Na drugoj strani, gdje je bujica dovaljala širom
Kamenja, što se kotùrâ i iščupanog na žalu
Drveća,— opazi Palant Arkádjane, neučne boju
Pješačkom, kako bježe od Lȁtînâ, koji ih gone,
Jer zbog gredovita mjesta otpustit im trebaše konje.

Drugo u nevolji toj ne ostaje Palantu, već on
Sada molbom, sad gorkim riječma podjaruje hrabrost:
»Drugovi, kamo bježíte? ej tako vam junačkih djela,
Tako Evandrove slave i dovojevanih bojévâ,
Tako vam nade, u kojoj sa ocem se natječem dičnim,
Spasa ne traž’te u b’jegu! Prolomiti put kroz dušmane
Željezom treba, gdje saboj navaljuje najgušći, tamo
Vas i Palanta vodju domája visoka zove.
Ta ne pritješnjuju bozi, već na nas smrtnike dušman
Udara smrtni; tolìkô i u nas je srca i ruku.
Velikom bravom nam put zaključava pučina morska,
Za bijeg nemamo zemlje; u trojanski hoćete l’ tabor
Bježat il’ u more?«— Reče i mèd gûstê prodre dušmáne.
Vodjeni hudom sudbinom na njega se namjeri prvi
Lag i iščupati kamen dok hoće teški, već Palant
Koplje zavitla pa Laga probode, gdjeno mu rebra
D’jeli rtènica; koplje priònu zȁ kosti, al’ ga
Palant izvuče natrag. A Hisbon ne pretekne njega,
Kolikogȍd se nad’o; bijesan jurne do duše
I k’o bez pameti smrti zbog drugove nemile, al’ ga
Dočeka Palant i mač zabode mu u pluću bujnu.
Napadne Stenije tad i Anhemola ȍd roda starog
Retova (ložnicu taj je oskvrnio maćehe svoje).
I vi Daukovi sini blizànci na rutulskom polju
Padoste, Laride, Timbre, veòma slični, te nisu
Vas raspoznavali mati ni otac (prijevara slatka);
Al’ sad različna Palant obìljêžja dade vam strašna,
Jer mač tebi, o Timbre, Evàndrov otkinu glavu,
Tebe pak odsječena, o Laride, desnica traži,
Željezo hvataju prsti al’ dršćuć i na pola mrtvi.
Gnjev Arkadjane i stid orùžâ sad na dušmane,
Vodje ih riječ podžeže i gledanje slavnih mu djela.
Palant Reteja smače, na dvokolici kad uza nj
Bježaše; razmak samo tolìkî vremena Ilu
Osta, jer koplje na nj iz daleka upravi jako;
Retej od valjanog Teutra bježéći i brata mu Tira
Baš u sredini se stvori i kopljem pogodjen s kola
Padne na pola mrtav i petama udari zemlju.

Kao što kada ljeti po želji se vjetrovi dignu
I kad utrine ovdje i ondje zapali pastir,
Grozna Vulkanova sila sredine se dohvati brzo
I k’o jedan se plamen po širokih raširi poljih,
Pastir veseo sjedi i gleda, gdje bani se vatra:
Tako si radov’o ti se, o Palante, kad se drugóvâ
Hrabrost sjedini sva. Mejdandžija žestoki Hales
Sav se pokrije štitom i udari tad na dušmáne.
Ubi Ladóna, Feréta, Demòdoka; za tijem sjajnim
Odreže mačem ruku Strimòniju, kad ju je dig’o
Prema njegovu grlu; a Toasu kamenom lice
Razbije, smrvi mu kosti sa krvavim s’mješane mozgom.
Otac je u šumi krio Halésa bojéći se sudbe
Al’ poblijedjele oči starìna kad stisne te umre,
Parke ulože na nj i Evàndrovu prepuste njega
Oružju, Palant ga tada salètî pomoliv se prije:
»Daj, o Tibere oče, strijeli, što laku je puštam,
Sreću i uprav’ joj put kroz Halésa kršnoga prsi;
Oružje njegovo visit i odora na tvom će hrastu.«
Molitvu usliši bog; Imàona štiteći Hales
Svoje otkrije prsi strijeli arkadskoj jadnik.
Laus — sam velika vojska u vojsci — ne da, da momčad
Preplaši njegova smrt, te najprije Abanta ubi,
Zadjevu i čvor u boju, što Lausu stade nasuprot.
Arkadska ruši se momčad, Etrurci se takodjer ruše
I vi Trojanci, kojih ni Grci pogubili nisu.
S jednakim vojvodama i snagom se udare vojske.
Zadnji sabijaju čete; od saboja oružje, ruke
Micat se ne mogu; Palant odavde bije, jurìšâ,
Laus pak odande; oba ljepote su divne i slabo
Različni godinama; sudbina ni jednom ni drugom
Ne dade povratka kući. Al’ da se udare njih dva,
Toga dopustio nije Olìmpa velikog vladar:
Udes od većih čeka dušmánâ jednog i drugog.