PetarKolar rodio se u Konjščini, u seljačkoj obitelji. Treći od osmero braće, boležljiv. Otac mu bijaše snažan i bistar, pismen kao kakav učitelj, seljacima je pisao molbe i predvodio deputaciju banu i velikom županu, navečer su doma molili krunicu, devetero njih muških i majka, umrla je s trideset tri, a zamijenila ju je baka, plemenita duša, sve ih je držala u redu i na sve je stigla. Petru je bilo osam kad je majka nestala, tiho kao što je i živjela, i osjetio se izgubljenim. Otišao je u Mariju Bistricu i zavjetovao se crnoj Djevici, kroz suze ju je molio da ga zagovara kod Boga, u tvoju zaštitu se stavljam, Majko nebeska, sada kad više nemam zemaljske majke. A bila mu je potrebna, kao nikome. Oduvijek je bio više bolestan nego zdrav, pet puta na umoru, dvaput upala pluća, jedanput upala porebrice, tri operacije, groznice, proljevi i glavobolje bez broja. Kad se zamomčio, u gostionice nije ulazio, zvali su ga da dođe plesati, ali je u toj zabavi vidio tjelesnu i duševnu propast. Jedne je noći sanjao mladića i pošao s njim, kao janje. Stigli su pred gostionicu, imala je dva prozora na južnoj strani i dva na zapadnoj, a ulazna vrata s istoka. Stali su na prag, mladić i on, i gledali kako

muško i žensko plešu, razvratno, a u ponoć, kad je sve muško i žensko bilo pijano, kroz sva četiri prozora uljeze četrnaest đavola; stadoše plesati i ljubakati se sa ženskinjama te upita on toga mladića ne vide li žene s kim plešu, a on odgovori da su im od grijeha oči duhovne zatvorene, pa ne vide. Tada mladić nestade, a đavoli primijete Petra i nasrnu na nj, on pobjegne na cestu, dobježi do raspela i obujmi križ, a đavoli zastadoše oko petnaest metara od drvenog Krista, ne usudiše se bliže.