Presuda od 26. veljače 2002. (Podnositelji pritužbe – glavni urednik “Neue Kronen-Zeitung-a”, te poduzeće vlasnik novina i poduzeće glavni partner novinskog vlasnika – pripadaju velikoj medijskoj grupaciji, kojoj je u to doba veliki tržišni takmac bila druga medijska grupa čiji je pravni zastupnik bio odvjetnik g. Michael Graff, koji je uz svoju odvjetničku profesiju istodobno, od 1982. do 1987., bio i generalni tajnik Austrijske narodne stranke, a od 1983. do 1995. i član Parlamenta u ime te stranke. G. Graff je od 1987. do 1995. bio i predsjedavajući parlamentarnog Odbora za zakonodavstvo. Od 1989. do srpnja 1995. on je u nekoliko sudskih postupaka u vezi sa nepoštenom konkurencijom zastupao konkurentsku medijsku grupu protiv poduzeća koji su pripadali medijskoj grupaciji podnositelja pritužbe. 1989. austrijski je Parlament usvojio izmjene nekoliko zakona koje su se odnosile na pooštravanje novčanih sankcija u slučajevima nepoštene konkurencije. U procesu predlaganja i usvajanja tih novih zakonskih rješenja značajnu je ulogu odigrao upravo parlamentarni Odbor za zakonodavstvo kojemu je predsjedao g. Graff. Četiri godine kasnije, u lipnju 1993., prvi podnositelj je pod pseudonimom “Caton” objavio u “Neue Kronen-Zeitungu” članak pod naslovom “Moral 1993.” sljedećeg sadržaja: “Prije nego li je postao francuski Ministar vanjskih poslova g. Roland Dumas bio je jedano os najpoznatijih i najuspješnijih europskih odvjetnika /…/ Za Dumasa je bilo samorazumnjivo da mora odustati od svoje odvjetničke firme kad je postao članom Vlade. Tako se postupa u svakoj demokratskoj zemlji svijeta. Samo g. Graff, koji očito ima debelu kožu, ne namjerava postupati u skladu s tim moralnim shvaćanjima. Dogodilo se da je upravo u vrijeme kad je g. Graff bio predsjedavajući parlamentarnog Odbora za zakonodavstvo izmijenjen zakon što je uvelike pogodovalo novinskim nakladnicima koje je on kao odvjetnik zastupao. Baš iz razloga da bi se osiguralo da se u takvim slučajevima ne pojavi ni trunak sumnje, pa čak i sumnje koja nema objektivnog utemeljenja, i postoji mudro pravilo o sukobu interesa (incompatibility); odvjetnik ne smije sudjelovati u usvajanju zakona koji pogoduju njegovim strankama. Tako je mislila i Austrijska narodna stranka kad je odlučila apelirati na savjest g. Graffa. Ali, uzalud! Vrlo je znakovito za sadašnju situaciju u Austrijskoj narodnoj stranci da ona ne može uvjeriti g. Graffa. Druge stranke mogu biti samo prezadovoljne, kad postane tako očigledno koliko je Austrijska narodna stranka nemoćna vis-à-vis jednog od svojih dužnosnika koji ima vlastita moralna shvaćanja. G. Graffu je čak bilo dopušteno da na našoj monopolističkoj televiziji prezentira svoje sramotno vladanje. G. Graff je smatrao da bi njegova ostavka u Odboru za zakonodavstvo bila znak straha od “Kronen Zeitunga”. Narodna se stranka ne mora plašiti “Kronen-a” već svojih birača, koji će joj nastaviti okretati leđa ako se stranka pokazuje nesposobnom uspostaviti reda među vlastitim čelnicima; kako bi onda netko uopće mogao vjerovati da će ona to uspjeti učiniti u državi … Caton”. 7. srpnja 1993., g. Graff je pred Bečkim trgovačkim sudom pokrenuo sudski postupak, temeljem odgovarajućih odredbi austrijskog Građanskog zakonika, zahtijevajući da se podnositeljima zabrani iznošenje ili ponavljanje tvrdnje da on “ne namjerava postupati u skladu s moralnim shvaćanjima koja postoje u demokkracijama diljem svijeta, naime, da osoba mora odustati od odvjetničke tvrtke/prakse kad postane članom Vlade, (M. G. nije nikada bio član Vlade), i/ili da je on sudjelovao u usvajanju zakona koji su pogodovali njegovim strankama, i/ili da mu je bilo dopušteno iznijeti svoje sramotno mišljenje na televiziji”. Zahtijevao je, također, da te tvrdnje budu opozvane i da to bude objavljeno u “Neue Kronen-Zeitungu”. 9. srpnja 1993. Bečki trgovački sud izdao je privremenu, a 9. rujna 1993. i stalnu zabranu kojom je podnositeljima naloženo da ne ponavljaju sporne tvrdnje i da ih opozovu u jednom od izdanja “Neue Kronen-Zeitunga”. Sud je naglasio da su sve sporne tvrdnje bile činjenične tvrdnje koje podnositelji nisu dokazali. Sud je utvrdio da je prva sporna tvrdnja bila uvreda, opisana odgovarajućom odredbom Građanskog zakonika, budući da je g. Graff optužen za nepriznavanje ili zanemarivanje moralnih i demokratskih standarda, i da je, dakle, djelovao nemoralno. Ta je tvrdnja implicirala i da je g. Graff postao članom Vlade, što nije bila istina jer on to nikada nije bio. I što se tiče druge tvrdnje, koja je ocijenjena kao izražavanje sumnje da je g. Graff zloupotrijebio svoju poziciju člana Parlamenta, sud je utvrdio da ona nije dokazana, jer su sporne zakonske izmjene (koje su kao dokaz podnijeli podnositelji) imale objektivnu osnovu, ticale su se (jednako) obje medijske grupe i nisu imale iskrivljujućih učinaka na tržišnu utakmicu. U odnosu, pak, na treću tvrdnju prema kojoj je vladanje g. Graffa bilo sramotno, sud je utvrdio da je i ta tvrdnja sadržavala optužbu da je on istodobno obavljao dvije nespojive aktivnosti. Sud je zaključno utvrdio da se podnositelji ne mogu uspješno pozvati na članak 10. Konvencije, jer je miješanje u podnositeljeva prava, sukladno toj konvencijskoj odredbi, bilo opravdano radi zaštite ugleda g. Graffa, koji bi mogao biti povrijeđen takvim neistinitim tvrdnjama. Žalbe podnositelja na tu presudu bile su odbijene: u prosincu 1994. od strane Bečkog prizivnog suda i u ožujku 1995. od strane Vrhovnoga suda.) – povreda članka 10.