po hitnoj proceduri, poslavši hrane u vrednosti od 31 milion dolara. Ambasador Alen je, da bi ubrzao proceduru, otišao u najugroženije krajeve i snimio slike pustih polja i lica ljudi. Te snimke je poslao u Vašington. Pomoć je počela da stiže od kraja 1950. godine. Pre toga, trebalo je objasniti narodu i nestašicu i pomoć Amerike u hrani. Doneta je Uredba o štednji. Tito je na Kongresu AFŽ, 29. oktobra 1950. godine, rekao da je ta Uredba doneta ne na pritisak Amerikanaca, već je bila planirana pre američke pomoći. Neracionalno trošenje, naročito na banketima svim mogućim povodima, kazao je Tito tom prilikom, otišlo je u širinu. ‘Budite uvereni da je ta slabost koja je postojala kod nas, pravilo u nekim zemljama na Istoku. To nije naša osobina, to nije kod nas izraslo, to je prenijeto iz drugih socijalističkih zemalja u našu zemlju, a mi hoćemo da iskorenimo tu pojavu, negativnu za jednu socijalističku zemlju’. Ove nejasne reči, izgovorene u tipičnom Titovom maniru, odnosile su se na ukidanje privilegija u snabdevanju velikog broja kadrova. Uredbom o 15. oktobra, redukovano je povlašteno snabdevanje za većinu funkcionera manjeg ranga i nabavke za bifee i bankete na račun tog snadbevanja”, piše dr. Predrag Marković. (411)

(411) Dr. Predrag Marković: Ideologija standarda jugoslavenskog režima 1948-1965., Tokovi istorije, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 1-2, 1996.

Iako je proizvodnja rasla, standard ni početkom pedesetih nije dosegao predratnu razinu. Prekid suradnje sa SSSR-om i socijalističkim “lagerom” u golemoj je mjeri poremetio provođenje plana pa je rok za provođenje prvoga petogodišnjeg plana (1947. - 1951.) razvoja planskog gospodarstva produljen do 1952. godine. Teret izgradnje zemlje sastojao se i od lišavanja uvoza robe široke potrošnje, koji je 1951. iznosio tek petinu predratnog uvoza, što je pučanstvu bilo teško podnositi. Sam Tito je, primjerice, morao tješiti okupljene građane Rankovićeva (Kraljeva), naglašavajući da treba izdržati još samo malo “jer Petogodišnji plan, koji je najteža etapa razvoja, već se bliži kraju”. Upravo te 1951. bonovi i karte za obnovu ukinuti su i zamijenjeni novčanim davanjima, a da bi se amortizirao udar cijena, povećane su plaće. Usto su mast, brašno i šećer pušteni u slobodnu prodaju, što je izazvalo “potrošačku groznicu”.

Okolnosti također nisu išle na ruku standardu Jugoslavena. Sljedeće, 1952., Jugoslaviju je pogodila još katastrofalnija suša nego 1950. godine. Proizvodnja pšenice pala je na 35 posto predratne proizvodnje, a kukuruza na 70 posto, što je bilo neusporedivo gore nego 1950., kada je urod pšenice bio 49 posto predratnog prosjeka, a urod kukuruza 65 posto. Kao i 1950., SAD su odmah priskočile u pomoć, na temelju programa MDAP (Program uzajamne pomoći za obnovu), koji je pokrenut još prigodom suše iz 1950. godine. Ipak, katastrofalna suša imala je pozitivnog efekta jer je nagnala režim da napusti jednu od osnovnih dogmi staljinizma: seljačke radne zadruge.

Primjerice, Beograd je, po prvi put u svojoj novijoj povijesti, postao manje privlačan od agrarnog zaleđa - 1951. čak 4 545 ljudi više odlazi iz Beograda nego što se u nj useljava.

Primjerice, tadašnjih 3,9 milijuna stanovnika Hrvatske moglo je 1953., kada EXAT 51 obznanjuje svoj drugi Manifest, slušati samo pet radijskih postaja, ali prosječno u velikim skupinama - 31 slušatelj uz jedan prijamnik. “Među njima je bilo 62,5 posto poljoprivrednog stanovništva, a među stanovništvom starijim od deset godina 16,3 posto nepismenih i čak 87,3 posto ljudi starijih od deset godina koji su bili bez školske spreme ili samo s četiri

page prethodnih

page sljedećih