Hrvatski jezični korpus: rezultati

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Dobro došli na stranice Hrvatskoga jezičnog korpusa

| | |

<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?>
<!DOCTYPE TEI.2 PUBLIC "-//TEI P4//ELEMENTS TEI Lite XML ver. 1//EN"
"http://www.tei-c.org/Lite/DTD/teixlite.dtd">
<TEI.2>
<teiHeader type="text">
<fileDesc>
<titleStmt>
<title type="main">Vjesnik online</title>
<author/>
</titleStmt>
<editionStmt>
<edition></edition>
</editionStmt>
<extent>
<seg type="size">Filesize uncompressed: 295894 bytes.</seg>
<seg type="format">XML TEI Lite</seg>
<seg type="location">online</seg>
</extent>
<publicationStmt>
<distributor>
<address>
<addrLine>
<name type="organisation">Vjesnik d.d.</name>
</addrLine>
<addrLine>Slavonska avenija 4</addrLine>
<addrLine>10000</addrLine>
<addrLine>
<name type="place">Zagreb</name>
</addrLine>
<addrLine><name type="country">Croatia</name></addrLine>
<addrLine>vjesnik@vjesnik.hr</addrLine>
</address>
</distributor>
<availability status="restricted">
Copyright Vjesnik d.d.
</availability>
<date>04.11.2001</date>
<pubPlace>Zagreb, Croatia</pubPlace>
<publisher>© 2006, Vjesnik d.d.</publisher>
</publicationStmt>
<sourceDesc>
Compiled from the Vjesnik online archive.
</sourceDesc>
</fileDesc>
<revisionDesc>
<change>
<date>2006-01-08</date>
<respStmt>
<name>Damir Ćavar</name>
<resp>edt (Editor)</resp>
</respStmt>
<item>Created the initial version of the article from the HTML source.</item>
</change>
</revisionDesc>
</teiHeader>
<text>
<body>

<div type="part" n="1">
<head>Teme dana</head>
<div type="article" n="1">
Hrana iz uvoza jeftinija desetak posto!
Domaća poljoprivreda i prerađivačka industrija i dalje su izvozno pretežno vezani za bivše jugo-tržište, dok se iz Europske unije uvozi najviše hrane
Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske s Europskom unijom (EU) za obične građane znači plaćanje nižih carina od 1. siječnja 2002. godine. No, bez obzira na osjetno niže carine to neće značiti i veće sniženje cijena proizvoda u maloprodaji. 
Naime, najmanja razlika bit će u carinjenju prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda i iznosit će svega 10 posto, dok bi tekstilnim i odjevnim predmetima carinska stopa trebala biti niža oko 40 posto. Svi se ti postotci još trebaju uskladiti s tablicama o carinskim tarifama WTO-a.
Ako se uzme u obzir da se, primjerice, čokolada dosad carinila 20 posto, od 1. siječnja, će carina biti tek dva posto niža. Isto pravilo vrijedi i za meso, voće, povrće, cvijeće, pšenicu, ribe, ali i kavu, te sirovi duhan. Na sve će se te proizvode naplaćivati tek jedan do dva posto niža carina od dosadašnje. Veće će razlike od nekoliko postotaka biti za industrijske proizvode. 
Od kakve je važnosti smanjenje carina za Hrvatsku pokazuju podatak da godišnje u prekograničnim shoppinzima, hrvatski građani ostavljaju milijardu dolara. Naime, službeni uvoz s nižim carinama taj će izdatak smanjivati, što bi godišnje državnu blagajnu trebalo puniti s oko četiri do pet milijardi kuna. 
Kao pridruženom članu EU-a, Hrvatskoj se otvaraju vrata, između ostalih, velikih trgovinskih sustava. Hrvatska ima posebne mogućnosti razvoja u poljoprivredi, što bi mogla do kraja iskoristiti ulaskom u različite europske fondove koji potiču, na primjer, proizvodnju autohtonih proizvoda. No, oni moraju biti označeni u skladu sa propisima EU-a. 
Kad je riječ o razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Hrvatske s EU, negativna trgovačka bilanca 1996. godine, iznosila je minus od 346 milijuna dolara. Uvoz iz EU je bio na razini 450 milijuna dolara, dok je domaći izvoz iznosio 100 milijuna dolara. Istina, lani je negativna trgovačka bilanca iznosila tek 268 milijuna, jer je uvoz iznosio nešto više od 300 milijuna dolara, a izvoz je pao na šezdesetak milijuna dolara. 
Naime, domaći uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda po skupinama zemalja 44 posto je vezan za zemlje europske petnaestorice (EU). Iz drugih zemalja uvozimo 27 posto, Cefte 15 posto, a s bivšeg jugo-tržišta 14 posto. Domaći izvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda najviše je vezan za tržište bivše Jugoslavije 61 posto, EU 16 posto, druge zemlje 13 posto, te Ceftu 10 posto.
Međutim, otvoreno je pitanje hoće li ionako skroman domaći izvoz na razvijena tržišta, ona unutar EU-a, zadržati. Naime, prerađivačka industrija, u prvom redu konditorska, otvoreno traži pomoć države u prijelaznom razdoblju do 2006. godine. »Slatki« napominju da bi im život mogao zagorčati pre(veliki) uvoz iz EU-a, koji je sad 30 puta veći nego izvoz. Prerađivači i sad uvoze velike količine repromaterijala (šećer, brašno, mlijeko u prahu i dr.). Nadalje, domaći proizvođači, na godinu, mogli bi doći u još teži položaj i zbog izvoznih kvota, kad bi pritisak uvozne robe mogao postati »neizdrživ«.
Država, pak, mora osigurati nadzor provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To je prvi institucionalni okvir na putu Hrvatske, prema EU. Sporazum, kažu u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva, dosta je složen za »čitanje«, ali takvi su svi EU sporazumi. Primjerice, osnovni poljoprivredni proizvodi (žitarice, meso i živa stoka, voće i povrće, uljarice, šećer) imaju rješenja na šest lista, kojima još treba dodati i podskupine spomenutih proizvoda.
Nažalost Hrvatska nije dobila veće izvozne kvote ili manje carine za goveđe meso, iako je poznato da u našoj zemlji nema opasnosti od kravljeg ludila, slinavke i šapa. No, budući da se iz EU-a ne može uvesti ni jedan kilogram goveđeg mesa, i »druga strana« je morala platiti pojavu ovih zaraznih bolesti u većini zapadno europskih zemalja.
Osim toga, tek u posljednjoj rundi pregovora, riješeno je pitanje izvoza ribljih konzervi, kako za Hrvatsku tako i za EU. Drugo otvoreno pitanje se odnosilo na odricanje izvoznih subvencija za vino. Naime, i pored uvjeravanja, pokazalo se da se Europa teško odriče izvoznih subvencija za vino. Potencijalno je to veliki problem, jer Hrvatska ima više nego dovoljno vina za svoje potrebe iz vlastite proizvodnje. 
Vino je naime jedan od pet domaćih poljoprivrednih proizvoda, kojih Hrvatska ima dovoljno za svoje potrebe. To su još pšenica, kukuruz, jaja i peradarsko meso. Za liberalizaciju trgovine vinom, Hrvatska je dobila šest puta veće izvozne bescarinske kvote na koje se neće primjenjivati izvozna subvencija. Početne kvote za vino za Hrvatsku iznosi 4000 litara godišnje, dok krajnja kvota iznosi 7000 litara. Osim kvota, Sporazumom o vinu je regulirano i pitanje zaštite imena vina i oznaka jakih alkoholnih pića. 
Proizvođači vina upozoravaju da zbog toga što kasni donošenje prvog hrvatskog zakona o hrani, ne mogu uskladiti pravilnike. No, još je važnije da bi spomenuti zakon, trebao zaštiti potrošača od nekvalitetnih proizvoda »od farme do stola« dok bi se sva uvozna hrana također stavila pod veću kontrolu.
Marinko Petković
</div>
<div type="article" n="2">
Turković:Hrvatska je prepuna vatrogasaca, ali nema nijednog vizionara
Projekt »scenario planning« dosad je izrađen u 20-ak zemalja svijeta, među ostalim i u Švedskoj, Finskoj, Japanu, Cipru, Irskoj, Kolumbiji i JAR-u, a trenutačno se, osim u Hrvatskoj, radi u Kini te Rusiji. Na ukupno pet radionica stručnjaci će oblikovati četiri različite priče o hrvatskoj budućnosti iz kojih će se dobiti jedna optimizirana razvojna vizija. Posljednja, peta radionica u Dubrovniku, bit će međunarodna konferencija na kojoj će se priče promovirati
U Splitu je prošlog vikenda u organizaciji Zaklade »2020« održana prva od ukupno pet radionica na kojima će se u idućih osam mjeseci raspravljati o hrvatskoj budućnosti, ili konkretnije, o Hrvatskoj 2010. godine. No, da ne bi bilo zabune, nisu posrijedi apokaliptične vizije kakvih vidovnjaka niti nagađanja vračara zaigranih kavom i kartama, već trezveno promišljanje brojnih stručnjaka o mogućnostima razvoja Hrvatske u idućih devet godina, pri čemu se koriste specifičnom znanstvenom metodologijom imena »planiranje scenarija«. Projekt »scenario planning« dosad je izrađen u 20-ak zemalja svijeta, među ostalim i u Švedskoj, Finskoj, Japanu, Cipru, Irskoj, Kolumbiji i JAR-u, a trenutačno se radi u Kini i Rusiji. Petar Turković, ravnatelj Zaklade »2020« za Nedjeljni Vjesnik razjašnjava ciljeve projekta i govori o mogućnostima koje će projekt pružiti po svome završetku. No, za početak nam objašnjava što je to planiranje scenarija.
– To je metodologija koju je još 70-ih godina 20. stoljeća razvio Shell, a ona se u strukturiranoj formi niza razgovora, koristi znanstvenim nagađanjem budućnosti. Cilj joj je, naime, kroz pomno strukturiran i dizajniran proces, uključujući u prvoj fazi metodu »brainstorminga«, iz analize skupina kritičkih tema koje mogu olakšati, ali i kočiti razvoj zemlje, doći do oblikovanih, realno mogućih, ali često i neočekivanih priča o budućnosti. U pravilu se oblikuju tri-četiri priče iz kojih se u projektu scenarija može razviti jedna optimalizirana razvojna vizija koja, bude li predmetom nacionalnog konsenzusa, može postati temeljem za izradu strategije razvoja države.
 l Znači li to da smatrate kako takova strategija u Hrvatskoj ne postoji?
– Točno, nje danas nema! Mi nemamo viziju svog razvoja. Imamo, doduše, čitav niz »strategija razvoja«, ali to je postao vrlo profanirani pojam bez nekog smisla. Što one nude, kuda kao država stremimo, kakvu viziju Hrvatske za 10 godina Vlada nudi građanima, posebno mladima koji iz nje svakodnevno odlaze, sve su to zasad pitanja bez odgovora. Mi viziju razvoja nemamo jer ne postoji ni autentičan sustav vrijednosti, identiteta i imagea Hrvatske koji bi se uz nju vezao. U našoj zemlji, što se odnosi i na bivšu i na sadašnju vlast, imali smo i imamo mnogo vatrogasaca, što dobrih, što loših, koji su rješavali i rješavaju probleme s kojima su suočeni. Ima među njima pravih profesionalaca, ljudi predanih svom poslu koji su s njime zaokupljeni, ali ima i vrlo mnogo nekompetencije i snažne negativne selekcije. Međutim, među njima definitivno nema - vizionara! 
Sve vizije i prošle i aktualne vlasti nekako su, čini mi se, bile kratkoročne, stvorene za jedan, najviše dva četverogodišnja mandata i za ništa više. O dugoročnosti nema ni riječi. Zanimljivo je pogledati borbu političkih stranaka za vlast i borbu unutar stranaka za vlast u strankama - sve to mnogo govori o motivima ljudi koji danas, nažalost, čine većinu u našim strankama. Obje vlasti, i HDZ-ova i šestorkina, sad petorkina, imale su, unatoč teškoćama rata i poraća te nagomilanim gospodarskim problemima, i vremena i prostora za stvaranje dugoročne koncepcije razvoja. Smatram da, s jedne strane, mora postojati ekipa vatrogasaca, ali uz njih, svakako, i skupina vizionara koji bi se bavili strateškim planiranjem i bili odvojeni od »gašenja požara«. Oni koji su na vlast došli nakon HDZ-a, razvojnu su strategiju svakako morali stvoriti prije izborne pobjede 3. siječnja, koja se unaprijed predviđala. Imali su dosad i vremena i prostora da nam od tada predstave gotove koncepcije i ideje razvoja. Nažalost, sve se sublimiralo u samo dvije vrlo uopćene parole - »Idemo u EU i NATO«, štogod to značilo.
 l Je li ipak presmiono reći da je Zaklada čiji ste ravnatelj središte vizionarstva u Hrvata?
– Ne bih htio da se Zaklada osnovana lani shvati pretenciozno. Ona je odgovor civilnog društva na nedostatak pravog dijaloga i kvalitetnog promišljanja naše budućnosti. Zaklada nije ekskluzivni klub, ona, osim mene, kao ravnatelja, i Upravnog vijeća, nema svoje članove, mi samo želimo biti okupljalište pametnih, neistomislećih, ali »istoželećih« ljudi koji ovoj zemlji žele dobro i koji su spremni svoje slobodno vrijeme žrtvovati za to. Ulaznica za ovo društvo je vrlo ekskluzivna iz jednog razloga - danas u Hrvatskoj, nažalost, ima malo ljudi koji se mogu i žele angažirati i posvetiti projektima za opće dobro.
 l Tko su onda sudionici ovog projekta kao i radionice održane u Splitu?
