je ležao lijep, mali bor. Milicionar opazi mališana i sikne gadnu kletvu kroz iskrivljene usne, marš, gubi se, zatim još jedanput opali seljaka po glavi, tako snažno da je starac kriknuo i pao.

Tvrtko izjuri i sakrije se iza saonica stišćući na prsima dragocjeni šećer kupljen u zanapu. Ostao je ondje još desetak minuta nakon što je milicionar izašao i otpljunuo, baš nikoga nije bilo, čak ni Kobeščaka, ni psa, ni zvonca nije bilo, ljeti se moglo viknuti i baka bi se odmah pojavila na prozoru, ali sada su još i stare krpe nagurane između prozorskih krila. Odluči se, odškrine vrata haustora, spreman da strugne ako je čovjek mrtav, no seljak se upravo pridizao i ječao, zavrtjelo mu se valjda u glavi jer je opet sjeo i naslonio se na zid, pa je dijete moglo kliznuti pokraj njega i ustrčati uza stube, »baka, baka«, ponavljao je prestravljen i rukom pokazivao nadolje.

* * *

− Pa ti si sav mokar − primijetila je napokon Ana Kolar, režući škarama preostali dio nekoliko puta ispranog frbanta. Seljaku je bila pomogla da se uspne do stana i posjela ga do šparheta, pažljivo mu isprala ranu i rubove dezinficirala rakijom. − Brzo skini te cipele i te nemoguće sokne − rekla je ukočenom dječaku, koji je napola drijemao, gledajući u tople željezne ringove između kojih se nazirao blaženi žar ugljena.

− Vas steže, Tomek? − pitala je seljaka.

− Ne, to ste mi napravili bolje neg doktor.

− Dajte si pojedite malo germtajga.

− Ja bi rađe malo rakije.

− Ne znam baš je l’ bi to sad bilo dobro za vas.

page prethodnih

page sljedećih