Sliedećih godina kad se u Hrvatskoj pojaviše grozni potresi i poplave, a napokon i velika vatra u Zagrebu, razvio je ban Drašković neumornu djelatnost liečenjem zadanih narodu rana. Još veće brige nanesoše mu kojekakovi njemački častnici krajiških vojnika i novi doseljenici vjere pravoslavne, koje njemački generali podjedno huškahu proti vlasteli i seljanom, kao i proti banskoj civilnoj upravi. Medju ovimi gjenerali odlikova se ponajviše gjeneral Gjorgje Švarcenberg, čovjek osoran, nadut i zloban. Rečeni gjenerali gledahu u ono doba na sve moguće načine, kako da osvoje što veće zemljište hrvatsko za Krajinu vojničku i kako da odkinu što više naroda od provincijala hrvatskoga. Oni uzimahu dapače i u najam zemljišta od vlastele, svećenstva i seljaka, kojih nikad više ne vratiše. Tako bješe gjeneral Ivan Galler uzeo Opatovec u najam od Isusovaca, koje selo za tim po njem novonaseljeni »Vlasi« silom oteše. Isto tako htio je uzeti u najam i Glogovnicu, ali susjedni plemići od Sv. Jelene potužili su se radi toga banu Draškoviću, na što ovaj 1. rujna 1642. pisa iz Brdovca rektoru Isusovaca Nikoli Sartoriju, neka ne daje na štetu kraljevine tudjincem u

najam zemljišta, jer će domaćih ljudi naći, koji će isto toliko najmovine platiti koliko tudjinac. Medju tim ne slušahu Isusovci savjeta banova. Oni iznajmiše doista Galleru Glogovnicu. Posljedica bijaše vječno trvenje glogovničkih Krajišnika sa svojimi susjedi radi medja i paša i šuma. Ban Drašković bijaše s toga prisiljen 28. kolovoza 1646. isusovačkoga rektora Mihalja Šikutena iznova sjetiti na tužne posljedice, koje su sliedile iz neopreznosti, što su tudjincem iznajmili svoje zemljište i tako ga odkinuli od uprave banske.