espresso-mašina, torte iza stakla. Kad danas stojim pred tim izlogom, teško se vraća nekadašnja slika. Moguća je samo u glavi. Moguća kao St. Gilles.

A Dora? Ona se udala za čovjeka koji je dobro poznavao Z-a. Ali to je bilo mnogo kasnije. 1952. je Dora još bila dijete i nije bila bolesna. Živjela je u nekom gradu na moru kod svoje tetke. Nije imala ni majku ni oca. Nosila je tamne čarape i tijesnu ispranu haljinu. Za nju je postojalo malo hrane i malo ljubavi u toj staroj, trošnoj kući. Nije imala lutke, igrala se vunom i koncima. Nikad nije jela slaninu, slanina je bila za učitelja, kako bi je primijetio među ostalom djecom. Tako je mislila tetka. Na kruh su stavljali šećer. Kruh s džemom bila je najveća želja njenog djetinjstva. Prve je pjesme recitirala u školi. Još nije znala da će postati glumica.

Biografije onih drugih. Krhotine u našem tijelu. Izvlačeći ih, izvlačim i vlastite slike iz dubokog, tamnog lijevka. Ono što vidim, vidim u pamćenju. I uvijek je udruženo s biljkom povijušom koju iz prošlosti vučem sa sobom.

Marina. To ime znači i pomisao na jedan datum. Datum iz godine 1941. U jednoj dalekoj zemlji, u nepoznatom gradu Jelabugi. 31. kolovoza 1941. Zašto je jedna želja tog dana morala umrijeti?