No sve to ipak ne učini, da se Krnjetić iznevjeri svojoj staroj zastavi. Al -! Došli mu na ovrhu radi zadnje četvrti poreza. To ga već silno usplahirilo, bijaše bo tek nekoliko dana, što je minuo platežni rok. No poreznik ne poznavaše šale. Jedva se jedvice namolio Krnjetić, da ga pričekaju još kojih osam dana, da dotle proda svoje tovljene volove. Cijene su dobro stajale, bila je jaka prođa u Ugarsku. No eto ti nesreće. U Lici, tamo daleko dolje kod Gračaca ili Udbine, buknula baš uto marvinska pošast. Barem je proglasili. Cijene marvi padoše, ni za što ne mogaše se prodati ni najbolje živinče, a Krnjetić, da izbjegne ovrhi, morade bud za što protepsti svoje krasne volove. A u izvještajima tržnim je čitao, kako su u Ugarskoj cijene marvi poskočile, jer se nije ni od kuda, osobito iz Hrvatske i Slavonije, toga jedinoga takmaca, ništa dogonilo, kupaca pak navrvilo sa svih strana radi zgodnoga doba, kad veliki gradovi trebaju najviše mesa.