– U projektu izrade scenarija »Hrvatska 2010« sudjeluje uža grupa od 15-ak stručnjaka koji pokrivaju gotovo svako područje života - od znanosti, školstva, zdravstva, kulture, gospodarstva i sektora privatnog businessa do bankarstva, financijskog sektora i managementa. Uz to imamo i širu referentnu skupinu od 40-50 stručnjaka od kojih su neki i poznati široj javnosti. Rad te skupine supervizirat će i evaluirati manja grupa stručnjaka u sastavu - Miroslav Radman, Krešimir Pavelić, Vlatko Silobrčić, Leo Budin, Neven Mimica, Željko Čović i Željka Antunović. Ta su imena dokaz težine cijelog projekta jer će upravo multidisciplinarnost skupine omogućiti kvalitetne rasprave o kritičnim temama, budući da će se na svakoj temi otvarati različiti kutovi gledanja na rješenja. Takav je rad u našim uvjetima neobičan jer se kod nas u pravilu održavaju skupovi pravnika, ekonomista, liječnika... Bilo bi, primjerice, vrlo važno da o krizi pravnog sustava, osim pravnika, diskutiraju i ekonomisti, psiholozi, sociolozi, liječnici, manageri, čak i slikari, dizajneri, producenti... Naime, svatko od njih sa svojim iskustvom i znanjem može otvoriti posve drugu dimenziju problema i drugu perspektivu traženja rješenja. Suludo je vjerovati da vrhunski specijalisti u bilo kojem području mogu, bez konzultacija šireg kruga znanja, donijeti najbolje odluke.
 l Po Vama bi, dakle, svi morali sudjelovati u promišljanju naše budućnosti?
– Da. Ova Zaklada želi biti hrvatski »think-tank«, nešto čega danas u Hrvatskoj nedostaje. Štoviše, mi u tome uspijevamo - održali smo već dvije godišnje međunarodne konferencije, 2000. na Plitvicama, a ove godine u Opatiji (obje u lipnju), dok će iduća u Dubrovniku, dogodine, značiti završetak projekta scenarija. Ova Zaklada ne radi strateško planiranje, nego »scenario planning« koji može biti tek jedna karika procesa strateškog planiranja. Naš projekt nudi model komunikacije u kojem ljudi iz različitih sektora mogu razgovarati i zajedničkom sinergijom oblikovati različite priče budućnosti te optimizirati razvojnu viziju. Tek kad se to napravi, možemo posao podijeliti u veći broj skupina koje će izrađivati strategije prema zajednički prihvaćenoj viziji, tj. konceptu razvoja.
 l S obzirom na dramatičnost posljednjih globalnih zbivanja, koliko smo uopće sposobni planirati budućnost u svijetu koji doživljava promjene na gore?
– U svijetu se, ali i kod nas, često koristi pojam »održiv razvoj«. On za nas može značiti više nego za druge. Naime, unatoč ratu i vremenu nepovoljnom za razvitak, Hrvatska je uspjela sačuvati prirodnu baštinu i resurse, pa ako mi danas, u ovom globalnom trenutku, ne uspijemo iskoristiti te svoje prednosti, onda ćemo pokazati - nedostatak inteligencije! Srećom, iako smo na prekretnici, još uvijek možemo napraviti velike korake i Hrvatsku pripremiti za različite globalne scenarije budućnosti. Ako ćemo se, pak, ponašati po inerciji i priklanjati se prečacima i kratkoročnijim, naizgled boljim rješenjima, onda ćemo dugoročno izgubiti sve svoje komparativne prednosti. To je ujedno i moj najveći osobni strah. Kad bismo uspjeli stvoriti kritičnu masu pameti i planirati mirnije i dugoročnije, koliko god to bilo mukotrpno, onda bismo na dugi rok sigurno mogli stvoriti ugodnu, prosperitetnu i dovoljno bogatu zemlju u kojoj bi njeni stanovnici živjeli dobro, u prekrasnom okružju, s prirodnim resursima u kojima će ne samo uživati, nego pomoću njih sebi osigurati i dobar životni standard. »Small is beautiful« (»malo je lijepo«) sintagma je koja će vrijediti sve više. Recimo, pitanje je gdje će za 20-50 godina biti pitke vode, a mi ćemo je imati, gdje će biti moguće uživati u očuvanim prirodnim ljepotama i jesti prirodnu, zdravu hranu ..., sve su to pitanja vizije i projekta za njenu realizaciju. Tako je, npr., najnoviji projekt gradnje 100 marina u nezaštićenim uvalama - sulud. Slažem se da moramo graditi nove marine, ali isključivo u blizini naselja, a ne u nezaštićenim uvalama jer upravo nam one dovode Gatesa, Ecclestonea i ostale. Ne budemo li za 10 godina imali tih netaknutih uvala, nego 100 marina, milijune jedrilica i jahti ljeti, loše nam se piše. Umjesto da povećamo broj kreveta, moramo poboljšati kvalitetu postojećih resursa, inače od održivog razvoja neće biti ništa!
 l Što je po tom pitanju učinjeno prošlog vikenda u Splitu, na prvoj radionici?
– Čitav je osmomjesečni proces dizajniran u pet radionica, a u Splitu smo ga tek otvorili kreativnim generiranjem misli i ideja na temu faktora za i protiv razvoja. Nakon prve radionice, uslijedit će još četiri, pri čemu su iduće tri radne (7.-9. prosinca, 14.-16. veljače te 12.-14. travnja), i sve će one slijediti proces najprije konvergencije, produbljivanja i promišljanja kritičnih faktora za razvoj zemlje, zatim oblikovanja scenarija i konačno konvergencije u smislu fokusiranja strateški važnih elemenata.
 l Koliko priča o budućnosti možemo očekivati i što kanite učiniti kako biste ih predstavili našoj javnosti? 
– Na tim se radionicama, po mom mišljenju, moraju završiti i oblikovati četiri različite priče o hrvatskoj budućnosti iz kojih će se dobiti jedna optimizirana razvojna vizija. Posljednja, peta radionica u Dubrovniku bit će međunarodna konferencija na kojoj će se priče promovirati i otvoriti diskusija sa širom javnošću. Naš je plan napraviti i male priloge za sve novine, pokrenuti natječaj za priče o hrvatskoj budućnosti u kojeg bi se uključili naši najbolji književnici, održati okrugle stolove i javne debate o budućnosti, a želimo zainteresirati i HTV da te priče i naše scenarije ekranizira, možda napravi i seriju, sve s ciljem da se cijela nacija, a posebno mladi, uvede u priču o budućnosti Hrvatske. Cilj je da svaki građanin dođe u priliku sudjelovati u projektu i izreći svoj stav i želje. Hrvatski ljudi su bolesni od politike, dosta im je tema prošlosti i sukoba na političkoj sceni, prvenstveno su im potrebne teme budućnosti u kojima na neki način mogu i doživjeti tu budućnost, ali i sudjelovati u njenom kreiranju. Inače, Švedska je u dva navrata u razmaku od pet godina radila scenarije budućnosti pa je švedska televizija prenosila debate i čak ekranizirala priče o budućnosti - ne treba ni naglasiti da su to bili njihovi najgledaniji programi. S nekim ljudima na HTV-u smo glede toga imali tek neke neformalne razgovore. Teško je govoriti o njihovom interesu za te teme.
 l Kad već razgovaramo o scenarijima budućnosti, kako u Vašoj glavi izgleda Hrvatska 2010. godine?
– Hm, to nije moj scenarij, nego vizija. Zapravo, moj izborni scenarij je ujedno i moja vizija Hrvatske, a može se sažeti u tri Z: »Zelena zona znanja«. Hoće li se ostvariti, ne znam. 
Antun Krešimir Buterin
</div>
<div type="article" n="3">
Pobijedili dubine i spriječili ekološku katastrofu
Iako je ronjenje ispod dubina od četrdeset metara riskantno i za najiskusnije, petnaest istarskih ronilaca trinaest je dana ratovalo s dubinama i opasnostima koje iz njih prijete. Uz to, torpiljarka je bila puna municije i goriva, u njenih šest lansirnih cijevi i danas su ubojita torpeda 
Kada je potkraj minuloga kolovoza, u jeku produžene turističke sezone, istočnoj istarskoj obali zaprijetila ekološka katastrofa uslijed istjecanja mazuta iz potonule torpiljarke »Stella Polare«, sve oči bile su uprte u istarske ronioce, oni su bili jedina nada. Iako je ronjenje ispod dubina od četrdeset metara riskantno i za najiskusnije, petnaest istarskih ronilaca trinaest je dana ratovalo s dubinama i opasnostima koje iz njih prijete. Uz to, torpiljarka je bila puna municije i goriva, u njenih šest lansirnih cijevi i danas su ubojita torpeda. 
Članovi Ronilačkog saveza Istarske županije predvođeni iskusnim instruktorom Aldom Verbancem izveli su šezdeset zarona, smislili rješenje sanacije olupine, plombirali njezina oštećenja i pred očima brojnih turista pobrali zaslužno priznanje za pobjedu nad stihijom. Zato su Lučka kapetanija Pula i Istarska županija kandidirali Ronilački savez Istarske županije i instruktora Alda Verbanca za »Plavu vrpcu Vjesnika« za 2001. godinu.
Torpiljarka »Stella Polare« porinuta je u riječkom brodogradilištu 1942. godine, iduće su je dovršili Nijemci i »do zuba naoružanu« uputili u ratne okršaje na Jadranu.
 Bio je to uistinu ubojit brod: dug 83,5 metra, naoružan protuavionskim mitraljezima kalibra trinaest milimetara, te sa četiri topa od 40 i 100 milimetara i šest lansirnih cijevi za torpeda. Prvi ozbiljniji okršaj »Stella Polare« imala je 18. ožujka 1944. s francuskim ratnim brodovima »Fantastique « i »La terrible« i prošla je s težim oštećenjima. Nekoliko dana tako »ranjena« torpiljarka se skrivala po Kvarneru da bi 18. ožujka naletjela na vlastitu minu i ubrzo potonula sa svom posadom i naoružanjem. Dospjela je na dubinu od šezdeset dva metra gdje se i danas nalazi, razdvojena u dva dijela - pramčani je udaljen od trupa stotinjak metara. Posljednjih godina domaći i inozemni ronioci često su se spuštali do tih dubina, poneki su nešto sa sobom i odnijeli, poput krmenog kompasa. Poznati instruktor ronjenja i najbolji poznavalac potonulih objekata u hrvatskom Jadranu - Danijel Frka prošle je godine načinio detaljan crtež potonule torpiljarke, ali nije navraćao do pramčanog dijela, iz čijih je pomoćnih spremnika počela isticati nafta ili mazut (stručnjaci to još uvijek nisu utvrdili). 
Prema uvjerenju Alda Verbanca, ronilačkog instruktora koji je sudjelovao i u najsloženijim pomorskim zahvatima, gorivo iz spremnika »Stelle Polare« isticalo je i ranije, ali se nije zamjećivalo do 20. kolovoza ove godine kada je u predjelu između Brestole i Rapca nedaleko od obale zamijećena velika masna mrlja. Bio je to znak za uzbunu i svi koji su imali ikakvih iskustava s morem i dubinama, našli su se na okupu u Rapcu. Bilo je očito da jedino iskusni ronioci mogu pomoći u dijagnozi i sprečavanju zagađenja koje je najavljivalo ekološku katastrofu. U tom trenutku nagađalo se čak nije li možda u podmorje Kvarnera dospio mazut koji se prije nekoliko godina iz Pazinke izlio u ponor Pazinčice. Ronioci su, međutim, uvjeravali da je najvjerojatnije riječ o oštećenju spremnika torpiljarke. Kako svi potonuli brodovi spadaju u nadležnost Ministarstva kulture i njegove Uprave za zaštitu kulturne baštine, na lokalitet »Stelle Polare« stigao je i poznati hidroarheolog Marijan Orlić. Prvi su zaronili do torpiljarke ronioci iz Rapca i potvrdili pretpostavku da zagađenje stiže iz brodske olupine, a gorivo iz spremnika isticalo je mlazom kao iz slavine. I dok su ronioci smišljali kako sanirati pukotine na rezervoarima, ekološki brodovi sprječavali su širenje mrlje, dok su ispred susjednih plaža prepunih kupača postavljene plutajuće »brane«. 
»Pozvali su nas iz Lučke kapetanije i Županijskog stožera za hitne intervencije. Brzo smo se organizirali jer pri našem Ronilačkom savezu postoji također stožer za izvanredne intervencije, koji je u stanju za nekoliko sati okupiti najbolju ronilačku ekipu za bilo koji intervenciju na moru i ispod mora. Prva je nedugo iza poziva zaronila prema potonuloj torpiljarki ekipa predvođena roniocima iz Rapca, Dorianom Mohorovićem i Edijem Zupičićem. Oni su uspjeli pronaći pramčani dio broda i ustanovili su gdje ističe nafta. Iza toga uslijedili su dogovori o sanaciji oštećenja rezervoara. Prvotna odluka je bila da se rupa na odušniku spremnika začepi, da se bandažira, i vjerovali smo da će time biti sve riješeno. Ali uskoro je na prirubnici na palubi kroz novu rupu počela curjeti nafta… Krpanje na takav način slično je krpanju starog bojlera, začepiš jednu, a na druge dvije počne curiti« kazivao nam je kandidat za pojedinačni trofej »Plave vrpce Vjesnika« Aldo Verbanac, nastavljajući: 
»Napravili smo metalni šalung, kalup, pričvrstili ga za palubu i oplatu broda. Nakon toga smo u plastičnim vrećama spuštali brzovezujući beton na dno gdje su ga ronioci prihvaćali i njime punili šalung. To je bio najbolji način začepljenja otvora kroz koje je nafta isticala.«
Naš sugovornik podsjeća pritom da su radovi na takvim dubinama vrlo zahtjevni i da su tražili savjete i pomoć i od pulske tvornice specijalnih cemenata kako bi dobili najpovoljniju smjesu brzovezujućeg cementa. Konzultirali su se i s kemičarima, jer se pri takvim intervencijama znaju koristiti i različite kemijske smjese, koje dobro vezuju pod vodom, ali od svega toga nije bilo ništa. Zato su se odlučili na provjeren način betoniranja u podmorju, iako je dubina bila rizična.
