj organizaciji omogućilo da otvorenim nastupom preuzme vlast i proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pritom treba istaknuti da je u svemu tome sudjelovala isključivo domovinska ustaška organizacija. Ustaška skupina u Italiji predvođena dr. Antom Pavelićem bila je tek promatrač događaja te je njezino djelovanje početkom travnja bilo ograničeno na promidžbenu djelatnost, odnosno na pripreme za povratak u domovinu.