S druge joj ga je strane bilo žao, da ode s nečim na duši, što je htio da joj saopći, a nije mogao. Odnijet će sobom i žalbu na nju, a valjda i pomisao kako je kruta, nezahvalna i egoistična, ne hoteći čuti ono, što njega mori, jer je preveć zauzeta svojim nedaćama, a on je slušao i sudjelovao u svemu, što je u njoj sada i što je doživjela prije, a ima i obzira prama onome, što će da bude s njenim udesom. Možda mu je baš potrebno u taj čas, da ima nekoga, kod koga će uložiti svoje osjećaje na čuvanje, samo ne na iskorištavanje, kao što se u kritičnim prilikama polaže zlato u bankovni safe: za bolja vremena. Sam je spomenuo neko svoje razočaranje, jedno samo, možda još uvijek neizliječeno, nezaboravljeno, nelikvidirano. Pa tko zna, ne bi li možda ono, što se, otkad se njih dvoje poznaju, u njemu začelo, sabralo i razgranalo, moglo ipak da utrne stare boli nepreboljene, što se liječe samo nekim novim nadama, pa makar one bile daleke i varljive, nekim fantazijama, pa bile one neobuhvatljive kao fata morgana. Jer nije glavno, da čovjek dodirne svoju želju realnom rukom, koliko osjećaj da može pružiti k njoj ruke u uvjerenju da ona u neizvjesnoj budućnosti može doći do ispunjenja.