da plijesan pripada vrsti Penicilium notatum, po kojoj je novu aktivnu tvar protiv bakterija i nazvao penicilin (1929). Ovo je bio prvi antibiotik koji je znatno kasnije izdvojen kao sredstvo za liječenje mnogih zaraznih bolesti. Za svoje otkriće Fleming je dobio Nobelovu nagradu godine 1945. zajedno s Floreyem, koji je prvi uspio izolirati i purificirati penicilin.

Na inicijativu predstavnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka osnovana je u Splitu 1930. prva institucija za istraživanje života u našem moru. Stanica je najprije djelovala u jednoj adaptiranoj vili, a kasnije je izgrađena posebna zgrada na rtu Marjana u koju se Institut preselio odmah nakon oslobođenja. Danas je to jedna od vodećih znanstvenih institucija na Mediteranu.

Philip Levene (rođen 1900), Amerikanac ruskog podrijetla; potvrdio istraživanja Mieschera o nukleinskim kiselinama. Otkrio je da postoje dva tipa nukleinskih kiselina, jer šećer u nukleinskim kiselinama može biti riboza i dezoksiriboza. Zbog toga je jedna od njih nazvana ribonukleinska kiselina (RNA – prema engleskom ribonucleid acid), a druga deoksiribonukleinska kiselina DNA. Oba se oblika nukleinskih kiselina nalaze u svim praživima i višestaničnim organizmima. Najjednostavniji oblik žive tvari, virusi, sadrže jedan i drugi oblik nukleinskih kiselina.

Napredak koji je učinjen u raznim prirodnim znanostima, a napose u kemiji i fizici, imao je kao posljedicu da se biologijska istraživanja sve više povezuju za spomenute discipline. Stoga se sve više razvijaju biokemija i biofizika. No dok je biokemija već imala stanovitu tradiciju, biofizika se izrazitije počela razvijati tek od godine 1930. kada su se i u biologijskim istraživanjima mogla primjenjivati mnoga dostignuća iz fizike, kao što su napr. različite vrste zračenja, dostignuća na području optike, elektronike i sl. Godine 1932. napravljen je prvi elektronski mikroskop.

Američki citolog Painter prvi je 1933. prikazao kartu kromosoma stanica žlijezda slinovnica vinske mušice. To su kromosomi velikih dimenzija pa ih označuju kao gorostasni. Na njima se mogu ustanoviti najsitniji detalji u njihovoj građi. Kasnije su se takve karte kromosoma izrađivale i za neke druge životinje i biljke.

Prve elektronske mikrofotografije bioloških objekata učinjene su g. 1934. Martonovim elektronskim mikroskopom. Materijal je u tim prvim počecima bio impregniran osmijevim solima da elektroni ne bi sasvim uništili biološku tvar. Međutim, ubrzo je ova metoda napuštena i primjenjena je fotografska metoda.

Jedna od prvih hipoteza koja iscrpnije prikazuje postanak žive tvari od anorganskih spojeva postupnim razvojem potječe od ruskog biokemičara Oparina. Njegovo djelo „Postanak života na zemlji”, koje je prvi put izašlo 1936, prevedeno je na gotovo sve kulturne jezike, pa i na naš jezik. Ono čini osnovu za tumačenje postanka života na zemlji. Ishodišnim organskim spojevima koji su nastali anorganskim putem Oparin smatra karbide metala koji su mogli pretpostavlja se nastati u rastaljenoj masi izrazito zagrijane zemaljske kugle. Zbog velikih pljuskova koji su slijedili svi su spojevi došli u doticaj s vodom i stvarali nezasićene ugljikove lance koji su tako postali i vrlo reaktivni pa su dali osnovu za razvoj sve složenijih organskih spojeva koji su doveli do oblikovanja i takvih organskih tvari koje su pokazivale prva svojstva života. Svoju teoriju Oparin kasnije potkrepljuje novim otkrićima u kemiji i biokemiji, što iznosi u novom izdanju svoga djela godine 1957. koje je također prevedeno na mnoge jezike.

Otkriće ugljikovog izotopa 14C godine 1940. imalo je veliku važnost jer je on vrlo pogodan za markiranje C atoma i istraživanje biologijskih procesa. Zahvaljujući tome, biologijska su istraživanja dobila nov zamah i kasnije su na osnovi toga objašnjeni mnogi biologijski procesi, napose u vezi s metaboličkim procesima. Spomenuti izotip otkrili su S. Ruben i M. Kamen.

Iako je pencilin kao antibiotik otkriven još znatno prije (1929), on se još dugo nije mogao primijeniti za liječenje zaraznih bolesti. Sam je Fleming nastavio proučavati novi antibiotik, ali prvi koji ga je uspio izolirati i purificirati bio je Florey sa Sveučilišta u Oxfordu (1941). Početne količine bile su male pa je trebalo uložiti još mnogo truda i energije da se penicilin dobije u dovoljnim količinama za jednog bolesnika. Prvi je put primijenjen na čovjeku godine 1941, kada se pokazao osobito djelotvoran na stafilokokne i streptokokne zaraze, a nije bio toksičan za laboratorijske životinje i za čovjeka.

Ametrički istraživač ruskog podrijetla Waksman sa svojim je suradnicima dugo radio na antibiotiku koji je bio aktivan na gram-negativne bakterije. Godine 1944. objavio je da mu je uspjelo izolirati antibiotik streptomicin iz jednog oblika zrakaste bakterije u tlu, Streptomyces Gvisens. Nakon tog otkrića odmah je počela proizvodnja tog antibiotika u velikim količinama i on se pokazao napose djelotvoran kod tuberkuloznih bolesti.

Streptomicin je relativno stabilan antibiotik, ali nije sasvim neškodljiv, kao što je penicilin. Toksično

page prethodnih

page sljedećih