se manevriralo između načela KESSA – prava samoodređenja i nepovredivosti granica – i realiteta stanja u Jugoslaviji, uzimanja u obzir faktične samostalnosti republika, ali i srpsko-armijske sile i njezina zahtjeva za očuvanje državnog jedinstva. Već na prvom sastanku 7. rujna u Haagu, na kojem su usvojena temeljna načela pregovaranja – težnja „mirnoj nagodbi” o spornim pitanjima u skladu s odredbama KESS-a, odbacivanje pokušaja nasilnih promjena granica i izgrađivanje demokracije – moglo se postaviti pitanje o opravdanosti pristupa koji se više bavio pitanjima principa, a manje razmatranjima mjera kojima bi se spriječila eskalacija rata. Jedna od temeljnih zabluda u pristupu EZ-a, kako je to godinama poslije iznio njemački politički analitičar Michael Libal, bila je u preopćenitim postavkama neprimjerenim stvarnim odnosima u Jugoslaviji. Libal je izjavio da u slučaju da su svi predstavnici jugoslavenskih republika i JNA bili „spremni vjerno provoditi bilo koje od tih načela” da „ne bi bilo nikakve potrebe da se nalaze u Haagu”.[POGRJEŠKA: nema reftable :]

M. LIBAL, Njemačka politika i jugoslavenska kriza, 64.

Pristanak Miloševića – koji je izbjegavao upletanje međunarodne zajednice – na međunarodnu konferenciju proizlazio je iz očekivanja da će republičke granice biti tretirane kao administrativne. Slijedom te postavke očekivalo se da će pravo samoodređenja naroda biti primijenjeno na Srbe u drugim republikama, čime bi se realizirao plan krnje Jugoslavije, odnosno velike Srbije. Za razliku od Hrvatske koja se, poput Slovenije početkom srpnja 1991., sukobima koristila kao sredstvom internacionalizacije, Milošević je opravdano očekivao ustupke s obzirom na premoć JNA i nadzor nad gotovo trećinom hrvatskog teritorija. Ideja pak vojne intervencije međunarodne zajednice nije ni razmatrana, već je, štoviše, izrijekom odbacivana na svim forumima. O karakterističnom uvodnome nastupu Miloševića, koji će obilježiti držanje Srbije na Haškoj konferenciji, Libal bilježi ovo:

„Pokazujući opću ravnodušnost prema načelima na koja se tek bio obvezao, Milošević je pokušao ništa manje do borbu za Veliku Srbiju prodati kao jedan od načina očuvanja Jugoslavije. Borbe u Hrvatskoj opravdavao je kao nužno sredstvo sprječavanja novoga genocida nad Srbima. Naravno, ponovio je mit o ’administrativnoj’ naravi unutrašnjih jugoslavenskih granica, a raspravljajući o pravu na samoodređenje, ustvrdio je kako je ’pravo na ostanak’ na istoj razini s ’pravom na odlazak’. Kako bi svoje pseudojugoslavenske argumente učinio uvjerljivima, nazočne je pokušao navesti da povjeruju u snažnu lojalnost jugoslavenskoj državi u ne-srpskim republikama poput Makedonije i Bosne. Tvrdio je – nasuprot svim dokazima – kako se većina građana Jugoslavije izjasnila za jugoslavensku državu. I, kao šećer na kraju, upozorio je EZ da se drži svoje posredničke uloge i ne pokušava nametnuti rješenja.”[POGRJEŠKA: nema reftable :]

ISTO, 65.