Momčad hrvatskog prvaka u općoj igračkoj suši traži prekooceanska pojačanja. Takvi poslovi uvijek imaju neizvjestan ishod. Jer, svi na kasetama izgledaju »tek malo slabiji od Jordana«, a onda se pokaže da to baš i nije tako. Ako klub dobro prođe i dovede solidnog igrača (za novce koje Cibona može ponuditi i ne mogu se očekivati čuda), uvijek postoji problem prilagodbe na momčad. Ako se igrač dobro snađe u momčadi i pruži ono što od njega očekuje trener, klupska sreća je obično kratkog vijeka, jer ubrzo će se pojaviti bogatiji klub koji će bez problema odaslati neodoljivu ponudu. Tako je Cibona, kada već nema vlastitu proizvodnju igrača (što je tema jedne druge priče), osuđena na riskantne poslove i kupovinu »mačka u vreći«. U moru odlazaka, Cibona je uspjela zadržati jednu »ribicu«, u klubu je, nakon dugih ljetnih pregovora, ipak ostao 36-godišnji Josip Vranković. Kada se klub nateže oko ostanka jednog igrača koji je na zalasku sportske karijere i koji zasigurno nije nositelj igre, jasno je da je u Savskoj već odavno upaljeno svjetlo za uzbunu. Iako će Anzulović pokušati uvjeriti javnost da će nova momčad Cibone biti po kvaliteti jednaka prošlogodišnjoj, uostalom njegovo je pravo i trenerska obveza vjerovati, to jednostavno nije istina. Cibona, gledajući sastav na papiru, nije imala slabiji sastav u prethodnih 15-ak godina. Potezi kluba iz Savske vratili su nas u vremena kada su u Ciboni igrali Bukumirović i društvo...