»To je dubina na kojoj normalan čovjek ne roni, jer prelazi limit uobičajenog ronjenja uz pomoć zraka. Zato su u našoj ekipi okupljeni sve vrsni ronioci sa više stotina sati ronjenja. Uz opasnosti pri samom radu na potonulom ratnom brodu, postojale su i opasnosti od tipično ronilačkih incidenata. Na tim dubinama vrlo lako može doći do tzv. dubinskog pijanstva, odnosno ronilačke bolesti. Konzultirajući ronilačke tablice i koristeći posebne kompjutore s kojima smo ronili, odredili smo da će krajnje zadržavanje na dnu biti dvanaest minuta. Za tih dvanaest minuta koliko smo radili na dubini od 62 metra, morali smo se dekompresionirati 45 minuta prilikom povratka na površinu. To je vrlo naporan zadatak i mi smo u svih 60 urona, koliko smo obavili za vrijeme akcije, imali samo jedan manji ronilački incident. Naš kolega Lucio Lorencin požalio se na bol u laktu i ramenu i otišao je na tretman u barokomoru. Nakon dva tretmana bilo mu je dobro. Takav ishod akcije je izuzetan uspjeh za organizirano ronjenje i za angažman svih ronilaca koji su sudjelovali u toj akciji«, kaže Aldo Verbanac koji je uz organizaciju akcije i sam ronio sedam puta.
I na tako velikoj dubini istarski ronioci koristili su isključivo komprimirani zrak, jedino su kod dekompresije koristili nitrox, tj. zrak obogaćen kisikom, u bocama je bilo pola kisika. Na taj način skraćivano je vrijeme dekompresije i ujedno je brže eliminiran preostali dušik iz organizma. I dok su ronioci izvrsno obavili zadatak bez posljedica, najteže je prošla njihova složena i skupa oprema:
»Sva naša oprema je stradala jer je nafta ili mazut, kemičari naime nisu utvrdili o čemu se zapravo radi, ta gusta crna ljepljiva masa, upropastila sva ronilačka odijela. Nismo ih uspjeli oprati i morali smo ih baciti. Istodobno smo morali potpuno servisirati sve naše instrumente i opremu koju smo koristili, jer ta je smjesa bila vrlo agresivna… Šteta na opremi iznosi 150.000 kuna i zasad nam je nitko nije namirio«.
 Aldo Verbanac ističe kako na Jadranu, na žalost, ne postoji ni jedna profesionalna organizacija koja bi mogla izvesti takav posao. Čak ni u Hrvatskoj nitko nije u stanju u kratkom vremenu organizirati tako jaku ekipu za tako zahtjevan posao. 
Vlastito iskustvo ima još sa sanacije broda »Cavtat« koji je potonuo 1974. u Otrantskim vratima i to na dubini od stotinu metara. Koordinirajući operaciju s ostalim instruktorima, prvenstveno sa Željkom Kamerlom i Luciom Lorencinom, kaže Aldo Verbanac, uz kvalitetnu ekipu mogli su uspješno obaviti ovaj zadatak. Pritom su životi i zdravlje ronilaca bili ugroženi, i svatko od njih bio je svjestan da mu se može dogoditi najgore. 
»Jer i na mnogo manjim dubinama tijekom samo jedne sezone stradava puno ronilaca. Svjesni svega toga mi smo gotovo do savršenstva organizirali svaki uron, svakog ronioca smo kontrolirali, pazili, osigurali. Zato smo i uspjeli spriječiti istjecanje nafte i sačuvati sve ronioce«, kaže Verbanac. 
Verbanec, nadalje, objašnjava kako je prvi ronilački ispit položio 1966. i otada intenzivno roni: - Do sada imam oko 3.500 urona, imam najvišu ronilačku kvalifikaciju u Svjetskoj ronilačkoj organizaciji kojoj pripada i naš Savez. Instruktor sam s tri zvjezdice, osposobljen i licenciran za obučavanje svih ronilačkih i instruktorskih kategorija. Bavio sam se i sportskim ronjenjem, natjecao sam se u podvodnoj orijentaciji, bio sam član ekipe koja je 1975 osvojila državno prvenstvo u podvodnoj orijentaciji…Uvježbao sam na stotine ronilaca, organizirao brojna natjecanja, vodio uspješno mnoge akcije traganja i spašavanja…Sada sam tajnik Ronilačkog Saveza Istarske županije, bio sam i predsjednik Ronilačkog saveza Hrvatske. S posebnim zadovoljstvom spominjem sudjelovanje u Nastavnoj komisiji Ronilačkog saveza Hrvatske. 
 U Ronilačkom savezu Istarske županije ima jedanaest klubova koji pokrivaju područje od Poreča do Rapca, s 1.300 ronilaca. Ima jedan klub i u Pazinu. Od toga broja za zahtjevne zadatke, poput onog nedaleko Rapca, može se uvijek skupiti ekipa od 15 do 20 ronilaca. Za manje zahtjevne možemo između pedeset i sto ronilaca okupiti za nekoliko sati. 
Odred za podvodne aktivnosti koji je djelovao tijekom Domovinskog rata i nakon njega bio je isključivo sastavljen od ronilaca naših klubova i oni su obavili vrlo delikatan zadatak razminiranja pulskog podmorja. Oni su radili na dubinama do četrdeset metara i na tisuće granata izvadili su iz mora. Inače, ronilaštvo je u Istarskoj županiji najkvalitetnije organizirano. Uz Grad Zagreb, Istra jedina ima ronilački savez. 
Ima li u potonulom brodu još goriva?
Na pitanje ima li u potonulom brodu još gorive Verbanec kaže: – Sigurno u krmenom dijelu broda ima još vrlo mnogo goriva, ali nitko se nije potrudio to utvrditi. U pramčanom dijelu koga smo mi sanirali, pitanje je koliko je još nafte, ali moguće je doći do radioničkih nacrta broda i izračunati koliko još goriva ima u spremnicima. Postoji način da se to gorivo iscrpi. Sada nakon sanacije nitko više o tome ne brine. Ali kada ponovo bukne, a hoće, jer je brod star, opet će nastati panika. Umjesto da se sada na miru vidi kakva je situacija i da se nađe definitivno rješenje. 
U istarskom podmorju ima devedeset lociranih olupina i sigurno će iz njih, jer je većina na lož ulje, kad-tad procurjeti. Postoji velika opasnost da će do novog zagađenja doći. Mi smo za to da se načini projekt pregleda svih tih olupina, da se utvrdi u kakvom su stanju, koliko je goriva u njima i da se ide na selektivnu sanaciju. Troškovi su veliki ali Istarska županija ne smije bježati od toga posla. Upropastit će se ne samo jedna sezona, nego podmorje i obala.
Mirko Urošević
</div>
<div type="article" n="4">
Jakovljević:Depresija - vodeći uzrok radne nesposobnosti
Depresija je u porastu u svim modernim društvima, i ujedno četvrta među deset vodećih bolesti u svijetu, a očekuje se da će zauzeti drugo 
mjesto do 2020. godine. 
Nedavno je u britanskom »The Sunday Timesu« objavljen članak koji prilično negativno govori o lijeku Prozac, nazivajući ga »srećom u obliku tablete«. U članku stoji da je usprkos ozbiljnoj brizi oko popratnih učinaka lijeka, riječ o antidepresivu kojeg rabi preko 40 milijuna ljudi u preko 100 zemalja širom svijeta. Osim toga, navodi se da je riječ o pomodnom lijeku kojeg uzimaju i oni koji ga uopće ne trebaju, Gutaju ga samo kako bi bili u trendu, iako nemaju jakih medicinskih razloga za to.
Prozac je zacijelo najrazvikaniji antidepresiv, kojeg su često pratili i negativni napisi. O tome kakav je to zapravo lijek, što su to antidepresivi i što je depresija razgovarali smo s prof. dr. sc. Mirom Jakovljevićem, pročelnikom Zavoda za biologijsku psihijatriju KBC-a Rebro i glavnim urednikom revije za primjenjenu psihologiju i psihološku medicinu »Pro Mente Croatica«, čiji se sljedeći broj očekuje ovih dana, a posvećen je seksualnim smetnjama koje se često javljaju i u depresiji. Za razgovor o depresiji smo očito izabrali savršeno vrijeme jer jesen je depresivno doba godine pa je uz njega vezan i porast depresije.
»Obično depresija ide sa starijom životnom dobi, ali je moguća u svim životnim dobima. U žena se dva puta češće postavlja dijagnoza depresije, ali to je djelomice zato što se depresija kod muškaraca češće iskazuje kroz alkoholizam, agresivnost i bijes pa nije u prvom planu depresivno, nego agresivno ponašanje. Depresija se očituje depresivnim epizodama za koje je karakteristično devet simptoma, od kojih su tri tzv. zajednička - sniženo ili depresivno raspoloženje, gubitak interesa za uobičajene aktivnosti i smanjenje životne energije, praćeno umorom. Da bi rekli da netko ima depresivnu epizodu, treba imati dva od ta tri simptoma i još nekoliko od sljedećih šest simptoma. To su poremećaj spavanja, (tipično je prerano buđenje ili učestala noćna buđenja, u atipičnim slučajevima pacijent ima pretjeranu potrebu za spavanjem, zapravo, bježi od života u san), slijedi poremećaj apetita, najčešće je to gubitak apetita, a ponekad u atipičnim formama pacijenti pretjerano jedu, kao da svoje nezadovoljstvo žele riješiti hranom. Recimo, čokolada diže serotonin. Pacijenti pate od osjećaja manje vrijednosti, što može ići sve do osjećaja krivice, a tada je riječ o teškoj depresiji, zatim, pacijent ima osjećaj da je bolje da ga nema, što za sobom povlači pomišljanje na suicid. Sljedeći poremećaji su kognitivne smetnje, pacijent se otežano koncentrira, slabo pamti i teško donosi odluke, a šesti simptom je poremećaj psihomotorike. Neki pacijenti su uznemireni, ne mogu sjediti na jednom mjestu, plaču, zapomažu, dok su drugi usporeni i pasivni. Simptomi moraju trajati najmanje dva tjedna da bismo mogli reći da je riječ o depresivnoj epizodi. Postoje i kratke depresivne epizode u kojima pacijent može dan, dva ili tri biti depresivan i izvršiti samoubojstvo. Lijekovi su samo temelj koji pomaže pri uspostavi boljeg balansa u mozgu između neurona, a dok sebe čovjek ne promijeni, nema izlječenja. Depresija je bolest s dugotrajnim tijekom, teži ponavljanju i zato se lijekovi moraju uzimati dugo vremena. Ako netko dugo uzima lijek, na primjer oko dvije godine, onda su šanse da mu se depresivna epizoda opet dogodi, 10-20 posto, a ako ga prestane uzimati, onda je šansa za ponavljanje depresivne epizode od 60 do 80 posto. U prvom slučaju, dakle ako je na lijeku, jedan od pet pacijenata upadne u depresivnu epizodu, a ako ne uzima, onda će to biti četiri od pet pacijenata. Svaka depresivna epizoda olakšava dolazak iduće. Zato je važno lijek uzimati dovoljno dugo. Preporuke psihijatara su da liječenje prve depresivne epizode treba trajati najmanje devet do 12 mjeseci kako bi se akutna faza uspješno izliječila i preventirao razvoj recidiva. Osim lijekova provodi se psihoterapija, i psihoedukacija«. kaže prof. Jakovljević.
Depresija je u porastu u svim modernim društvima. Ona je danas na prvom mjestu uzroka radne nesposobnosti. Depresija je četvrta među deset vodećih bolesti u svijetu, a očekuje se da će se popeti na drugo mjesto do 2020. godine. Depresija je jedna od najčešćih kroničnih bolesti od koje pate ljudi razvijena svijeta. Predstavlja veliko opterećenje za zajednicu, počevši od velike smrtnosti, prije svega zbog samoubojstava te dugotrajnih bolovanja i gubitka radne sposobnosti. Često je, međutim, ne prepoznaju ni osobe koje od nje boluju, niti njihova okolina, a ne shvaća se kao bolest nego kao prolazna slabost. 
Depresija je posljedica raznih biokemijskih poremećaja u mozgu, npr. smanjene aktivnosti serotonina u mozgu zbog čega dolazi do hipersenzitivnosti serotoninskih receptora. Međutim, neki oblici depresije mogu biti posljedica serotoninskog ekscesa ili nestabilnosti serotoninskog sustava. Najrazvikaniji antidepresiv, lijek kojim se liječi depresija, svakako je Prozac (fluoksetin), predstavnik selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina, gdje još spadaju fluvoksamini (Fevarin), paroksetin (Seroxat), sertralin (Zoloft), koji su kod nas registrirani, a postoji još i citalopran koji, nažalost, kod nas još nije registriran.
Ukupna potrošnja lijekova iz grupe antidepresiva je, kad se usporede podaci o potrošnji u prvih pet mjeseci 2000. godine s podacima o potrošnji u prvih pet mjeseci 2001. godine, ostala ista. Najveće promjene u potrošnji očituju se kod fluoksetina i paroksetina. Naime, potrošnja fluoksetina je porasla za oko 15 posto, dok je potrošnja paroksetina pala za oko 15 posto. Statistički su to podaci HZZO-a.
»Prozac (fluoksetin) je djelotvoran i relativno siguran antidepresiv koji je kod nas u posljednjih desetak godina na tržištu, a posljednjih nekoliko godina je i na listi HZZO-a. To što je na listi omogućilo je porast njegove potrošnje za 15 posto, dok je potrošnja paroksetina pala za 15 posto, jer je 'sletio' s liste«, prokomentirao je naše pitanje o razlici u potrošnji prof. Jakovljević. Postavlja se pitanje kako uopće lijekovi dolaze na listu, tko ih na nju stavlja i, još više, tko ih skida s nje.
