Seoski blatnjavi kolnik otegnuo se kao crna pruga do zavijutka, a kiša opet drombulja i nigdje živa stvora osim pokislih vrabaca. S desna, u polju, Gavranov jablan, samac, kao izvidnik kakav, s kitom, kao s dogledom.

Bikan pritvori jedno krilo vrata, a onda, poslije trenutnog krzmanja, i drugo.

Iglica je još uvijek potreskavala ramenima. Nije se mogla sasvim suzdržati, jer je »bjelkan« bio i nezgrapan u kretnjama, kao i njezin ćaća, samo je ovo bio sijedi mačak. I zapuhao se kao zelembać. Nije ni opazila, da je zatvorio vrata.

Bikan ode iza tezge i otvori jednu ladicu. Izvadi četiri kocke šećera.

— Na, to ćeš odnit braći A tebi, evo, jedan cili kvadrić.

Ona pruži ručicu i on joj preko tezge doda šećer, zadržavši joj ruku objema svojim. Pipkao je dugo, pipavo, ljepljivo i napokon je priklopio, a ona se samo ludosmijasto stidjela, jamice oko sitnih usana bubrile su i plasnule kao kad provre pura, stidjela se od dražesne slijepe sreće, koja ju je prvi put pohodila u obliku smiješnog ašikluka ovog »bilkana« i bijele kocke šećera.

— Ajde ’vamo! — zovne je Bikan i sam uđe pod mračno udubljenje gdje je na daski bila usložena oveća hrpa kukuruza.

Čuo je njen meki hod i sklizak šum bosih nogu. U bubnjavi srca šikali su mu svjetlaci i tmine i čuo je muklu trubnjava u ušima, kao pred nesvjesticom. Jedva se susprezao. Mala je bila kao i životinjica, koja ništa ne razumije, kao i ona žuta kokoška, što je zablenuto kakotala, nekad, na rubu njegove sablažnjive muževnosti. Ustručavao se, ali mala je strahovito privlačila svojim prigušenim hihotavim stidom i drvenastom nebojazni. Mala je bila prvo ljudsko iskušenje.

— Raširi vrićicu! — reče on i sagne se kao da će joj usuti kukuruz, ali je tiho zaokruži, a onda strugne rukom uz hladne joj listove i pipne svim prstima mlačne napete obline, koje su bile gole kao u srnćeta. Osjeti mekotu ptičjeg paperja, fini srh kao od peludi nove čohe, obeznani se kao da mu je nešto puklo u moždini i raspukne kao sočni šipak.