– I ja.

– Dakle.

– Uzet ćemo slatkiša.

– Ne volim toga. – Marko se smrkne. I ja bih se rasrdio, ali sam bio suviše veseo i lagan; nekud se bacakah u zraku: težine Markovih nagnuća i želuca ne osjetih. Ona je nekud bila zarinuta u zemlju, ko kukuruz, trava i – pšenica.

– Pa uzmi jaja – rekoh. – Ja ću poslastica – i odmah stadoh govoriti:

– Vidiš, kaki si ti, a kaki ja. Ti bi jeo kobasica i pio likere, makar je to užasni diston: nemaš sluha. A onda – nitko ne radi tako, jer se likeri piju uz poslastice. Nisi obziran prema okolini. Originalan si. U romanu Kovačićevom “U registraturi” seljak u kavani pojede šećer, pa mlijeko, pa kavu, pa kruh, pa vodu: u želucu se i onako sve razmiješa. To je svakako originalno!

Ali pređimo na drugo. Tvoja, vidiš, psihološka novela iznaša činjenice psihološke, ali ih ne tumači. Ti si u psihologiji slikar: nižeš osjećaj do osjećaja, kao nešto sintetična, određena: “osjetio je”, veliš, “mržnju”, kako bi drugdje rekao: “on je hulja”. Tu je eto nanizan osjećaj do osjećaja kao boje – nabacano – ali iz određene daljine daje jedan određeni, sintetički dojam. U ovoj si noveli veći umjetnik od mene. Ja sam u svojoj psihologiji ono, što ti nisi: iznašam manje, a tumačimviše, zato ne nižem osjećaj do osjećaja, nego jedan, dva osjećaja rastvaram, raščinjam, analiziram: ispitujem postanak i razvitak i povlačim konsekvense: ja sam analitik i proizvađam dojam bljeđi, slabiji i naporniji – analitički. A sinteza, koju ja povlačim nije već nešto sama o sebi, osjećaj do osjećaja, atribut do atributa, pa i misao do misli – psihološka naime; ona je naime više filozofska. Ona nije, da tako kažem, dojam cjeloviti, koji dobiješ bez obzira na svoje sopstveno rasuđivanje, nego je – zbroj, koji djeluje tek onda, pošto si pribrojnika i sâm pošao zbrajati i tek se sada dojmi onako, kako sam ja htio – proračunano – da se dojmi. Ja sistematiziram

page prethodnih

page sljedećih