 Prof. Jakovljević smatra da stavljanje lijekova na listu nije baš uvijek u funkciji hrvatske medicine i u interesu pacijenata, jer na jedan, njemu nejasan način, određeni lijekovi ispadaju s liste, tj. uopće ne dolaze na nju, a za njima se osjeća ogromna potreba. »Postoje komisije koje to reguliraju, ali u njima nema psihijatra, a mentalno zdravlja je suviše važno da se ne bi uvažavala i riječ psihijatra. Zato bi bilo važno da i stručnjak za kliničku psihofarmakologiju bude u jednoj takvoj komisiji, tim više što su neki mentalni poremećaji, uz ostalo, rizični čimbenici i za razvoj različitih somatskih bolesti. S obzirom na stigmu i negativan stav prema psihijatrijskim bolesnicima, vrlo često neki lijek za somatske bolesti lakše dođe na listu, dok neki antidepresiv, koji je možda i efektivniji, ne dospije na listu. Time se rade velike nepravde prema pacijentima s mentalnim poremećajima. Moram reći da je posljednja lista značajno obogaćena novim antidepresivima, ali, na žalost, još neki važni antidepresivi nisu na listi«, kaže prof. Jakovljević.
U modernim društvima se bilježi fenomen »jedan od četiri«, dakle, svaki četvrti čovjek pati od ozbiljnih mentalnih problema. Broj onih s različitim psihičkim teškoćama je i daleko veći. Na radnu sposobnost daleko pogubnije utječu mentalni poremećaji, pogotovo u modernim društvima, nego somatske bolesti. Netko s dijabetesom, primjerice, može dugo raditi i funkcionirati na poslu, ali netko s anksioznim poremećajem i depresijom vrlo brzo počinje zakazivati na poslu pa dolazi do problema. Dakle, ističe se važnost mentalnog zdravlja kao važnog dijela ukupnog zdravlja. Pokazalo se da se u Hrvatskoj godišnje ubije oko 1000 ljudi, nekad je to 900, nekad 1100, a 60 posto njih su vjerojatno depresivne osobe.
»U Švedskoj je rađena velika studija koja je pokazala da su se na otoku Gotlandu ljudi češće ubijali nego u drugim dijelovima Švedske. Onda su educirali liječnike opće prakse kako bi mogli prepoznati depresivne poremećaje i propisivati antidepresive, i zanimljivo, za nekoliko godina stopa samoubojstava je značajno opala. Pokazalo se također da je porasla potrošnja antidepresiva. Onda su napravili epidemiološku analizu u cijeloj Švedskoj pa se pokazalo da je u zemlji stopa samoubojstava pala, što korelira s potrošnjom novih antidepresiva«, govori prof. Jakovljević.
Mađari su poznati po najvećoj stopi samoubojstava, koja je prelazila 40 posto, a nakon uvođenja novih lijekova došlo je do pada samoubojstava. Treba reći da nije nađena korelacija između promjene političkih čimbenika i stope samoubojstava, nego je utvrđena veza s porastom potrošnje novih antidepresiva. »Dostupnost lijekova kao što su Prozac, Fevarin, Seroxat i drugi, od velike je važnosti, ali treba reći da ta skupina ne predstavlja svemoguće lijekove, tako da na listi treba imati i veći broj drugih antidepresiva iz drugih skupina. Prozac igra važnu ulogu u liječenju depresivnih i anksioznih poremećaja. Naime, pokazalo se da serotonin nije bitan samo u depresiji, već da je riječ o važnom prijenosniku informacija u mozgu koji igra važnu ulogu u regulaciji različitih psihičkih i tjelesnih funkcija. Neki ga zovu i »hormonom sreće«. Važan je za osjećaj opuštenosti, zadovoljstva i samopouzdanja te za regulaciju procesa spavanja, uzimanje hrane, regulaciju temperature, doživljaje boli...
Regulirajući serotoninsku funkciju, osim antidepresivnog, Prozac pokazuje i antipanični, antiopsesivni učinak, antibulimični učinak«, kaže prof. Jakovljević. Sramežljivost često može biti neprepoznata socijalna fobija, dakle, kad osoba ima strah od nastupa pred drugim ljudima, i onda se takve sramežljive osobe, nakon uzimanja lijeka poput Prozaca, osjećaju bolje. 
 »No, svaki lijek je otrov, dakle, i Prozac može imati određene komplikacije, i ako uzmete Prozac odmah, u punoj dozi, a naravno ne znate je li vam pao serotonin ili ne, ako je serotonin bio normalan, a vi ga još pojačate, onda ćete imati serotoninski sindrom koji može biti značiti ozbiljnu komplikaciju. Prozac u početku može izazvati jak nemir i anksioznost pa ljudima dođe da iskoče kroz prozor ili iz svoje kože. Kod nekih pacijenata koji su bili depresivni latentno suicidalni, Prozac je stvorio nemir i aktivirao im suicidalnost, pa su Prozac optužili da izaziva suicid, što nema veze s istinom«, kaže prof. Jakovljević. Dodaje da Prozac ima nuspojave kao i svaki drugi lijek, a ako se one poznaju, onda se i mogu eliminirati, odnosno izbjeći.
»Danas to u praksi najčešće radimo davanjem test doze i individualnim prilagođavanjem svakom pacijentu njegove optimalne terapijsku dozu, a katkad ga dajemo i u kombinaciji s drugim lijekovima koji eliminiraju njegove nuspojave. Prema tome, nema smisla govoriti nešto protiv Prozaca, može se govoriti samo protiv njegove nekritične primjene. Prozac je odličan lijek, kao predstavnik generacije koja je značajno revolucionirala liječenje depresivnih poremećaja i omogućila da liječnici opće prakse mogu liječiti blage i umjereno teške depresije. Ako na vrijeme prepoznate depresiju i date lijek, pacijent neće postati suicidalan i ući u tešku depresiju, neće izgubiti radnu sposobnost... Prozac i drugi lijekovi iz skupine selektivne pohrane serotonina su to omogućili. Sa starijim antidepresivima to nismo mogli zbog njihove toksičnosti. Naime, ako pacijent uzme veću količinu takvih antidepresiva, česti su bili smrtni ishodi. Kako su depresivni pacijenti često suicidalni, nekad koriste i tablete koje im liječnik propiše za samoubojstvo. To je bio značajan problem.
 Pacijent do lijekova dolazi tako što psihijatar preporuči antidepresiv, a liječnik opće prakse izdaje recept, Treba istaknuti da Prozac, Fevarin i Seroxat spadaju u antidepresive koje liječnik opće prakse može samoinicijativno propisati za liječenje blagih i umjereno teških depresija.
»S obzirom da se sve može zloupotrijebiti, tako se to može učiniti i s Prozacom. Neki su ga kombinirali s alkoholom, međutim, to ne govori protiv lijeka nego protiv glupe primjene lijeka. Prozac nije sredstvo za drogiranje, ali kriva predodžba može dovesti do toga da ga ljudi kombiniraju s alkoholom. On donekle diže serotonin i može imati blag stimulativni učinak, ali nije opasan kao droga«. 
U odlične antidepresive prof. Jakovljević ubraja i Aktivin-H, ekstrakt gospine trave. Riječ je o lijeku koji poboljšava raspoloženje otklanjajući potištenost, osjećaj tuge, melankolije i tjeskobe, nervozu, ravnodušnost i bezvoljnost, a pogodan je za liječenje blage do umjereno teške depresije. Možda bi bilo dobro da se i taj prirodni lijek nađe na listi HZZO-a. 
Nataša Kovačić
</div>
<div type="article" n="5">
U kraljevskom Kninu samo natalitet raste
Svakog dana stotine stanovnika hrvatskoga kraljevskoga grada dolaze u Caritas i pučku kuhinju po pomoć bez koje ne mogu sastaviti »kraj s krajem«. Gladnih je sve više, a posla sve manje - pa na Zavodu za zapošljavanje i dalje stoji natpis »Dajte nam posla«
 Svakog dana, negdje oko 11 sati, najprometniji dio Knina postaje onaj kod križanja u sjevernom dijelu grada gdje se račvaju putovi za Strmicu, Gračac i Kistanje. Svakodnevno po nekoliko stotina stanovnika ovog hrvatskoga kraljevskog grada dolazi u prostorije Caritasa i pučku kuhinju po dnevnu, odnosno mjesečnu pomoć bez koje bi teško sastavili »kraj s krajem«. Starci, ali i mlađi ljudi u punoj radnoj snazi, bez razlike dolaze po humanitarnu pomoć koja stiže sve rjeđe, iako su potrebe sve veće, ispričao nam je uvijek susretljivi fra Petar Klarić, gvardijan kninskog samostana sv. Ante, koji je ujedno glavni i u raspodjeli pomoći.
Fra Klarić tu tvrdnju odmah potkrjepljuje najsvježijim podacima iz računala koji kažu da njihovu humanitarnu pomoć trenutačno prima 2090 obitelji. Ako se zna da su ovdašnje obitelji vrlo brojne i u prosjeku imaju četvero djece, onda je lako izračunati koliko je ovdje gladnih usta, spremno će fra Klarić. Prisjetismo se da je broj primatelja humanitarne pomoći u vrijeme ovogodišnjeg Uskrsa bio manji što nam je potvrdio i fra Klarić navodeći da od tada pomoć prima 877 novih obitelji. Vrijeme je početka škole pa su potrebe veće nego inače, a zato se traži i školski pribor. Najteže je bilo obiteljima koje imaju 8, 9, 10 ili 11-toro djece - takvima se, osim u školskom priboru, bilježnicama... , pomagalo i s povećanim mjesečnim paketima kako bi se djeca koliko-toliko pripremila za nove školske obveze.
Knin je danas najmlađi grad u Hrvatskoj, međutim, od toga nema nikakve koristi, nego samo dodatne obveze. U tom se gradu, potvrđuju nam to i u kninskoj bolnici, i nadalje mjesečno rađa skoro jedan novi školski razred. Natalitet je i dalje u porastu, odnosno, kako reče jedan postariji gospodin kojeg susretosmo na tržnici, »jedino što u Kninu raste je natalitet«. Sve ostalo pada, posebice gospodarstvo, nakon što je prije dva mjeseca u stečaj otišla tvrtka koja je zapošljavala najveći broj radnika. Riječ je o Tvornici vijaka Knin u kojoj je radilo 130 radnika, no oni plaće nisu vidjeli još od kolovoza prošle godine, otkad tvornica zapravo i ne radi. Teška financijska situacija je i u »Agropreradi« koja je drugo po veličini kninsko poduzeće, a u njoj trenutačno radi svega četrdesetak radnika.
 Sve zajedno, broj zaposlenih u sektoru gospodarstva ne prelazi 300-ak radnika, što dovoljno govori o stanju gospodarstva na ovom području od posebne državne skrbi. Umjesto bilo kakvog značajnijeg gospodarskog razvoja, Knin uglavnom živi od donacija jer posla ima samo u državnim službama i javnim poduzećima. Takvo stanje rezultiralo je gotovo poražavajućom spoznajom da svaki treći stanovnik Knina prima socijalnu pomoć. 
U posljednje vrijeme na ovo se područje doseljava velik broj izbjeglica - Hrvata iz srednje Bosne koji su dosad živjeli u srpskim kućama u Drvaru i njegovoj okolici. Ovaj podatak potvrdio nam je i fra Klarić kojem se novi doseljenici obraćaju za pomoć tražeći hranu, ali i namještaj. Na koji način pronalaze prazne kuće i stanove nismo uspjeli saznati iako su nam svi potvrđivali da se broj doseljenih Hrvata iz Drvara povećava iz dana u dan. 
Isto tako, sve se češće na to područje vraćaju i Srbi. Među njima je sve više osoba srednje dobi, a nisu više rijetki ni mladi koji su odlučili napustiti Srbiju i vratiti se u Knin i okolicu. Odmah po dolasku prijavljuju se u policiju kako bi dobili sve tražene dokumente i podnijeli zahtjev za povrat imovine. Za razgovor s novinarima nisu bili spremni. Kažu nam tek toliko da »tamo« više nisu imali što tražiti.
Jedan je mladi bračni par koji se nije htio predstaviti, svoju dugogodišnju vezu nedavno okrunio brakom. Dugo su se premišljali što napraviti jer novce za svadbu nisu imali, a opet, s druge strane, o svadbi su maštali, nadali joj se. Sjetili su se Caritasa i tamo odlučili potražiti pomoć koju su i dobili i tako na slavlje pozvali prijatelje i najbližu rodbinu. Još do jučer takvo što je bilo nezamislivo, ali danas se i to događa, veli nam gvardijan Klarić od kojeg smo saznali i za još jedan kuriozitet. Jedna je obitelj koja je imala smrtni slučaj zatražila humanitarnu pomoć jer im je na sahranu dolazila rodbina iz Bosne i Vukovara, a oni nisu imali što izvaditi na stol i ponuditi ih.
»Da nije ove pomoći, ne znam kako bismo živjeli. Nitko od nas četvero u obitelji ne radi, a djeca idu u školu i imaju svoje zahtjeve. U početku mi je bilo teško pokucati na Caritasova vrata, ali grbaču moraš sagnuti kad je glad u pitanju. Nadali smo se kakvom takvom poslu, obećavalo se, govorilo o pokretanju proizvodnje u tiskarskom poduzeću »Mladost«, u tekstilnom poduzeću »Kninjanki«, obećavali su i u »Dinarki«, ali ništa od svega toga. I oni koji su radili sad su bez posla pa zajedno čekamo u redu za obiteljski paket od kojeg živimo«, jada se doseljenica Mirjana S. Sličnu priču čuli smo od mnogih koji su za našeg posjeta Kninu posjetili Caritasove prostorije.
 Mjesečni paket, kazuje nam susretljiva službenica, teži 35 kilograma, a svaka obitelj osim toga dobije i vreću od 50 kilograma brašna te nešto higijenskih potrepština. Nedavno je stigla pošiljka sa čak 20.000 jaja pa smo jedno vrijeme dijelili veće obroke jaja, ali uglavnom svaka obitelj dobije najnužnije za život - salamu, povrće, ulje, nešto sira, rajčice, šećer... No, humanitarne pomoći je sve manje, a zahtjevi su sve veći i veći, vele nam u Caritasu. 
