Nema više želje, potrebe ili što je to drugo (?) da traga za novim, povoljnijim citatima i prelistava svoje odabrane knjige — upute ili ispravke za sadašnjicu; promatra (kako već dugo?) Luciju pretvarajući se da čita, da je zaokupljen, potonut u omamljujući alkohol štiva, u te vražje duhovne sumorne vrijednosti, u riječi predodređene budućnosti ili samo prasne i malovrijedne antikvitete. Zaista nešto nemoguće dosadno! U svijetlom krugu stajaće svjetiljke u magli degaovski pastelne svjetlosti sa svojim ručnim radom ta Lucija, ponovno nađena, sa svojim krpicama i vunicama izgleda neobično ljupko, iako taj izraz potpuno ne odgovara ženi na pragu zrelih godina. Evo, ostat će mu ta žena što je uspjela zadržati čvrstu vitkost svoga tijela i nabubrelu elastičnost sluzokožnog tkiva pa kad joj prilazi ima osjećaj da prodire u mladu djevojku, i ona, ta njegova Lucija, za koju je mislio, kada je počeo hodati s Veronikom, da već odavno ne može učiniti ništa presudno za njega osim da ga ostavi (zaista mi ne možemo, dušo, učiniti ništa jedno za drugo, govorio je to sebi) trajat će s njim u tom nadolazećem i posve mogućem neuspjehu i podnositi strpljivo njegovu nervozu i promašenost. Bio je dobar stručnjak, ali se jednom politički poskliznuo. Ponešto u svom ponašanju prepotentan, postigao relativan uspjeh pa je mislio da može bez posljedica nagaziti na žulj nekakvom policijskom tipu. Prilično dirljive priče iz staklenog express-restauranta... Zar još uvijek govorim ili razmišljam o tome? Ali,

čovječe, ne ljuti se! Našao se trenutno u iskušenju da se povjeri Luciji, osjetio navalu silnog povjerenja u nju, nitko mu nije toliko bliz kao ta žena, zna da je Luciji stalo do njega više no do ičega na svijetu, — i Veronika odjednom postaje toliko udaljena od njega kao da je, zasićen njene ljubavi, odavno svršio sve s njom, to je vraški tužno, ali već sutra sigurno izmjenjivo. Odbio se od tog iskušenja, Lucija bi rekla mirno, ali bi u sebi bila nemirna i neravnodušna, učini ono što misliš da je pravo, no ne budi suviše nagao. I te riječi što bi izrekla na kraju, taj nastavak, njena oprezna pribranost ili sumnjičavost razorile bi mu teškom mukom skupljeno samopouzdanje, razbacale ga u iverje, jer možda zaista nema razloga za neprihvaćanje onog dirigiranog ili vrag zna kakvog plana. Kad bi se uspio dokraja srediti, mirno razmotriti svoje postupke i razriješiti zbrku od emocija, vjerojatno bi došao do zaključka (bit će kasno ako to utvrdi naknadno) da ga je odjednom opsjelo osjećanje da je okružen neprekidnim nizom prevara i izdaja — ili, ili da odmah pođe do psihijatra? Nejasno i glupo, iako činjenice baš tako ne govore, nije pio, trijezan je, u svakom slučaju ne nastupa stenjevačka logika — ali ako i sâm taj naslut postoji, ako je dio te dijaboličke zavjere prisutan u tom prljavom slučaju garaža za privatne automobile srednjeg državno-administrativnog partijskog aparata, zar može ne poduzeti ništa, slegnuti ramenima, otići s Lucijom u kino, na sastanak s Veronikom ili u njen krevet. A trebalo se već odavno suprotstavljati, ići na sastanke uličnog odbora, postati član Saveza komunista i na taj način nekako odlučivati, tražiti brza i smjela rješenja, a ne govoriti u samome sebi kako je izdana radnička klasa i za sitne pare rasprodana Hrvatska! U kakvu to ludost ploviš, namrgođeno se zaustavlja, ta predbacivanja, to je posve nešto nerazumno, ispada smiješan, sve što priča doima se prilično ludo pri svjesnoj i zdravoj pameti, a ionako — evo podliježe kobnoj malodušnosti svoje generacije (ali ga iskustvo i spoznaja dovodi do takve gorke istine) — sve će se i nadalje odvijati mimo njegove

