Katarina i Fran krenuše isti dan s jakom pratnjom na Ozalj, da pregledaju grad, da obrede sve, jer se bilo pročulo da će Austrijanci iz Karlovca navaliti na Ozalj. Iz ovoga grada odjaše banica u Bosiljevo, pa susretne putem Herbersteinove kapetane Delisimunovića i Vojnovića. Kako je poznavala tu gospodu, zamoli ih da bi se navrnuli s njom u Bosiljevo, jer se želi s njima porazgovoriti, a možda da se i lijepo sporazumiju. Ako pak ne bi na nešto pristali, onda: ni što zborili, ni što govorili. Kapetani se odazvaše pozivu jer su znali da će ih banica lijepo pogostiti. Krsto Delisimunović bio je omašit, mrka lika, guste crne brade što mu se popela na jagodice. Pravi vuk iz planine. Vojnović crn, vitak i žilav, nešto mlađi, surim je očima šibao oko sebe.