Nekako se Strani učini da odlazi daleko, da mu više neće biti povratka, iako je znao da ne odlaze dalje od pet-šest kilometara i da će se do noći vratiti, činilo mu se da više povratka nema, da se uputio na dugu plovidbu, da se izveo na široko more, da se odriješio od kraja, i osjeti neku slobodu, osjeti da bi mogao pregorjeti mnogo toga, osjeti da ga malo stvari vezuje baš za ovaj uski prostor, da mu je kuća tamna jazbina i kamenica kratkovidan posao, i noge mu postanu lagane u opancima, i svako malo vremena opipa za pojasom veliki amerikanski revolver i sav se veže za to dobro izrađeno gvožđe, i vidi se gospodarom većih daljina, većeg prostora, a onda posumnja da je ipak još prekratko gađao, da postoji još nešto što zaboravlja, i da bi Jerko mogao biti prvi na svrsi, pa i Sin, i on im ne zavidi nimalo, i on opet opipa revolver, znao je da su meci, krupna zrna obložena bakrom, na mjestu, da će svaki opaliti i zviždati preko zidova i udarati ljuto, i on pomisli na bijelu kamenicu, na njezinu bijelu put, kako se rasprsnulo na

njoj olovo, i ostavilo sivu srditu mrlju, i složi ruke uza šavove hlača pa krene i on polako.