;

Stanodavka Marinu nije osuđivala zbog samoubojstva, već je rekla, učinila je to prerano, imala je još dovoljno hrane. “Kad sam se u nedjelju vratila, udarila sam o stolicu i vidjela ju kako visi. Nisam se usudila dodirnuti njeno tijelo. Ostavila je za sobom nekoliko cedulja. To je bilo dobro zbog policije. Liječnik i milicija došli su nakon dva sata. Imala je još malo novaca, četiri stotine rubalja. Jedan je kruh stajao stotinu i četrdeset. Ostavila je i dva pisma. Pisma su pročitali samo sin i milicija. Sin se odjavio 4. rujna 1941, jedan dan nakon pogreba. Odvezao se u Taškent gdje je živio u velikoj bijedi. Javio se dobrovoljno u armiju. Ponio je sa sobom šećer, rižu i krupicu. Čim su majku odvezli počeo je glačati svoja odijela i oblačiti ih. Samo je dva dana bio u sobi, nije tu noćio. Pao je u ratu, bilo mu je šesnaest godina.”

“Da sam znala da je pjesnikinja, bila bih došla na sprovod”, rekla je još stanodavka. Ovako, nitko ne zna gdje je njen grob. Mur je bio mlad, predbacivao joj je nesposobnost, nepraktičnost. A žena je bila bez muža, bez kćeri i sestre. Ništa je više nije moglo ugrijati. Život je prošao brzo i u trenu. U dubokom džepu pregače nisu više bile teke s pjesmama. Ta struja je napustila tijelo i u njega je, umjesto mašte, ušao smrtonosan umor.

Kolovoz 1941: posljednji Židovi grada Zagreba bivaju otpremljeni u logor. 31. kolovoza slavimo kod kuće mamin rođendan. Pamtim dugu haljinu od tafta, bijelu kožu. Ono što se zbiva izvan kuće nije joj poznato. Ja sve o tome saznajem s četrnaest, nakon rata.

page prethodnih

page sljedećih