Kako je vrijeme pred branje grožđa, cesta prema graničnom prijelazu s BiH na Strmici je dosta prometnija nego inače. U trgovinu mješovite robe koja se nalazi na bosanskoj strani i nudi jeftiniju robu, stanovnici Knina, Drniša i Šibenika odavno odlaze, a tijekom jeseni posebno posjećuju zbog šećera koji je na drugoj strani upola jeftiniji nego u Kninu, Šibeniku i Drnišu. Na graničnom prijelazu saznajemo da se po vozilu može prenijeti samo jedna vreća šećera, što je mnogima malo pa pokušavaju proći s dvije vreće. Takve vraćamo, kaže nam jedan carinik koji je toga dana imao pune ruke posla.
 Joso Klapan je iz Zagreba, a u Strmicu je došao po vreću šećera za oca koji živi u Kninu. Platio ju je 180 kuna, dok u Kninu kilogram šećera u »Konzumovoj« prodavaonici stoji 6,78 kuna. Stipe Alfier iz Vodica, također je potegao duži put do Strmice zbog jeftinijeg »cukra«. Isplati se, kako ne, spremno će Vodičanin koji bi htio prevesti još koju vreću, ali, pravila su pravila i treba ih poštivati. Ranijih godina, veli, bilo je bolje jer se moglo uvesti više šećera, ali i ovako je dobro. Možda po još koju vreću dođe idućih dana. Vlasnik supermarketa »Petričević« nije bio voljan razgovarati s nama jer novinarima zamjera priču o navodnom bolesnom mesu koje se uvozi iz BiH.
U »Konzumovoj« prodavaonici u prizemlju bivše robne kuće uvjeravamo se da je cijena kilograma šećera rečenih 6,78 kuna. Voditelj dućana kaže da ga i ne pakiraju i vreće jer su svjesni da ga po toj cijeni nitko na vreće niti ne bi kupovao. Neki kupci dobacuju da je hrvatski šećer bolji od uvoznog kojemu zamjeraju slabiji slador, zbog čega vino ima manju gradaciju, objašnjavaju nam. Gdje oni kupuju šećer, pitamo ih, ali umjesto odgovora dobivamo odmahivanje rukom i zagonetni smiješak.
Na kninskom Zavodu za zapošljavanje koji se nalazi u samom središtu grada i dalje stoji natpis »Dajte nam posla« koji najbolje ilustrira socijalno-gospodarsko stanje u gradu kojem nije pomogla ni tematska sjednica Vlade RH održana u travnju ove godine. Tada je Vlada donijela cijeli niz zaključaka, međutim, od svega se obistinio samo jedan - otvaranje dviju Konzumovih prodavaonica. Na realizaciju ostalih žitelji ovog napaćenog grada još čekaju, a možda su se već i umorili od čekanja i silnih obećanja. 
Naime, jedan nam je postariji gospodin rekao da se mnogi i dalje sele odavde. A gdje odlaze, pitamo ga, a on nam kratko samo reče: »U treće zemlje. A što mislite otkuda odjednom ovdje slobodnih kuća i stanova. Ljudima je dozlogrdilo, od obećanja se ne može živjeti pa ljudi potiho napuštaju Knin u kojeg su došli puni nade u bolju budućnost i odlaze s djecom u Kanadu, Australiju, Belgiju...«, veli naš sugovornik, čiju priču nam potvrđuju i fra Klarić i neki službenici u gradskoj upravi.
Jadranka Klisović
</div>
<div type="article" n="6">
»Bossijev raj« u Savudriji na sudskoj dražbi
Pretpostavlja se, međutim, da talijanski poduzetnici okupljeni oko Bossija i vladajuće desnice igraju na jednu dugoročniju kartu, želeći se riješiti neambicioznih malih dioničara i onda uz pomoć jedne velike talijanske banke, koja je za to iskazala spremnost, nastaviti realizaciju »Residence Skippera« ubrzanim tempom
Završetak ovogodišnje uspješne turističke zone na istarskoj rivijeri protekao je znaku kraha najvećeg inozemnog turističkog projekta na hrvatskom Jadranu. Umjesto na turističkom tržištu i sajmovima novo elitno naselje »Residence Skipper« kod Savudrije, u koje se ulaže 100 milijardi lira (100 milijuna DEM), našlo se na javnoj dražbi. Najprije je po sporazumu vjerovnika i dužnika javna prodaja oglašena potkraj kolovoza u Narodnim novinama, a kako nitko nije bio spreman platiti najnižu cijenu od 25 milijuna DEM, Općinski sud u Bujama ovoga je tjedna donio tri ovršna rješenja na zahtjev tzv. fiducijarnih vjerovnika i nakon procjene uslijedit će pokušaj ponovne prodaje atraktivnih nekretnina nedaleko Savudrije - sudskom dražbom.
 U vrijeme kada propadaju velike banke i poduzeća, odlazak na bubanj jednog nedovršenog turističkog projekta ne bi ni izazivao osobitu pozornost da iza njega kao dioničari - investitori ne stoje utjecajni ljudi talijanske vladajuće desnice - Bossijeve stranke »Lega Nord«, »Nacionalnog saveza«, (Alleanza Nazionale), pa i Berlusconijeve »Forza Italia« i nekih drugih bliskih stranaka. Poduzetničko - političko društvo okupilo se u poduzeću C.E.I.T. (Centro Europeo investimenti turistici) sa sjedištem u mjestu Montegrotto Terme pored Padove, a od 115 dioničara uz Bossijevu suprugu Manuelu Marrone i desetak talijanskih parlamentaraca, u talijanskoj javnosti najčešće se spominje blagajnik »Lege Nord« Maurizzio Balochi kao začetnik i realizator maleroznog veleprojekta.
Kao i svi drugi problemi uz Piranski zaljev, i ovaj najnoviji ima podužu i ne baš jednostavnu prošlost. Godinama je, naime, slovenski poduzetnik Miro Oblak kao i mnogi drugi kupovao parcele u predjelima Alberi i Crveni vrh (Monte Rosso) nedaleko Savudrije. Procjena je bila da će se i u tom području uz granicu razviti turizam, te da će cijene poljoprivrednom zemljištu kad se pretvori u građevinsko vrtoglavo skočiti. To se i dogodilo i trenutačno se na tom području četvorni metar atraktivnih lokacija prodaje čak i po 700 DEM!? Kako je postao vlasnikom atraktivnog lokaliteta na padini uz more od devet hektara, Oblak je kroz svoje poduzeće »Kemco« razradio projekt elitnog turističkog naselja s apartmanima, hotelima, lučicom, golf igralištem.
 Budući da je za oživotvorenje te zamisli trebalo mnogo novca, jednog trenutka Oblak je odlučio prodati poduzeće sa svim nekretninama i idejnim projektom poduzetnicima iz regije Veneto. Kao kupac pojavilo se isključivo za tu svrhu formirano poduzeće C.E.I.T. koje je okupilo 115 dioničara, a temeljni kapital mu je dvadeset milijuna lira. Kod prodaje Oblak je isplaćen samo djelomično, pa je u ugovoru evidentirano njegovo potraživanje na teret imovine talijanskog poduzeća, koje je do nekretnina kod Savudrije došlo kupujući hrvatsko poduzeće »Kemco«, kojega je osnovni kapital samo 37.000 kuna.
 Nedugo iza tog kupoprodajnog aranžmana slijede i prve investicijske akcije uz pomoć kredita Hypo Alpe Adria Bank iz Klagenfurta. Banka je, naravno, osigurala otplatu kredita i upisom tereta na imovinu C.E.I.T.-a, odnosno »Kemca«, u čijoj je upravi donedavna kao operativni realizator investicije sjedio Andrej Oblak. 
Ubrzo su uslijedili i građevinski radovi povjereni »Umaggradnji« Sulejmana Nadarevića, koji je angažirao i brojne kooperante. Do kraja ovoga ljeta završeno je šest objekata sa 180 apartmana u kojima je 540 kreveta. Krenulo je i oglašavanje prodaje, na Internetu se apartmani nude i na ruskom jeziku, po cijeni od 130-180 milijuna lira, s tim da se 70 posto vrijednosti daje na 15-godišnju otplatu. Apartmanski dio naselja u rangu triju zvjezdica, uvjerili smo se, uistinu je kvalitetno izveden i s prekrasnim pogledom na Piranski zaljev i dalje sve do Alpa.
 Apartmani su različitih kategorija, od 36 četvornih metara u prizemlju s balkonom, vrtom i garažom, pa do onih od 87 četvornih metara na drugom katu koji uključuju i mansardu. U rasponu su od dva, odnosno četiri do sedam ležaja i sve opremljeno najsuvremenije. Štoviše, svi apartmani imaju lift, blindirana vrata, zaštitni osigurač i klima uređaje, a predviđene su izmjene i opremanje po želji kupaca. Ali, kupaca nije bilo, poglavito zbog hrvatskih propisa koji reguliraju vlasništvo stranaca, pa su apartmani ostali prazni cijelo ljeto, iako su se u Istri dobro prodavali i pomoćni ležajevi. Pulska konzalting tvrtka COIN u elaboratu kojega je naručio C.E.I.T. izračunala je da je prošloga ljeta izgubljeno više od dva milijuna maraka samo zato što apartmani nisu iznajmljivani, a umjesto toga bezuspješno su prodavani. 
I tu je jedan od razloga nesporazumu sa lokalnim turističkim djelatnicima, posebice čelnicima Turističke zajednice Savudrija.
Oni se ne slažu s izgradnjom turističkih stanova za prodaju, jer u toj varijanti izostaje prihod od boravišne pristojbe. Zbog brojnih vikendica i apartmana slovenskih državljana koje se pune »rodbinom i prijateljima« i po šest mjeseci godišnje, tvrdi direktor Turističke zajednice Savudrije Dario Penko, ostajemo bez više od 200.000 DEM boravišne pristojbe. Ne bismo željeli da se na istom konceptu razvija i novo naselje »Residence Skipper«! Istodobno umaški gradski čelnici pozdravili su dolazak novog ambicioznog investitora jer gradnja novog naselja sa gotovo pet tisuća kreveta i brojnim dodatnim sadržajima značilo novo zapošljavanje, a i uređenje kompletne komunalne infrastrukture u najatraktivnijem dijelu Piranskog zaljeva s hrvatske strane. Budući da je cijelu investiciju financijski pratila renomirana Hypo Alpe Adria banka sa svojim, odnosno njezine članice iz Klagenfurta i Zagreba, nitko nije sumnjao da će pothvat dospjeti u krizu.
Međutim, još prije dvije godine talijanski poduzetnici namjeravali su prije početka gradnje prodati »Kemco« sa svom imovinom novome kupcu, uz respektabilnu zaradu. Kandidat za kupnju bio je »Elios Holding« na čelu kojega je stanoviti Carlo Colombo. I kad je posao bio gotovo sklopljen, suvlasnici su odustali kad su saznali da je stvarna vrijednost »Kemca« skočila na 8 milijardi i 662 milijuna lira. 
Iako je bilo medijskih upozorenja iz susjedne Slovenije da u Piranskom zaljevu niče »Bossijev raj«, sve do kraja minuloga ljeta nije bilo naznaka da je projekt u krizi. A bio je u velikoj, jer C.E.I.T. odnosno »Kemco« nije vraćao podignute kredite, pa ni nakon jednogodišnje odgode. Budući da u bankarstvu nema sentimentalnosti, što se najbolje vidi iz Sporazuma o osiguranju novčanih tražbina od 1. prosinca 1998., Hypo Alpe Adria banka zatražila je u kolovozu javnu prodaju trgovačkog društva »Kemco« (uz suglasnost C.E.I.T.-a) i javni bilježnik Franko Čerin iz Pule oglasio je javnu prodaju u Narodnim novinama br. 75. od 29. kolovoza 2001. godine. Najniža cijena ukupne imovine bivšeg Oblakovog poduzeća sada je već iznosila 25 milijuna DEM! Ponude je trebalo dostaviti za pedeset dana, rok je istekao 23. listopada, ali interesenata nije bilo.
 U međuvremenu je Trgovački sud u Rijeci 18. listopada na zahtjev C.E.I.T.-a odredio privremenu mjeru zabrane prijenosa tzv. poslovnog udjela na treće osobe. U roku od 15 dana C.E.I.T. mora pokrenuti parnicu radi poništenja ugovora, u kojem je Hypo banci takvu mogućnost predvidio. Ali ni druga strana nije mirovala, vidjevši da talijanski poduzetnici ne namiruju svoje obaveze ni nakon brojnih upozorenja, Hypo Alpe Adria banka i Andrej Oblak obratili su se Općinskom sudu u Bujama radi namirenja potraživanja iz poslovnoga udjela, a ovoga tjedna sutkinja Slavica Tomac Ćirić donijela je tri ovršna rješenja slijedom kojih će ukupna imovina »Kemca« odnosno C.E.I.T.-a uskoro na sudsku dražbu nakon procjene vještaka. To ujedno znači da bi i 180 sagrađenih i opremljenih luksuznih apartmana moglo biti u paketu prodato, kada to nije uspjelo pojedinačno.
Hoće li to biti kraj veleprojektu »Residence Skipper« i smak »Bossijeva raja«, teško je reći. Vjerovnici ne strahuju za svoja potraživanja jer je imovina u Savudriji osjetno vrednija, a i turistički perspektivnija. U to nas je uvjeravao ovoga petka i vlasnik »Umag Gradnje« Sulejman Nadarević, kome investitor duguje gotovo tri milijuna DEM, tvrdeći kako problema s naplatom sigurno neće biti, jer postoje punovažne mjenice i još vrednija imovina.
