te sulude panonske svadbe, koja pijana urla na brdu oko jednog ranjenog rimskog čudotvorca. Masa truba, masa svjetala, masa boja, kao na sikstinskoj stijeni, u rasapu preobilja golih trbuha, blatnih gnjatova, zgaženih sisa, pijanih vještica! Ta orkestracija dijaboličnog, cotastog, razvratnog, brabantskog nečeg našeg u nama i oko nas treba da bude brueghelovski smeđa, ogromna, trogloditska poplava, što teče pod temom kao olujna pratnja ispod svirke glavne teme; sve to đavolsko, nemansko, zmajevsko, prapočetno, diluvijalno od ovog mutnog blata pod našim nogama, to je samo glavna osnova tkivu te slike, što bi je trebalo rastvoriti kao ogromnu, monumentalnu goblensku zavjesu! Kakav žalostan Krist je ono stajao na oltaru, uskrsnuvši sa svojom svijetloružičastom zastavom nad onim pijanim grbavim babama, kočijašima i marvogojcima! Krist koji bi doista stupio u ovu našu panonsku graju, u ovaj smrdljivi metež naših sajmova, taj treba da se osjeti nad stvarima kao metafizički sudar sa svojim tjelesnim, pohotnim, mesnatim, poganskim u nama! Taj Krist treba da bude u kretnji pećina, koja se skotrljala sa zvjezdanih vrhunaca, a ne provincijalni, slabo kolorirani crtež, slikan diletantskom tempera-tehnikom!

Stojeći u onoj pijanoj gužvi večeras, Filip je osjetio Krista nad oltarom kao oklopljenog, mramornog, michelangelovskog golog titana, s nogama kao ogromnim tamnim bazaltnim stupovima, a zamah Kristovih pesnica zaurlao je nad tim prljavim govnom kao gola oluja uz zvižduk vjetra oštrog kao britva!

– Te ruke, te božanske, nadzemaljske pesnice treba da se uzdignu nad sve zemaljsko u nama, uzvitlane gnjevnim furiozom, kakav se javlja u mračnim oblačinama za ljetnih predvečerja, kad se čuje daleka grmljavina pred potopom, kad se trese pozitivno tlo pod nogama, i kad je to titansko, astralno, mramorno golo Kristovo tijelo jedini most, po kome se može spasiti čovjek iz blata i smrada. Jedan dan gnjeva u blistavim fanfarama, kao borbeni signal truba pred

Previous page

Next page