;

Istraživanje pamćenja čini se neki put kao odijeljeno od tijela. U čudnoj udaljenosti od mene usnice pomno prate biografije. I tijelo se samo polako ugrijava, koračajući još jednom kroz sve što je bilo, kroz nemoć, kroz nadu. I zatim se brzo udaljuje.

Tijelo lebdi nad krajolikom kao ono dijete koje je naslikao Stančić, kao onaj Marinin san. Naslov slike: djetinjstvo. Ali slikar u Zagrebu, njegovo je teško tijelo postalo lako kroz bolest, ugasio je godine 1977. zauvijek svjetlo u tihoj kuhinji. Mnoge smo godine u njoj sjedili, bijele pločice su svjetlucale, na stolu je stajalo voće i kolači.

Jedanput, mnogo godina prije smrti, napisao je na jednoj cedulji: “Idem u kuhinju jesti šećer. Petak je, 23 sata, nitko nije pažljiv, nitko se ne troši na mene. Pa ipak: neću sad moći spavati. Poći ću kroz praznu Gajevu sve do Trga. Navodno nekamo ići, nešto gledati – u nekom izlogu – život je još tu. Budi prijatelj.”

Sada je već osam godina mrtav, atelje je pust, kuhinja tamna, neprepoznatljiva za mene, nedostižna. Pusta je Gajeva ulica, šećer je prosut. Dijete je negdje daleko, na nekoj drugoj zvijezdi.

Ljudi koje volim su besmrtni, rekla je Alja Efron.

page prethodnih

page sljedećih