Stoga se pretpostavlja da talijanski poduzetnici okupljeni oko Bossija i vladajuće desnice igraju na jednu dugoročniju kartu, želeći se riješiti neambicioznih malih dioničara i onda uz pomoć jedne velike talijanske banke, koja je za to iskazala spremnost, nastaviti realizaciju »Residence Skippera« ubrzanim tempom. Hoće li se to i dogoditi saznat će se najvjerojatnije do kraja ove godine. Otišli su i posljednji izvođači radova, a u sjedištu »Kemca« javlja se samo mlada službenica. Istina, tu su i Internet stranice www.residenceskipper.com na kojima se može saznati štošta o planovima, a o stvarnosti - ništa. Čini se da je sa svakim rajem otprilike tako. A duša C.E.I.T.-a i Bossijev rizničar Maurizio Balocchi već projektira novo elitno turističko naselje na Sardiniji. Na čelu uzdrmalog »Kemca« ( i C.E.I.T. - a), Andreja Oblaka zamijenio je Sebastiano Cacciaguerra, koji tvrdi da politika u ovom poduzetničkom pothvatu nema presudnu ulogu, jer svi političari imaju jedva 19 posto dionica, i uvjeren je da će se započeti posao uspješno okončati. 
Mirko Urošević
</div>
<div type="article" n="7">
Dozvole za rad mirovinskih fondova - mimo propisa?
Dosad je jedino Helios mirovinski fond Hageni predao dokumente u kojima se kao banka skrbnik spominje Hrvatska poštanska banka. Očito, ta je banka čelne ljude spomenutog fonda uspjela uvjeriti da je spremna za taj posao, usprkos tome što ne ispunjava uvjet prema kojemu mora imati tri pozitivna godišnja revizorska izvještaja
Od 15. studenog počinju prijave osiguranika u obvezne mirovinske fondove, koji će, kako sada stvari stoje, dozvole za rad dobiti u zadnji čas - naime još uvijek se rješava pitanje banaka skrbnika za imovinu fondova u mirovinskoj reformi. Kako sada stvari stoje, vjerojatno je da će se problem riješiti u iduća dva, tri dana, moguće i izdavanjem privremenih dozvola za rad koje bi omogućile da banke s vlasničkom strukturom koja ne odgovara Pravilniku koji je propisala Hagena ipak postanu skrbnici. Načelno, potpuno se slažemo s onima koji tvrde kako propisi postoje zbog nas, pa ih onda kada se u praksi pokaže takva potreba treba mijenjati da bismo olakšali život, no teško je prihvatiti činjenicu da se - nakon što se mjesecima upozorava na neke probleme - sada najavljuje mogućnost »ekstenzivnog tumačenja zakona«. Ako je, naime, to jedno od mogućih rješenja, onda treba postaviti pitanje zašto se propisi za sve ne bi tumačili na taj način, tako da poslove skrbnika mogu obavljati i banke koje su osnivači mirovinskog fonda, kad se već najavljuju izmjene propisa u tom smjeru. No... Zadnje što smo uspjeli doznati o potencijalnim bankama skrbnicima u mirovinskoj reformi, to je da je dosad jedino Helios mirovinski fond Hageni predao dokumente u kojima se kao banka skrbnik spominje Hrvatska poštanska banka. Očito, ta je banka čelne ljude spomenutog fonda uspjela uvjeriti da je spremna za taj posao, usprkos tome što ne ispunjava uvjet prema kojemu mora imati tri pozitivna godišnja revizorska izvještaja. 
Konačnu odluku o tom partnerstvu treba reći Hagena, točnije Savjet te institucije, koji bi trebao odlučiti može li dozvola i mimo Pravilnika.
 Fond Privredne banke Zagreb i Croatia osiguranja, prema riječima Dubravka Štimca, odlučio se za Hypo-Alpe-Adria Bank i također bi moglo biti problema, jer je u vlasništvu te banke više od pet posto EBRD, također suvlasnika u mirovinskom fondu s Erste bankom. Izborom te banke, dakle, krše se propisi o povezanim osobama, što znači da bi pozitivna odluka Hagene, opet bila protivna pravilima.
U A-Z fondu zasad još pregovaraju s bankama koje bi mogle skrbiti o njihovoj imovini, doznajemo, a uz spomenute dvije, pregovara se i sa HypoVerains bankom (bivša Bank Austria). Prema neslužbenim informacijama, tu bi banku mogao odabrati i Erste mirovinski fond, koji još čeka registraciju na trgovačkom sudu. 
Usprkos činjenici da dvije od tih banaka ne udovoljavaju niti temeljnim uvjetima, logično je očekivati da će Hagena na zahtjeve za odobrenjem rada tih fondova odgovoriti pozitivno, jer je to jedini način da prijave mirovinskih fondova počnu na vrijeme. Da stvar bude još bolja, to nisu i jedini kompromisi koji će biti potrebni da bi reforma mogla krenuti - jedan od njih je i uvođenje novog R-S obrasca za evidenciju uplaćenih doprinosa, koji bi ovih dana navodno trebao biti gotov. Taj obrazac, naime, pripremao se s pretpostavkom da će moći zamijeniti najprije sedam, a onda i 11 postojećih obrazaca koje danas moraju ispunjavati poslodavci, no u ovom trenutku za takvu zamjenu, pojednostavljenje posla i smanjenje troškova - nema zainteresiranih. 
Odluka Vlade o tome da se postojeći obrasci zamijene jednim novim zapela je navodno zbog nezadovoljstva brojnih odjela u institucijama koje sada rade s tim obrascima, jer to znači da bi dio administrativnih službenika ostao - bez posla. Tako će novi obrazac ispasti samo - dodatni trošak za poslodavce, koji, iako se tvrdilo da neće biti tako, svoje poslovanje ipak moraju prilagođavati tom »komadu« papira. Neke procjene, naime, kažu da će svatko od njih, za svakog zaposlenog radnika mjesečno morati ispisati oko 300 brojki...
Kako sada stvari stoje, ne zna se ni što će biti s novcem osiguranika za vrijeme dok njihovi računi u mirovinskim fondovima još ne budu otvoreni, a izdvajanje doprinosa krene. Još uvijek, naime, nema konačnog odgovora na pitanje hoće li taj novac biti usmjeren na račun Ministarstva financija, odnosno Državne riznice, ili će njime u međuvremenu upravljati Hagena, koja bi taj posao povjerila jednoj od banaka na tržištu. Pitanje nije »bez vraga« jer u prvom slučaju osiguranici neće moći računati na kamatu za svoj ulog, dok u drugome to mogu, ali je upitno kojoj banci povjeriti upravljanje novcem od mirovinskog doprinosa, kad su gotovo sve na domaćem tržištu - vezane uz reformu.
Marijana Matković
</div>
</div>

<div type="part" n="2">
<head>Zagreb i županija</head>
<div type="article" n="8">
Obilježen Međunarodni dan muškaraca
ZAGREB, 3. studenoga
 – Povodom 3. studenoga, Međunarodnog dana muškaraca, članovi Foruma mladih SDP-a dijelili su u subotu muškarcima na Trgu bana Jelačića i Cvjetnom trgu letke i čokoladna srca. Akciji se pridružio i gradonačelnik Milan Bandić koji je na povratku iz kupovine na Dolcu posjetio svoje stranačke aktiviste. Kako je rekao, tog dana žene bi morale posvetiti više pozornosti muškarcima. Bandić nije znao odgovoriti zašto su UN prošle godine ustanovili Međunarodni dan muškaraca, rekavši da bi to trebalo pitati žene.
 » Dan muškaraca proslavit ću radno do devet navečer. Nemam vremena za slavlje, no mi muški imamo i druge dane u godini pa ću ga s prijateljima proslaviti nekom drugom prilikom«, rekao je Bandić. Kako je rekla potpredsjednica Foruma mladih SDP-a Zagreb Iva Prpić, 99 posto građana ne zna da postoji Međunarodni dan muškaraca. Stoga ih dijeljenjem letaka žele upozoriti na potrebu ravnopravnosti spolova. Iako muškarci misle da je svaki dan njihov, javila se potreba za obilježavanjem njihovog dana jer su ipak malobrojniji od žena. (M.L.)
</div>
<div type="article" n="9">
Aviomodelarski »Kup Hrvatske« na Lučkom
ZAGREB, 3. studenoga
 – Na modelarskom aerodromu Lučko u organizaciji MAK Trešnjevka održano je natjecanje u zrakoplovnom modelarstvu u kategoriji F3J – termičko jedrenje radio-upravljanim jedrilicama. Sudjelovala su 24 natjecatelja iz modelarskih klubova Karlovca, Čakovca, Osijeka, Slavonskog Broda, Siska, Zagreba, Ludbrega i Zaprešića. Iz MAK Trešnjevka natjecalo se šest takmičara. Letjelo se šest turnusa kvalifikacija i dva turnusa finala po sunčanom vremenu i slabom termičkom vjetru. Natjecanje je privuklo i veliki broj gledatelja koji su sunčanu i prohladnu subotu odlučili provesti na aerodromu, uz ovaj pomalo neuobičajen sport. Bilo je to peto i posljednje natjecanje Kupa Hrvatske, nakon kojega će se izračunati bodovi i biti proglašen pobjednik Kupa. (S.P.)
</div>
</div>

<div type="part" n="3">
<head>Sa svih strana</head>
<div type="article" n="10">
Dragutin Tadijanović u nedjelju slavi 96. rođendan
Sretno, dragi pjesniče!
U nedjelju, 4. studenoga, pjesnik Dragutin Tadijanović proslavit će svoj 96. rođendan. Omiljeni Tadija, kako ga zovu i znani i neznani, neponovljiva je ličnost hrvatskog pjesništva, književnosti i kulture, a njegov rođendan tako je puno više od privatne proslave ili činjenice osobnog zdravlja i dugovječnosti. 
Dragutin Tadijanović ne samo da je svojim iznimno plodnim pjesništvom obilježio modernu hrvatsku liriku, nego je jednako pridonio i antologijskom priređivanju izabranih djela drugih velikih hrvatskih književnika, od Vidrića i Kranjčevića, preko Matoša i Kamova do Kovačića, pa je i po tome uzor mnogim drugima.
Djelujući izvan svih pomodnih pravaca i struja, Tadija je javnosti poznat i kao sveprisutni pisac, koji se nikada nije ustručavao doći na tuđu promociju, na simpozij ili na premijeru, ali i u školu ili bilo kuda gdje se slavila pisana riječ. Svuda mu je uvijek bilo mjesto u prvom redu, baš kao što ga je odavna osigurao i u hrvatskom pjesništvu...
Stoga, uz želje za dobro zdravlje : 
Sretno, dragi pjesniče!
</div>
<div type="article" n="11">
Četvrto »da« Žuži Jelinek
ZAGREB, 3. studenoga
 – U svojoj 81. godini života, sudbonosno »da« je, četvrti put u svom životu, u subotu izgovorila naša poznata modna stilistica, Žuži Jelinek. Sretni izabranik njenog srca je Milorad Rankulin, umirovljeni sudac, kojemu je, za razliku od njegove odabranice, ovo tek drugi brak. 
Kumovi mladencima bili su Ninoslav Pavić, vlasnik EPH i Mirko Braun, vlasnik kafića »Charlie«. Sretni događaj proslavljen je u hotelu »Opera«. 
Budući da je mladenka po zanimanju krojačica, sama si je načinila vjenčanicu.
</div>
<div type="article" n="12">
U Kini zatvoren restoran »Bin Ladenove goveđe okruglice«
PEKING, 3. studenoga
 – Restoran na sjeverozapadu Kine, u gradu u kojem živi pretežito muslimansko stanovništvo, a nazvan po Osama bin Ladenu, ovih su dana mjerodavni zatvorili. Puni naziv restorana glasio je »Bin Ladenove goveđe okruglice«, a zatvoren je samo nekoliko dana nakon otvorenja u gradu Lanzhou.
Gradske vlasti su reagirale nakon što su se stanovnici potužili zbog imena restorana. Ovo nije bio prvi primjer da je neki restoran u Lanzhou uzeo politički obojeno ime. Jedan restoran je nazvan »Saddamove goveđe okruglice«, netom nakon Zaljevskog rata 1991. godine. (H)
</div>
</div>

<div type="part" n="4">
<head>Kultura</head>
<div type="article" n="13">
Zlatović: Jedva čekamo da teatar dođe u naše ruke!
Očito je da postoji veoma dobra emotivna »vibra« između nas i kazališnih kuća koje svih ovih proteklih godina nisu mogle gostovati u Šibeniku, a obnovljena zgrada dodatni im je poticaj. Kazalište Gavella nam poklanja jednu predstavu, a primjerom Gavelle krenula je kazališna kuća iz Splita, potom se zainteresirao HNK iz Zagreba... Sad smo u takvoj situaciji da ne možemo udovoljiti svim ponudama
Od 1996. godine Dragan Zlatović na čelu je šibenske kazališne ustanove u sklopu koje egzistira i svjetski poznata manifestacija - Međunarodni dječji festival. U kratkom vremenu Zlatović, koji je u šibenski teatar došao iz posve drukčijeg miljea, uspio se snaći i opstati iako su mu mnogi prognozirali »kratki vijek«. U prigodi svečanog otvaranja kazališne zgrade koje je najavljeno za 10. studenoga, razgovarali smo s ovim mladim čovjekom kojem je kazališni život posljednjih godina postao opsesija, a otvaranje zgrade teatra sanjao je prošlih godina kao i svi Šibenčani željni kulturnih zbivanja. No, nakon deset godina beskućništva kazalište se vraća u punom sjaju. Razgovor s ravnateljem prigoda je da se prisjetimo događaja od prije deset godina, kada je kazalište stradalo u ratu. 
– Bilo je to 20. rujna 1991. godine kada je u jednom od topničkih napada na Šibenik jedna granata pogodila i oštetila krovište i fresku koja se nalazila na stropu, a istovremeno je došlo i do poremećaja u statici cijele zgrade. Iako su to bile godine opasnog življenja u Šibeniku, koji je stalno bio pod granatama, i u takvoj zgradi opasnoj po život posjetitelja, odigravale su se predstave kako bi se zadržao kontinuitet kazališnog života. U svibnju 1992. godine premijerno je izveden Brešanov komad »Egzekutor«,a publika i izvođači su bili upozoreni da u zgradu dolaze na vlastitu odgovornost. Na taj su način svi prkosili tim ratnim danima, ali tad je stigla zabrana daljnjeg izvođenja predstava u tako opasnoj zgradi. 
 l Do početka obnove kazališne zgrade ipak je valjalo sačekati kraj rata. Kad je točno započela sanacija u ratu stradale zgrade i kako joj se prišlo? 