volje kao da je tok naše stvarnosti određen nekim moćnim i neranjivim mračnim silama — ili kao da pripada narodu poraženih? Rat je prošao, a mrtvaci još nisu sahranjeni... Gadi se melankoličnosti, ali ne smije zaboraviti činjenice i već desetak godina neprekidno impuntiranih prijestupa — uzorak su romantično-realističke drame bez krivnje krivi! — i neki supovski Institoris vječno im sprema svoja isljednička pitanja, torturu i lomače za vještice. I što se više bude ponašao kao pojedinac (još mi je jezik zalijepljen za tu temu kao da sam se noćas nacvrcao krampampule!), izdvajao, odnosno iskazivao svoje mišljenje suprotno od socijalističko-merkantilnog progresa, to će mu životna situacija biti teža. I kamo to kreće svatko od nas podvrgnut nekim čudnim socijalističkim interesima zajednice — prema samome sebi, u svoj sjaj, svoje dno ili prema nekoj izabranoj propasti? Ako je stanje još podnošljivo, nije baš suviše jasno. I gdje su korijeni (ništa, ništa i ništa! — ako i nema odgovora, postoje pitanja, stotine, tisuće, nužna i ružna do gađenja) ove hijerarhije pojedinaca, drugova na dosta značajnim društvenim položajima, ovaj feudalni odnos nekih rukovodećih — i u bijesu blijed, zgađen i posve obeshrabren u svojoj romantičnoj odlučnosti ili prevrtljivosti rekao bi pred prijateljima, ili bi prijatelji rekli tako njemu — gorila u peugeotu i čobana u mercedesu koji se s narodnim, dakle i s mojim vlastitim parama (javlja se svijest samoupravljača!) razbacuju i ponašaju kao s lakoumno naslijeđenom i neiscrpnom baštinom. ——— Eto, sad je gotovo! Mala ojađena priča — tu i tamo, a nikakvi zapanjujući coup de foudre. Smušeno je to, pilence, i uostalom, vrlo nevažno. Doduše netko dobronamjeran rekao bi, to je bijes čestita čovjeka, ali gdje su nam ti dobronamjerni?... Da ga je mogla čuti, to što je grizao u sebi, i što ga grize kao korozija ili crv ranu, Lucija bi se naljutila. Tužno zatamnjenje ili srditi odbljesci iz njenih očiju. Ona ne voli da se govori o krađama, pronevjerama, državnim tvornicama i stadionima, bankovnim računima

u Švicarskoj, kao da bi njeno sudjelovanje u tim istinitim ili, daj bože, poluistinitim pričama uništilo posve u njoj ono što pokušava, mimo njega i za sve nepoznato, zadržati u sebi, to što je za nju još uvijek dirljivo i što sadrži neku nejasnu i nerazdvojivu dopunu nje same. Lucija kaže, pusti me na miru! Dosta mi je vas Hrvata i Srba, savezne banke i poslaničkih plaća! Od Lucije se nije moglo mnogo toga doznati; svoja iskustva iz partizana iznijela bi samo ponekad, neki nepoznati detalj o kojem ništa nije znao, nije slutio, i što bi ga, ta nesumnjiva istina, činjenica puna nadmoćnosti, osobno loše ili dobro iskustvo, a ne pretpostavka ili po kuloarima pokupljena sporna priča, zapanjila, osupnula do te mjere da bi posumnjao u ono što je do sada mislio o Luciji. Na pitanja u stilu istražnog postupka, a pravda ionako neće biti zadovoljena, Lucija je odgovarala nepotpuno, nevoljko, gradila se da više ništa ne zna, nema se što objasniti, ništa drugo ne postoji samo one dvije-tri riječi što ih je izrekla, slijepa točka, pogledala bi ga začuđeno, s neshvaćanjem, i nikakva mu vještina više ne bi pomogla da je prikloni, pronađe neku pukotinu, i navede na nastavak. Činila mu se, tako okružen nepoznanicama iz prijašnjeg Lucijinog svijeta i zaustavljen pred njima, da ona uopće nije ni živjela prije nego što ga je upoznala ili, u najboljem slučaju, postojala u nekom drugom nejasnom i nepostojanom obliku. Nije istinito, ne može biti, ali neizbježivo je ulijetao u taj posve lažni dojam da su Lucijina iskustva, iskustva što ih je stekla, zapravo njegova, odabrao ih je i za nju i za sebe. Zar se nije oblačila onako kako je zahtijevao uz nužnu mjeru njene izrazite opreznosti kad je pretjerivao zbog sklonosti prema raznoraznim atraktivnostima. Uobražen je bez opravdanja, ali to mu je jedna od simpatičnih budalaština! Ili se to Lucija, znajući da za muškarca žena postoji samo od onog trenutka od kad ju je sreo, pretvarala s toliko umješnosti?! Jednom, kasno uvečer, neke ljetne subote ili je već nastupila nedjelja pošto su ispratili društvo znanaca i kad je na balkonu pušio za tu večer svoju posljednju cigaretu

