Vrančić nije bio Andrija Dudić, koji će se oženiti i upropastiti, bio je i ostao šibenski težak koji dobro zna kakvu se zlu izlaže čovjek koji traži “kruha svrh pogače”, kad nam oskudna sudbina jedva pruža ječmenu koru. Bio je taj isti težak, sposoban ne samo da u polju radi i lovi ribu u Grebaštičkoj drȁgi, nego i da ukrade ili na prevaru dobije, pa mu nije morilo savjest što bi koju noć odležao s tuđom ženom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim dušama. Od svih krađa, mislio je, krađa je ženâ najnevinija, a u mnogim slučajevima o krađi se ni govoriti ne može. Prije o milostinji i tješenju onih koje su nesreća ili brak prikratili za veselje u postelji.