– Dugo se polemiziralo o tome kojoj se opciji sanacije prikloniti - onoj koja je zagovarala cjelovitu ili onoj koja je govorila o obnovi najnužnijeg dijela zgrade. Na kraju je odlučeno da se ide u cjelovitu rekonstrukciju, ali bez rušenja zidova zgrade. U proljeće 1996. godine započela je obnova koja završava, evo, tek ovih dana. 
 l Je li točno da se u sanaciju krenulo bez integralnog projekta? 
– O tome ne bih mogao decidirano govoriti jer je ovo kazalište, kao ustanova, od samog početka obnove stavljeno po strani tako da nismo imali priliku niti vidjeti projektnu dokumentaciju iako bi nam takvi papiri bili orijentir za neke poteze u budućnosti. 
 l Kada očekujete uporabnu dozvolu?
 – Očekujemo da nam uporabna dozvola bude predana uz atestiranje zgrade, a atestiranje očekujemo do otvaranja teatra. 
 l Za dugu obnovu »krivi« su i konzervatori koji su se dugo zadržali u kazalištu. Je li vam poznato koji su to radovi trajali toliko dugo? 
– Riječ je o obnovi veličanstvene stropne alegorijske freske koju je u prošlom stoljeću izradio Tršćanin Antun Zuccaro. Na njoj se nalaze znameniti Šibenčani kao što su Antun i Faust Vrančić, Nikola Tommaseo, Marin Kolunić-Rota i A. Medulić. U sredini ove impozantne freske nalazi se žena koja, kažu, simbolizira, Dalmaciju. Freska je bila oštećena i derutna, a konzervatori su morali izraditi skelu kako bi uopće mogli pristupiti njenoj minucioznoj obradi. Zanimljivo je da su konzervatori tijekom obnove naišli u atriju teatra na zidnu fresku koja je istražena do razine iz originala, a kada bude više novca dovršit će se njena potpuna obrada. 
 l U subotu, 10. studenog obnovljena kazališna zgrada svečano će otvoriti svoja vrata na radost kazalištaraca i građana Šibenika. Kakav ste program pripremili i tko će kazalište proglasiti otvorenim? 
 -Jedva čekamo da zgrada dođe u naše ruke, da krene u svoj puni kazališni život. Ceremonijalni dio svečanosti vodit će mladi glumci Dijana Bolanča i Vedran Mlikota koji su itekako vezani uz Šibenik i njegovo kazalište. Ministar kulture dr. Antun Vujić kazalište će proglasiti otvorenim, a nakon protokolarnih pozdravnih govora na scenu će stupiti Nada Ruždjak-Sirišević, gitarist Darko Petrinjak i pijanistica svjetskog glasa Ida Gamulin. Kako je Šibensko kazalište 1992. godine stalo s Brešanom i njegovim »Egzekutorom« tako će sada, ponovno, već idući dan po otvaranju, na scenu izići glumci kazališta Komedija iz Zagreba koji će odigrati Brešanov komad »Manevri u tijesnim ulicama« u režiji pok. Marina Carića koji je bio vezan uz Šibenik i njegovo kazalište. Nakon toga, bit će tu više koncerata, predstavljanja knjiga, dramskih i lutkarskih predstava, premijernog prikazivanja... Zanimljivo je da će ceremoniji svečanog otvaranja teatra prisustvovati i više izuzetno značajnih osoba iz talijanskog kulturnog života, a bit će tu i sljedbenici obitelji i fundacije Mazzoleni koja je bila najznačajniji dioničar gradnje kazališta. Bit će tu i cijela plejada starijih šibenskih glumaca. 
 l Šibensku publiku nesumnjivo ponajviše zanima komad koji je u završnoj fazi, a koji je autorsko djelo samih Šibenčana, te koji će premijerno biti prikazan 22. studenog. O kojemje komadu riječ? 
– Riječ je o predstavi »Ni u moru mire, ni u jubavi vire« koju režira redatelj iz Šibenika Pero Mioč, a glume sve samo znana šibenska glumačka imena. Zanimljivo je da u ovoj predstavi jednu glumačku rolu igra i pisac komada - šibenski dramatičar i umirovljeni glumac Branko Matić. Scenograf je Branko Lovrić-Caparin. 
 l Je li vas začudio izuzetno velik interes Šibenčana za ulaznice, odnosno za pretplatu cijele ovogodišnje dramske sezone? Pretplata je, koliko mi je poznato, odmah planula. 
– Svakako, i ta nas činjenica veoma raduje. Volim kazati da onako kako su ulaznice za Davis kup planule u dva dana, tako je planula i pretplata za ovogodišnju sezonu , što očito govori o gladi šibenske kazališne publike za kulturnim i kazališnim događajima. 
 l S druge strane, ne može se, a ne primijetiti i velika zainteresiranost brojnih kazališnih kuća koje kao da se natječu koja će prva gostovati u Krešimirovu gradu. Je li vas takav interes zatekao?
– Očito je da postoji veoma dobra emotivna »vibra« između nas i kazališnih kuća koje svih ovih proteklih godina nisu mogle gostovati u Šibeniku, a obnovljena zgrada dodatni im je poticaj. Kazalište Gavella nam poklanja jednu predstavu, a primjerom Gavelle krenula je kazališna kuća iz Splita, potom se zainteresirao HNK iz Zagreba... Sad smo u takvoj situaciji da ne možemo udovoljiti svim ponudama, a kako bismo udovoljili svima koji žele pogledati predstave, planiramo dosta repriznih prikazivanja. Imat ćemo i bogatu koncertnu sezonu.
Jadranka Klisović
</div>
<div type="article" n="14">
Kućni John Lennon pred očima svijeta
Zgotovljene 1980., pet godina nakon samonametnute Lennonove stanke u show-businessu, snimljene pjesme čine posljednji, zajednički »otisak srca« Lennona i Yoko, ističući međusobnu životno - umjetničku alkemiju koja je živcirala sve osim njih
Posljednja etapa rada Johna Lennona recentnim objavljivanjem proširenih izdanja albuma »Double Fantasy« i »Milk And Honey« dobiva potpunu vizuru u povijesnom pregledu samostalnog rada »najangažiranijeg« člana Beatlesa. Pojačan dodatnim pjesmama i digitalno remasteriziran dvojac albuma – pogotovo »Milk And Honey« kojega se odavno nije moglo naći u trgovinama, na kojem se nalazi i posljednji Lennonov intervju vođen pet sati prije ubojstva – sada omogućava potpuniji uvid u petnaestak pjesama kojima je Lennon otvorio vrata za nastavak karijere, ali ga, slijedom tragičnih događaja, nije dočekao.
 Dakako, 1980. godine Lennon je, po vlastitom priznanju, bio kućna ptica, temeljito izmijenjenog ideološkog profila od onoga samo par godina prije. Kućna idila bila je prva na popisu prioriteta, što se jasno vidi i po pjesmama koje je Lennon, zajedno s Yoko, radio prije nego ga je metak Mikea Chapmana na ulazu u Dakota Building spriječio u budućim planovima.
Dobrovoljna izolacija u stanu glasovite newyorške zgrade »Dakota« – istoj onoj u kojoj je snimljen film »Rosemaryna beba« Romana Polanskog – bila je generator atmosfere ljubavnoga gnijezda Johna i Yoko koja prevladava na snimcima za posljednje albume »Double Fantasy« 1980., i »Milk And Honey« (EMI/Dallas) na kojem su tri godine kasnije skupljene preostale snimke iz istog razdoblja. Zgotovljene nakon pet godina samonametnute Lennonove stanke u show-businessu, u srpnju i kolovozu 1980. godine snimljene pjesme čine zajednički, posljednji »otisak srca« Lennona i Yoko, ističući međusobnu životno-umjetničku alkemiju koja je, čini se, živcirala sve osim njih. Oba projekta strukturirana su kao zajednički albumi s pola pjesama Lennona i pola Yoko, koja je taj puta ravnopravno, ali odvojeno, dijelila autorske zadatke sa suprugom.
 Star četrdeset godina, Lennon je položaj zvijezde u egzilu najbolje izrazio riječima pjesme »Watching The Weels« – »kraljica je na poslu, brine se o novcu, kralj je u kuhinji...« – i pogodio srž stvari. Iako često shvaćene suprotno, Lennonove pjesme, a pogotovo one Yoko Ono, nisu baš bile samo slatkiši o osobnoj idili, jer iza slatkorječive fasade proviruju i neke tamnije opservacije o međusobnom odnosu. Iako su Lennon i Yoko pjesme za »Double Fantasy«, i kasnije »Milk And Honey«, predstavljali kao proizvod trenutačne inspiracije, kronologija pokazuje da je Lennon dugih pet godina – odmah nakon albuma »Rock And Roll« 1975. godine, popunjenog klasicima žanra – radio na autorskim pjesmama za sljedeći projekt.
Kućne klavirske vinjete ostaju posljednji otisci autentičnog Lennona, »samog sa sobom«. 
Upravo su pjesme »Free As A Bird« i »Real Love«, prvo namijenjene albumu »Double Fantasy«, preostali Beatlesi preuredili i nadosnimili za potrebe kolekcije »Anthology«, dok su još neke demo snimke isplivale na Lennonovu CD-boxu »Anthology« nekoliko godina poslije. Među ostalima i dvije fizički posljednje snimke koje je Lennon napravio, »Dear John« i »Grow Old With Me«. Baš na albumu »Milk And Honey« ova druga uključena je u originalnoj verziji, s Lennonom na klaviru i vokalu, za razliku od verzije na »Anthology« uništene dodanom orkestracijom Georgea Martina.
Ako su studijska snimanja u New Yorku, obavljena po ljetu 1980., pjesme na »Double Fantasy« i »Milk And Honey« predstavile u suvremenom izdanju, nakon obrade u hi-tech tonskom studiju »Power Station« i s postavom vrhunskih glazbenika, hrpe Lennonovih kućnih demo snimaka koje su potom počele kolati kolekcionarskim krugovima, u još čišćem i fragilnijem izdanju pokazuju Lennonovo raspoloženje i »borbu« s pjesama u nastanku.
 I jedan i drugi »obrazac« potrebni su za shvaćanje cijele priče, sada koliko-toliko zaokružene, iako u »ormarima« Yoko Ono i kolekcionarskim krugovima postoji još barem desetak Lennonovih demo radova vrhunske vrijednosti.
Hrvoje Horvat
</div>
<div type="article" n="15">
Flisar:Veličina umjetnosti je u tome da je djelo istinitije od autora
»Ima poziva, a jedan od njih je i spisateljski, koji se ne smiju odvajati od onoga iz čega nastaju i čemu služe. Pisanje, rekao bih, ne smije zatomiti želje za osmišljanjem čovjekova bivanja. Nisam jedan od suvremenih cinika koji tvrde da je literatura možebitna žanrovska zabava i da nisu potrebni nikakvi odgovori, jer niti nema nikakvih pitanja. Pitanja ima, ali ih treba znati postaviti«
Međunarodno poznati pisac i dramatičar iz Slovenije Evald Flisar, najveću je pažnju izazvao svojim romanom »Čarobnjakov šegrt«, u kojem opisuje svoja putovanja Kašmirom, Ladakom, Zanskarom i Himalajima, te iskustva koja je stekao s učiteljima budističkog tantrizma u lamaističkim hramovima. Roman je objavljen 1986. Odmah je stekao nezapamćenu popularnost, preveden je na desetak svjetskih jezika, a do sada je samo u Sloveniji doživio pet izdanja i rasprodan je u desecima tisuća primjeraka. Čitatelji u Hrvatskoj konačno imaju priliku čitati ovaj roman i na hrvatskom jeziku, u prijevodu Nede Oršolić i izdanju zagrebačkog izdavača »VBZ«. A uskoro bi se na našem jeziku mogao objaviti i njegov nastavak, roman »Putovanje predaleko«, (po kojem je slovenska televizija snimila i nedavno emitirala igranu seriju) te najnovije Flisarovo djelo, zbirka priča »Zgode s puta«, koja je prije par mjeseci u engleskom prijevodu (Tales of Wandering) objavljena u Americi. 
Flisar je pisac koji odbacuje sve žanrovske klasifikacije, a jedinim uzorom drži velikog ruskog klasika Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Njegov život ispunjen je putovanjima, kako onim geografskim, tako i unutarnjim, psihološkim meridijanima. U Sydneyu je studirao psihologiju izdržavajući se kao vozač podzemne željeznice, u Londonu je studirao englesku književnost i upoznao velikog indijskog duhovnog učitelja Jiddu Krishnamurtija. Putovao je Azijom i Afrikom, Australijom i SAD, a između putovanja radio za razne, uglavnom londonske izdavačke kuće, i pisao filmske scenarije. Jedno vrijeme bio je i odgovorni urednik »Marshall Cavendish Encyclopedia of Science and Technology«. 
»Vjesnikovim« interviewom ovaj se pisac, inače aktuelni predsjednik Društva književnika Slovenije i urednik najstarijeg slovenskog književnog časopisa »Sodobnost«, hrvatskoj se javnosti predstavlja prvi put.
 l Možete li se ukratko predstaviti hrvatskom čitateljstvu i opisati kako je došlo do vaše avanture na Himalajima koju ste opisali u »Čarobnjakovu šegrtu«? 
