i bezbrigom. Po hodnicima stiska i obijesni poklici, bijele haljine i veselo rukovanje. Koliko radosti! I kaki smijeh! Taki se smijeh sluša samo na kolodvoru i na ladanju, kad ljeto razotkrije vratove i u bijeloj, lepirnoj odori ponese dangubu žensku. Na svima ovima ne bijaše jedne bore, što bi sjećala na rad, a odurna bjelina ruku izazovno kliktaše: Nema žuljeva na dlanu mojemu i prsti su moji tanani ko cjelov ptice. I odmah se osjećaše ptičji njihov let i činjaše se, da ga smijeh nosi. Odakle življahu svi ti mirisni i dražesni stvorovi, što im je šećer napunjao nabrekle usne? Nitko ih za to ne zapita. A njihovo veselje srtaše cvrkutavo i uda se premetahu ko brbljavi jezici. Dražest i bezbriga smijuljasto gledaše u kamilska pleća poslužnika i kad ih opali smrad tercijaša, njihovi iznenađeni nosovi nabreknu ko mačja njuška. Svi hodnici bijahu njihovi i njihova dreka ušutka rogobornu lokomotivu. Arsen, sjedeći na klupi, zaveze oči po onoj gomili. Sve mu izgledaše bezvrijedno. Bezvrijedno ko igračke i papirnato cvijeće. “Baciti sad bombu u onaj kup tamo, bilo bi vrlo lako”. I jest. To mu izgledaše tako jednostavno ko preskočiti uže. Ali Arsen je ne bi bacio. “Ne bih”, “rekne, a ipak ni najmanje od groze ili straha”. Njemu to izgledaše bez smisla kao i preskočiti uže. “Skoči!” govoraše mu nekaki drzoviti glas. “A zašto?” pitaše dosadno Arsen. “No skoči, da vidimo”. “Neću. Nema smisla”. “Nema smisla, jer ne možeš”. “Glupane!” “Dvije stope ne bih preskočio!” “Ne”. “A šta ne!” “Nuder, skoči dakle”. “Neću. Ne da mi se”. A onaj glas zamre ko da je pošao nekuda duboko, duboko... I preko volje, ko da se skliska na glatkoj, kosoj daski, spusti se i Arsen za njim...

XV.

Skliskaše se polagano. On se najprije sjetio vrlo živo one noći, kad je tražio vanbračni cjelov na licu svoje majke, u ogromnoj želji, da iznađe, e je on vanzakonsko dijete. Bijaše to onda besvijesna ekstaza, u koju se zaplitaše luđačka zapara.