— Ne, ne! — prošapće usapljena. Do koljena povita crnim rupcem, stisne se u se i prošulja se k jednom od rasvijetljenih prozora. Htjede zaviriti. Samo da izvidi, da se uvjeri, da odahne. — Ali zamagljena stakla postaju sve mutnija. Nesretna magla, nesretna studen! Sve štipa za nos, za papke... Taj gad može da ostane svu noć, i još se više zgusne. Pa što sad? Bi li se vratila? Ne, ne može. Unutra gori svjetiljka, znak je, da nema prave sigurnosti. Možda svaki čas može izdahnuti.