Navečer je u klubu, kartajući s von Waltigom, mladim Kšrtnigom i Perčevićem, nekoliko puta kao uzgred spomenuo Hinka jer je obećao lijepom momku da će učiniti što može, pa se drugoga jutra Kolar našao u kancelariji potpukovnika Perčevića, baš glupo da nas zemljake moraju preporučivati austrijski baroni, rekao je Perčević dok je Hinko mirno pušio promatrajući prostoriju koja ni po čemu nije podsjećala na ustašku ispostavu. Hinko je malo znao o njima, mama je tvrdila, miješajući šećer sa šljivama i šnitama limuna, da će se frankovci na kraju slizati s Beogradom.

Perčević je odlično živio u Beču, novac je pristizao redovito, ne samo od Pavelića koji je prema otmjenom potpukovniku gajio sinovsku ljubav i smračio se uvijek kad bi balavci optuživali staroga da previše troši, nego i od Talijana za koje je radio već više od dvadeset godina. Poslije Anschlussa situacija se, doduše, nešto pogoršala, Gestapo je dvaput dolazio, ali je sve prošlo dobro, s ne odviše glasnim prijetnjama, sve skupa ništa ozbiljno premda se nikada ne zna, sada je Hitleru stalo do kneza Pavla, ali tko zna što Dunav nosi. Drugi je problem mučio potpukovnika.

Bio je to iskusan čovjek. Zagledao se u Hinka i nije, poput drugih, osjetio jezu, gotovo se razveselio.

− No, što se to dogodilo dolje? Još jedan progonjeni Hrvat? Bacali ste letke, vjerojatno?

− Ne. Studirao sam matematiku i razbacivao sam se samo ženama.

Pravi se vihtig, ali je vjerojatno točno, iako ga je preporučio von Lersch. Zgodan momak i vjerojatno nemilosrdan.

− Koliko čujem, vaša sredstva su... hm... nisu spomena vrijedna.

page prethodnih

page sljedećih