»Najviše zamjeram dijelu nakladnika to što im se fućka za one za koje navodno rade knjige, a to su kupci. Nitko me ne može uvjeriti da knjiga za koju se dobije potpora, a potom ju se i otkupi u sto ili dvjesto primjeraka, mora imati cijenu kao da je u cijelosti financirana samo kapitalom nakladnika. Kome znači vrijedna knjiga koja košta 300 ili 400 kuna i koja će tek u 100 primjeraka završiti u knjižnici? Student, kome je ta knjiga zapravo namijenjena, ne može ni primirisati toj knjizi. Da su u Ministarstvu postojala tri profesionalca koja znaju realnu cijenu produkcije knjige, i koji bi onda korigirali cijene knjiga koje su nakladnici prijavljivali na otkup, jako puno novca bi se uštedjelo«, kaže Bartolčić.