Viktor Car Emin [1900], Pusto ognjište (Naklade "Matice hrvatske", Zagreb), 262 pp. [word count] [Emin_Pusto].
Ta su se pitanja neprekidno motala njenom glavom. I teže misli krstarile joj mozgom.
Zar je dakle zbilja za uvijek pretrgnut medjusobni njihov odnošaj? Do -- 239 -- kada će
nju kidati i izdirati ovolike i ovake muke? Ne će li jednom doći kraj onom vječitom
burkanju ojadjena njena srca? ... U odaji postalo posve tamno. Djevojka se okrenula
spram prozora, no oblaci zastrli nebo, pa se i vani prije dobe prosuo debeli mrak.
Mimica zatvori oči. Ljepše joj se tako dalo snatriti. Iz najskrovitijeg kuta njene
duše uzele se sada izvijati jedna za drugom sve zgode, što ih je doživjela u ovo
nekoliko mjeseci. I majčina nenadana smrt, očev dolazak, Ninova nevjera, obiteljsko
rasulo, — sve se to redom nizalo pred duševnim njenim okom. A na posljetku ova nova
ljubav, tako nagla, čudna, neponjatna i nerazumljiva, što je u njenu srcu buknula
tako iznebušce, tako nenadano. A opet kolike li žestine, kolikog li žara u toj
jadnoj ljubavi! Da se bar kakogod prije pojavila! Pa zbilja: kojim je unutarnjim
zamršajem moglo to čuvstvo dosele ostati tako pritajeno u njenoj nutrinji? A kojom
pobudom, kojim se je tajnim potaknućem taj osjećaj izvio i riješio svojih
dojakošnjih spona i što ga ta potisnulo na površinu? Nije li sve to izgledalo kao
ono sjeme, koje ostavljeno u izdubini kakove hridi ne bi nikada pustilo od sebe
klicâ, kad ga ne bi vjetar bio odnio i rastresao po plodnoj zemlji, gdje je kasnije
proklijalo, izraslo u stablo, razgranalo se i procvjetalo? Jest, tako se ono zbilo i
u nje, samo što je taj vijor tako naglo nahrupio, pa joj nemilosrdno oborio to drago
drvo, — njenu ljubav, a ostalo joj samo korenje, pusto korenje.
Viktor Car Emin [1900], Pusto ognjište (Naklade "Matice hrvatske", Zagreb), 262 pp. [word count] [Emin_Pusto].
|