tim danima bio idiot, ali mu nikakve slične slike nisu padale na pamet.

− Bok, Danice! − rekao joj je Banić, a ona je otpozdravila na svoj pomalo neobičan način, obraćajući se djevojčici koja je u ruci držala nešto nalik na bijelog zeca:

− Leci bok stličeku Nikici, leci bok! Vidi stliček Nikica kako smo veliki i kako smo dobli! To je zato što smo se umili, što smo papali i što smo kakali...

A zatim se iznenada uozbilji i reče gostu:

− Čuj, Nikola, imam u frižideru kremšnite. Hoćeš li da ti donesem? Fine su, nisu baš hladne, jer je ovaj tvoj debeli prijatelj sto puta otvorio vrata.

− Joj, ne bih. Visok mi je šećer, neka radije mala...

− I hoće! Mala Leptila će ih popapati! Sve će ih popapati! Je l’ tako, Leptilice mala, zlato bakino!?

I onda pocupne kao ostarjela vila iz kakvoga ružnog sna pa odjuri s djetetom nekamo gdje će valjda nastaviti tu burlesku.

− Kako ti se to zove unuka? Lektira? − upita Banić sav u čudu.

− Leptira − odvrati debeli djed tiho. Vidjelo se da mu nije po volji ni takvo pitanje ni takvo ime.

− Leptira!? Kakvo je to ime? Jeste li svi popizdili?

− A što ja tu mogu!? Nisam ga ja smislio. Otac joj je entomolog i radi nekakav magisterij o leptirima − uzaludno se branio Komar.

− Pa što ako je entomolog!? − ljutio se Banić, premda ga se to nije ticalo. − Jebote, da joj je otac mikrobiolog... što, onda bi se trebala zvati Salmonela? Kakve to veze ima? Onda bi onaj Jarnjak koji radi u deratizaciji trebao sina nazvati Mišomor Jarnjak. Svi su popizdili! Daju djeci nekakva izmišljena, idiotska imena. Ili posve strana, iz

page prethodnih

page sljedećih