– Zar baš nikome nije priznato pravo na korištenje Athanatika A?

– Nikome!

– Ni kralju?

– Ni kralju!

– A ko je imao vlast iznad samog kralja, pa da mu ograniči tuprerogativu? Narod? Ili možda ustav? A zar nije pomislio na državni udar?

– Ne narod. Ni ustav.

– A ko onda?

– Krunsko vijeće! Što mislite? Da prestolonasljednik ostane vječno prestolonasljednik, infantkinja vječno infantkinja, pretendent vječno pretendent? “Vječiti aspirant”! Nije li to još gore nego “Vječiti Židov”?!...

– Vratimo se, zalutali smo.

– Jasno da smo zalutali! Kad bar u fantastičnom romanu čovjek ne bi smio zalutati, kakav bi to fantastični roman bio!...

– Nastavite. Kako se dalje razvijala borba smrtnih i besmrtnih?

– ...Odigravali su se neopisivo krvavi prizori. “ Les noyades de Nantes ” u poređenju s tim sušto su spomenarsko cvijeće!... Država se, dakako, branila. Razumljivo! Svak brani sebe. Zaredale su masovne egzekucije, u industrijskom opsegu. Stupili su u akciju i bojni otrovi. Unutrašnjost je bombardirana iz specijalnih aviona kratkog radijusa, za domaću upotrebu. Ponegdje su osposobljene i stare gasne komore iz ranijih vremena...

– Nastavite, nastavite!...

– ...I napokon su ljudi uvidjeli da je nedovoljna kontrola države. Rekli su: jedno tako opasno i dalekosežno sredstvo kao što je Athanatik, podobno da uzrokuje tolike duboke poremećaje i potrese među dvonošcima, može danas-sutra ugroziti i sam opstanak čovječanstva. Zato ga treba izdići iznad države i staviti pod kontrolu jednog višeg, naddržavnog tijela, u kome bi bile zastupane i angažirane sve zemlje i nacije i koje bi predstavljalo samo čovječanstvo. Ono bi trebalo da zavede red, da uspostavi mir, da učini kraj građanskim ratovima i bratoubilačkoj borbi između smrtnih i besmrtnih. Na ruševinama i prema kalupu jedne ranije slične naddržavne tvorevine, koja je vrlo brzo postala jedna šuplja riječ, stvorena je nova... Nemojte se smješkati. Ta se naivnost

page prethodnih