Dok je ostala vojska u redu stajala bojnom
Na polju, u to grada iz latinskog konjici, što su
Naprijed poslani, krenu i Turnu nošahu glase;

Ima ih tri sta, svi su sa štitima, vodi ih Volscens.
Već su taboru blizu, već k zidu se približe i tad
Onu dvojicu vide, gdje okreću lijevom stazom.
Tad u osvitku tamnom Eurijala, kad se ni nad’o
Nije, kacida izda i prednjom zablisne stranom.
Ne vidje to se zalud, i Volscens iz četê vikne:
»Stan’te, o junaci! čemu zaputiste putem? i tko ste
Vi u oružju? kamo idéte?«— Protívit se njih dva
Ne htjednu, nego k šumi pohítê uzdav se u noć.
Ali po raspućih znanih odàsvud izidju pred njih
Konjanici, te straža na izlazu svakom se nadje.
Široka bila je šuma, što stršaše čestom i crnim
Česvinama i puna odasvud gustoga grmlja;
Gdješto kroz prolaze tajne vidjevala se je staza.
Teški plijen i tmina od grana Eurìjala smeta.
K tomu ga još zavarkuje strah u pravcu od puta.
Ne misleć Nis na drugara dušmanima izmakne veće,
Prijedje lug, što potlje po Albi se albanski prozva,
A onda visoki tu Latinovi obori bjehu.
Stane i pogleda zalud, drugara mu nema, te vikne:
»Nesretni ej Eurìjale moj, gdje ostavih tebe?
Kud li da za tobom krenem? prevarljivu u šumu natrag
Stramputicom da podjem?« Pa udari natrag po tragu,
Koji se vidjaše još, i ù tihû tumari čestu.
Konjski začuje topot i poklič onih, što gone.
Ne mine vremena mnogo, kad vika do ušiju njemu
Dodje, te ugleda Nis Eurìjala, kojega mjesto
Prevari i noć i vreva iznebuha zabuni, te sva
Četa ga svlada i vuče, i upinje uzalud on se.
Što će sad Nis? oslobodit junaka kakvom će silom,
Kakvim li oružjem on? poletjeti l’ medju dušmáne
Ima, da umre? ranama smrt ubrziti ima l’?
Brže zavrti koplje zamahnuvši mišicom krepko,
Visoki pogleda mjesec i ovu molitvu reče:
»Oj ti boginjo, kćeri Latónina, diko zvijezda
I čuvarice šuma, poteci mi u pomoć blago,
Ako je otac Hirtak na tvojim oltarima igda
Dar prikazao za me i ako svojega lova

Pòd trulo objesih ja il’ pribih ga sveti na zabat,
Gomilu ovu pomésti mi daj i upravi koplje
Moje kroz uzduh!«— Reče i upevši iz svih se sila
Baci koplje, te ono polètî ì prodrê kroz mrak,
Okrenutog Sulmóna u ledja pogodi, te se
Na njima slomi pa prebi držálje i utrobu prodje,
Sulmon se sruši toplu iz grudi izbacujuć krvcu,
Hladan je, polako krči, da slabine sve mu se tresu.
Na sve se oglednu strane, a evo žestočiji još je
Nis i visoko drugo zavŕti od uha koplje,
Dršću još svi, te koplje prozújî kroz oči sl’jepe
Tagu i ustavi se u njegovu smlačeno mozgu.
Bjèsnî goropadni Volscens, jer nigdje ne vidi, tko to
Izmeće koplje, i ne zna, navalio kuda bi vatren.
»Ti ćeš mi — poviče — bar za obojicu platiti svojom
Toplom krvlju!«— Pa potegne mač, na Eurìjala krene.
Tada se prestraši Nis i kao bez pameti neće
Da se sakriva dulje u mraku, tòlikê boli
Ne mogući podnosit ovako poviče: »Na me,
Na me, o Rutulci, mače okrenite! evo me, ja sam,
Koji učinih to, prijevara moja je, a taj
Nit je učinio što nit mog’o je, tako mi neba,
Tako zvijezda, što znadu, drugára samo je odveć
Ljubio nesretnog!«— Reče, al’ snažno sagnani veće
Prodje kroz rebra mač i bijele probije grudi.
Sruši se mrtav Eurìjal, po udima krasnima teče
Njegovim krv, i klone mu vrat i na pleći pade.
Tako rumeni gine i vene na polju cvijet,
Kada ga podreže plug, i nȁ vrât malàksalî tako
Spušta glavicu mak, kad obilna pritisne kiša.
Nis u sredìnu dušmana poleti i Volscensa samog
Mèd drugîm, svima traži i samoga Volscensa motri.
Oko Nisa dušmáni navŕvê te ga odgonit
Stanu iz bliza, al’ on navaljuje i mâšê mačem
Vatrenim; Rutulac viče pred njime, a Nis u usta
Turi mu mač i smakne dušmána umiruć i sam.
Tada na prijatelja proboden mrtvog se baci
Nis i počine istom na njemu ù tihôj smrti.

Previous paragraph

Next paragraph