Ona ništa ne odgovori, a za nekoliko minuta zapita:

– A ti nisi još ništa našao?

– Nisam. A ti ćeš mi dati nešto.

– Za piće ne dam.

– A ti mi daj za žene.

Pogledaše se čudnovato, dok Jelka od navike ne zaprijeti prstom.

– Ni zato.

A Arsen se digne i hrapavo, puno, ko da mu se u ustima rastapa šećer reče: – Veliš: ovo je moje dijete, ali žena ga izrodi. Veliš: ovaki je društveni moral, ali žena ga nosi. Veliš: ovo su moje suze, ali bez žene ne istekoše napolje. Poštuj ženu, veliš, ona je majka. Ali poštuj ženu, velim, ona je i prostitutka. Ne buni se. Ne buni... Jer sam tako dobar... dobar – i on je zagrli, poljubi, pa prevaliv čašicu izađe.

Bijaše mu, da nešto obujmi i da nešto izgrdi. A rakija mu stane udarati izazovno u mozak. Uhvati se za džep, ali ne napipa ništa. Odluči potražiti Nikšića, ali se odmah sjeti, da ga naći neće nikako. Izjutra, oko tri sata, pijani se izgubiše. Nikšić bijaše u pijanstvu čudnovat: prodrijemav se na klupi udaraše u zečji bijeg gubeći obično šešir.

A Arsena minu san. Drhtahu mu usne i duša. Ono u njemu, što bijaše u mozgu i što je plazilo grudima, pa komadalo dah i tiskalo oči, ono što bijaše širina i dubina, mržnja i ljubav, samilost i nemilost, ono, što se cijedilo u progutanim suzama i ispitom alkoholu – to drhtaše u njemu ko usna o cjelovu i sise o prsa.

A akordi, pjesma i glazba, riječ i nota, čitavi orkestar i čitavi zbor ozvanjaše u njegovim grudima. I melankolija Slavonije i potištenost Bosne i naricanje Primorja: jer u svemu se tome nosio vjetar izgubljene mladosti i popijevka prostitucije. A tu i tamo upadahu ciganski bolovi, razrezane note, divlji nesklad cimbala i razlivena strast, što oblijeva kamen. Dugi uzdasi, što prosipaju blud spola i mozga pa odječe sami o sebi, raspruživši nervozno ruku ko da izvlače sve

page prethodnih

page sljedećih