gledajući iznad betonskih dvorišta s garažama i ponad oštrih rubova krovnih terasa onu nježnu crvenkastu svjetlost gradskog neba što svojim nestvarnim žarom zlati ispupčenja na zgradama iznad crnih mrlja, sjena neba, prišla mu je Lucija. U vrućoj ljetnoj noći osjetio je mlaku kožu njenih ruku. To je započelo mnogo prije nego što uopće slutiš, rekla je. Šutio je, nije se micao ponešto ozlojeđen što ga smeta, Lucija će vjerojatno započeti onu već dosadnu priču o njihovim bračnim nesporazumima, a želio je biti posve sam nakon bučnih razgovora sa znancima. Ideološke se rasprave uvijek rđavo svršavaju, a u najboljem slučaju nesanicom i glavoboljom. Da nije tu pokraj njega Lucija, da je ostao slučajno sâm kod kuće ili da je rastavljen, vjerojatno se ne bi ni odlučio na spavanje, ostao bi do zore na balkonu na neki način neosjetljiv na sve one riječi koje su noćas bile izgovorene, ostale u sobi kao predmeti ili dim od cigareta. I sretan zbog te svoje neosjetljivosti, buljio bi u male tek presađena breze što nestvarno svjetlucaju u dvorištu, u toj svojoj jami s kvadratičnim zidom od crnih zdanja. Vjerojatno će spriječiti Luciju, reći joj, izabrala si baš pravo vrijeme i naposljetku, nakon stanovitog otimanja tom razgovoru kao da je on neka elukubracija, bacit će cigaretu u mrak dvorišta i poći u krpe. Srce, dajem ti časnu riječ, pogladio bi je po leđima, sutra ti stojim posve na raspolaganju! A tada iznenadno bez ikakva razloga, nešto oko jedan sat u noći ili još kasnije, a ona crvenkasta svjetlost postepeno se pretvarala u sivu tek razvodnjenim rumenilom istrošenu gazu na ploči dubokoplavog ponora noći, Lucija mu je ispričala (ništa nije tome prethodilo, nikakvo njegovo ispitivanje, verbalni obračun, prisila ili usiljenost) kako se neugodno iznenadila kad je boraveći nekoliko dana u štabu divizije otkrila nešto što je postalo tamo već posve normalno, a on je u sebi smjesta dodao — neuništivo sve do danas, trajan kontinuitet privilegija, Lucija je govorila ni tužno, ni jetko kao da je to odavno odbolovala u sebi. Štapske kuharice (a zamislio je odmah sisate

i guzate seoske cure, dobre, ali s malo pameti) pripremale su drugovima oficirama za užinu guščja i pileća jetra, a u isto vrijeme na kazanu kuriri i borci prištapske čete grabili su vani na mrazu limenim žlicama nezamašćenu poparu od suhog kruha, ostatke prekjučerašnjeg pobjedničkog banketa. Ali tko je kriv? Snađi se druže! Poznata naša parola!... Drugi put, ne očekujući nikakvo sudjelovanje ili potvrđivanje njegovih sumnji, Lucija tamo gdje i sada sjedi, spušta na krupna koljena svoje krpice i ranice. Susprežući se kao da povjerava tuđinu nešto samo svoje, gledajući odsutno i postrance, posve mimo njega, ispričala mu je jednu zapanjujuću pojedinost o njenom komandantu brigade. Čim su osvojili ili oslobodili neko novo mjesto, pohvatali fašiste ili okupatorske sluge, komandant brigade pozvao bi smjesta u svoj štab sve mjesne postolare i krojače, i tek onda kad su mjere bile zapisane i izvršen svečani ceremonijal oko nove uniforme, komandant posve zadovoljan, udobrovoljen vještim skakutanjem i poniznim obrtničkim cvrkutom, razmjestio bi kao pravi vojskovođa na stol pred drugove vodnike svoje karte specijalke, razmotrio situaciju ili posjetio ranjenike. Lucija bi nakon svojih riječi mirno, bez uzbuđenja podigla s koljena pletivo, nastavila svoj mali posao, i mogao joj je satima, ne nalazeći u sebi više mira, uporno postavljati pitanja (jedno od najgrubljih sadržavalo se u totalnoj negaciji: kako si mogla vjerovati u djelo koje su provodili takvi narodno-konkvistadorski tipovi, pitao ju je?), ali odgovori s kojima bi razradio detalje i razbio neizvjesnost, bili su posve neodređeni, pokušaj se završavao neuspješno. Lucija na kraju razgovora čak tvrdi da tako, na taj način uopće nije ni ispričala, sve je krivo shvatio, nemoj me gnjaviti, nemam što objašnjavati, nisam na policija, ja i ne znam za koga su se šivale te uniforme. A to uopće nije važno. Ti kao i obično pretjeruješ! I to njeno skrivanje, zadržavanje u sferi nepoznanica, možda sjetan i usamljenički ponos, na kraju bi ga natjerao da drugim sredstvima pokuša doznati njene tajne. Prije, u svakom

slučaju daleko više nepomirljiv nego sada što se tiče Lucijinih navika i granica, nije volio njeno uporno zanimanje oko pletenja, krojenja ili šivanja haljina, smatrao je da se time bespotrebno umara ili da ograničava svoje intelektualne sposobnosti, ali Lucija, šivajući ili s pletivom u svome krilu zauzimala je, jednostavno prirodno posjedovala takve ženstvene i privlačne poze, te je trebalo samo nešto što bi ga pomaklo iz čitanja, pisanja ili crtanja planova, i ti bi ga Lucijini pokreti, pogled na njih, uzbudili kao da se pred njim našla, pojavila neka nova i nepoznata mu žena. Podigao bi se iz naslonjača, prihvatio je za ruku, osjetio na svom dlanu njen vrući zglob, privlačnost je postojala, rekao, idemo se ljubiti ili samo, skini se, i Lucija kao da se to isto događalo u njoj, već pripremljena za ljubav bez potrebe za predigrom toliko dragom ženama, spremno odlaže svoje igle u mekane vunene nabore. Luciji je veoma malo nedostajalo pa da bude kao jedna od onih davnih biblijskih i blagoslovljenih žena koje nikad ne traže a uvijek su spremne na ljubav i svakim svojim pokretom šire u prostoru svoj nijemi ljubavni poziv na onaj čin iz kojeg struji prijatno saznanje da se dva bića uza sve neprilike nalaze na nekakvom izoliranom otoku što bi se mogao nazvati otokom sreće. Ponekad ju je nakon takvih razgovora, ili pitanja na koja su izostali pravi odgovori, obljubljivao sasvim obučenu, u haljini i čarapama, Lucija bi samo raskopčala grudnjak da je ne steže. Milujući joj ramena, grudi ili pazuha, naročito zimi kad ih nije brijala, odabirao je čas da je ovako izvučenu iz oklopa svoje opreznosti, izručenu njegovu vodstvu, zaskoči pitanjem tražeći onaj pravi odaziv u njoj. Lucija bi se neugodno namrštila, od negodovanja čvrsto bi stisnula vjeđe na očima, skrila svoje poprskane krugove oko povećanih zjenica, što ti sada pada na pamet? Njen je stisak posve određeno odbijao bilo kakav prekid pokreta ili je pokazivala dovoljno očito da je nastavak nemoguć, upropašten njegovom upadicom. Poslije zadovoljan, ako se Lucija nije osjećala izigranom, umoran od tih šašavih

pothvata i eksperimenata, zaključivao je što će mu konačno neka istina, ona je ionako bez važnosti, prošlost i tako ne podnosi ispravke u sadašnjici; zavaljen na kauču uz Lucijino bedro kao mačak pokraj peći još bi rekao rugajući se samome sebi i dobroćudno ironičan — baš me briga za moral tog njena komandanta!