– Autoru koji osobito cijeni privatnost, teško je predstaviti se. Ukratko, od dvadesete godine života sam profesionalni pisac, izdao sam deset knjiga proze, napisao deset drama koje su bile uprizorene diljem svijeta. U životu sam, osim pisanja i prevođenja, radio i mnoge druge stvari: u Sydneyu sam vozio podzemni vlak mjesne željeznice; u Londonu sam uređivao Enciklopediju znanosti i tehnologije; u Hollywoodu sam pisao filmski scenarij... Posljednje tri godine urednik sam »Sodobnosti«, najstarijeg slovenskog časopisa za književnost i kulturu, ustanovljenog još 1933. godine. Mnogo sam putovao, za sobom imam nešto više od osamdeset zemalja i o svojim sam putovanjima prilično pisao. Po naravi sam pretjerano senzibilan, preosjetljiv, zbog čega me kroz život prate duhovne, duševne i intimne krize. Jedna od takvih kriza s početka osamdesetih godina, uz preporuke pokojnog Krišnamurtija, dovela me je k putujućem sadhuu Joganandi (tako ga imenujem u knjizi, iako je njegovo pravo ime drukčije). Doživljaji koje sam proživio u vrijeme naših »potucanja« po Ladaku i Zanskaru, ishodište su pripovijesti »Čarobnjakova šegrta«.
 l Nakon doživljaja na putovanju s mudracem Joganandom te iskustava u zabačenoj budističkoj lamaseriji u Himalajama, što vas je ponukalo da o tome napišete roman? Literarna ambicija ili osobna potreba? 
– Prenemagao bih se kad bih rekao da kao profesionalni pisac nemam literarnih ambicija. Isto tako ne bih bio posve iskren ako bih tvrdio da me na pisanje te knjige, koju sam pisao dvije godine, nije prisilila veoma snažna potreba da iz šokantnih iskustava kreiram nekakav smisao, nekakvu priču koja bi u kontekstu moje percepcije svijeta i stvarnosti dobila dublji, metafizički, mitološki značaj. I koja bi zbog toga na mene djelovala iscjeljujuće. To isto vrijedi za većinu mojih knjiga, ne samo za »Čarobnjakova šegrta«. Gotovo mi se u pravilu moje osobno iskustvo nudi kao građa za literarno djelo; stoga je pisanje selekcija doživljenoga i ugrađivanje intimnih elemenata u priču, za mene također stanoviti oblik terapije.
 l Jeste li očekivali ovakav uspjeh i kako ga objašnjavate? 
– Zapravo, knjigu nisam pisao s mišlju o bilo kakvom uspjehu; prije no što je tiskana, dvije je godine objavljivana u nastavcima u mariborskom tjedniku "7D". Izdavač je prvo izdanje tiskao u strahu da se knjiga neće dobro prodavati. Zatim je krenulo poput plamena; slijedilo je drugo izdanje, potom treće, četvrto i prije nekoliko mjeseci peto izdanje. Očito ta knjiga ima neku trajnu vrijednost koja dira ljude bez obzira na starost i vrijeme u kojem žive. Stoga, pravoga odgovora nema i ja ga zato ni ne tražim. Mislim da ljudi čitaju knjigu jer se tematski, građom i neuobičajenom mjerom autorove iskrenosti bavi centralnim pitanjem čovjekove egzistencije, s istim onim na koje svatko od nas, prije ili kasnije, pokušava naći odgovor. To pitanje zasigurno nije takvo da bih ga mogao izraziti jednom definicijom. Izraženo je između redaka knjige. Zapravo, knjiga ne daje odgovore koje bi jednostavno opisali s nekoliko riječi, ali ga pri čitanju knjige možemo naslutiti.
 l Kako su iskustva s Joganandom, Velikom lamom, i tantričkom duhovnom praksom utjecala na vaš život i osobnost nakon povratka i ponovnog susreta s europskom civilizacijom, koju ste opisali kako neurotično rascijepljenu? 
- Neko vrijeme prije, za vrijeme pisanja i još nekoliko godina nakon toga, moj život je bio lakši i zanimljiviji: nisam ga doživljavao kao breme, vidio sam kroz koprenu iluziju koju Indijci nazivaju »maya«. Svaki je moj trenutak bio ispunjen. Hoću reći, bio je pun sadržaja čak i kad je to bila bolest. Znao sam prihvaćati ono što bi mi život podario. Nakon toga stare su se navike postupno vratile i s njima stari uzorci odgovora na izazove i ja sam ponovo upao u nesigurnost, nejasnoće, u bavljenje trenutačnim ciljevima. Ozdravljenje nije bilo trajno. Zanimljivo je međutim, kad god bih uzeo »Čarobnjakova šegrta« i prelistavao ga - osjetio bih se bolje. Knjiga mi gotovo na svakoj strani govori ponešto suštinsko - neku istinu koju već poznajem, koja je u meni iako zaboravljam na nju. Možda je u tome tajna uspjeha te knjige i ako je to istina, tada također, dok sam je pisao - nisam vidio što pišem.
 l Osjećate li se osobno više kao pisac ili kao duhovni tragač koji bilježi svoje doživljaje da bi ostavio tragove onima koji »idu njegovim stopama«? 
- Nemoguće je ne biti oboje istodobno. Svi smo mi tragači na stazi samospoznaje, iako to nazivamo nekako drugačije i iako to ne priznajemo. Sva velika egzistencijalna pitanja jesu religijska i filozofska, jer se tiču vanjskog i unutrašnjeg svijeta i jer se tiču vječnosti. Pitanja ekonomije i politike tiču se samo jednog aspekta svijeta, samo onoga što je trenutačno. Ima poziva, a jedan od njih je i spisateljski, koji se ne smiju odvajati od onoga iz čega nastaju i čemu služe. Pisanje, rekao bih ne smije zatomiti želje za osmišljanjem čovjekova bivanja. Nisam jedan od suvremenih cinika koji tvrde da je literatura možebitna žanrovska zabava i da nisu potrebni nikakvi odgovori, jer niti nema nikakvih pitanja. Pitanja ima, ali ih treba znati postaviti.
 l U »Putovanju predaleko« napisali ste da su sva lica u knjizi stvarna osim autora, koji je izmišljen. Tko bilježi »putovanje« ako na njemu nema »putnika«? 
- Nije riječ o paradoksalnoj inverziji, nego »o posebnosti pripovjedačkog postupka kojim se pomiču i gotovo brišu granice iz-među istina i neistina unutar čovjeka i izvan njega«. Ovdje citiram Josipa Ostija, jednoga od najinteligentnijih kritičara koji su pisali o knjizi. Tantrička spoznaja da je čovjekov ego »izmišljen« tek »sastavljen« na podoban način, kao što pisac »sastavi«, kad »si izmisli« priču, postavlja autora na istu ravan dvosmislene stvarnosti kao i njegove likove koji se čitatelju čine stvarniji od neprisutnog autora. I uistinu uvjerljivi, arhetipski likovi također su realističniji jer prebivaju u svima nama, obnavljajući se iz generacije u generaciju. U tome je veličina umjetnosti: da je djelo možda veće, stvarnije, istinitije od autora.
Gordan Pandža
</div>
<div type="article" n="16">
Kovačec: Od Enciklopedije se ne može očekivati da zadovolji svačiji ukus i taštinu 
Novi glavni urednik Hrvatske enciklopedije govori o upravo izašlom trećem svesku, o novim ljudima u Zavodu, o odnosu politike i političara prema iznesenim činjenicama, o stranim edicijama s kojima se naša nacionalna enciklopedija može usporediti, o Ujevićevoj ambicioznoj zamisli te o budućnosti projekta čiji se idući svezak očekuje već prije ljeta
Akademik August Kovačec početkom listopada postao je novi urednik Hrvatske enciklopedije. Na to je mjesto došao s mjesta pomoćnika (dosadašnjeg) glavnog urednika akademika Dalibora Brozovića, a široj javnosti poznat je od ranije i kao glavni urednik Hrvatskog općeg leksikona. Po struci je romanist, profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža« suradnik je još od 1969. godine. Iznimno ugodan sugovornik, Kovačec je jedan od onih ljudi koji se ne boje javno izreći vlastito mišljenje i odgovoriti i na škakljiva pitanja. Premda je povod za razgovor bila nedavna promocija trećeg sveska Hrvatske enciklopedije, zanimala nas je i budućnost tog zahtjevnog projekta od nacionalne važnosti.
 l Koje su glavne karakteristike trećeg toma Hrvatske enciklopedije?
– Po osnovnim karakteristikama Hrvatska je enciklopedija opća enciklopedija leksikonskog tipa. Što se tiče općih i nacionalnih sadržaja, i u trećem tomu nastojali smo održati onaj omjer s kojim smo od početka išli, a to znači oko sedamdeset posto je opća građa, a tridesetak posto nacionalna, iako je taj omjer nemoguće održati u svakom svesku. Ako me pitate o suradnji, na ovome svesku radilo je oko 370 suradnika iz LZ-a i drugih institucija, iz preko 120 različitih struka, pa je tako enciklopedija kolektivni rad par exellence. U njoj je na oko osamsto stranica obrađeno oko 6750 članaka od Da do Fo, s više od dvije tisuće fotografija, i pedesetak stranica u boji, te različitih priloga poput zemljopisnih karata i ilustracija.
 l Koliko se radilo na ovom svesku? Tko su suradnici u jednom ovakvom projektu?
– Radilo se nešto manje od godinu dana. Kad se krenulo u projekt, za izradu prvog sveska trebalo je oko tri godine, za drugi 17 mjeseci, a za ovaj nešto manje od godinu dana. Međutim, podaci varaju iz jednostavnog razloga što smo prije prvog sveska morali razraditi koncepciju, sastaviti abecedarij, organizirati tehničku pripremu i još cijeli niz drugih poslova koji su samozatajni, ali isto tako zahtijevaju puno vremena. Što se tiče suradnika, pokušali smo dobiti najbolje stručnjake za pojedina područja do kojih smo mogli doći u ovom trenutku u Hrvatskoj. Riječ je o nizu znanstvenika iz naših najuglednijih znanstvenih ustanova i instituta, najvećim dijelom poznatih i priznatih u stručnim krugovima. Moram također spomenuti i naša velika ulaganja u informatičku tehnologiju, uz pomoć Ministarstva znanosti, koja nam danas omogućuje ono što je nekada bilo nezamislivo: brzu obradu podataka, brzu izradu novog izdanja ili različita korisna tehnička rješenja. 
 l U koliko je svezaka zamišljena Hrvatska enciklopedija i kada bi trebala biti potpuno završena?
– Predvidjeli smo, još prije nego smo počeli raditi abecedarij, jedanaest svezaka, s oko milijun redaka teksta. U prva tri sveska pokazalo se da su plan i abecedarij bili dobri, pa su odstupanja bila manja od dvjesta redaka, odnosno tek stranicu, dvije. Što se tiče tempa izlaženja, naravno da njegovo ubrzanje ima svoje granice, s jedne strane fizičke, ali i stručne. Za provjeravanje i usklađivanje građe potrebno je vrijeme i ljudska pažnja. Stručnjak se određenim tekstom mora baviti da bi za njega mogao odgovarati. Zato ne mislim da bismo rok za jedan svezak mogli značajnije smanjiti ispod jedne godine. Kada bismo uspjeli smanjiti rok za izradu i izdavanje jednog sveska na deset mjeseci, mislim da bi to bilo maksimalno. Mislim da bi do 2007. mogla biti završena cijela enciklopedija, dakle još osam svezaka. Tada ćemo vidjeti hoće li se ići na dopunski svezak ili ćemo odmah krenuti na novo izdanje.
 l Na mjestu glavnog urednika Hrvatske enciklopedije nasljeđujete akademika Dalibora Brozovića. I u Leks je došla nova uprava. Ima li to kakvih posljedica za Hrvatsku enciklopediju ili za vas osobno?
– U Leksikografskom zavodu uvijek se ponajprije vodilo računa o poslu koji treba obaviti. Promjene u upravi su nužne, jer određenim osobama jednostavno istekne vrijeme njihova aktivnog sudjelovanja u tim poslovima i moraju ih zamijeniti novi ljudi. To je posve prirodan proces i ne treba tražiti nikakve posebne simbolike i skrivenih značenja. Mislim da se i s promjenom uprave najnormalnije nastavlja rad na ovom projektu. Nas je i do sada podržavalo Ministarstvo znanosti, a nadam se da će i ubuduće, jer je u eri globalizacije za male narode pitanje opstanka izrada ovakvih projekata, pa je to i prvorazredan državni i nacionalni interes. 
 l Jeste li u izradi Hrvatske enciklopedije imali nekih uzora u drugim velikim ili nacionalnim enciklopedijama? S kojima biste je mogli usporediti?
– Prema nekim velikim enciklopedijama, poput Laroussove, nismo se ni pokušavali ravnati, jer bi posao predugo trajao, a ni kupovna moć naših ljudi ne bi to izdržala. Zato smo se ugledali uglavnom u enciklopedije leksikonskog tipa manjih naroda, recimo skandinavskih naroda, Šveđana i Norvežana ponajprije, zatim Poljaka i Čeha što se tiče količine, ali su nam po načinu pristupa građi bili najbliži Talijani. Mogu reći da nam je jedan od uzora bila Enciclopedia Italiana, La piccola Treccani (ima 12 svezaka), zatim Larousse enciclopedique koja postoji u nekoliko verzija (jedna je u pet svezaka), potom nam je pomogao i švedski enciklopedijski leksikon »Focus«. Međutim, praktički je nemoguće preuzeti bilo koje gotovo rješenje, jer svaka nacionalna enciklopedija zahtijeva bitno drukčiji pristup građi. 
 l Možete li usporediti ovu Hrvatsku enciklopediju s onom prvom Mate Ujevića?
– Prva »Hrvatska enciklopedija« bila je zamišljena vrlo ambiciozno. Jednostavno, Mate Ujević je radio u takvim prilikama da je mogao sebi dopustiti da, ne samo zamisli enciklopediju koja bi imala daleko opsežnije članke, nego je u prvih pet svezaka to i proveo. Njegovi su članci količinski opsežniji, s time da je struktura drukčija. U našoj enciklopediji ima u svakom svesku nekoliko desetaka većih članaka koji sintetički obrađuju pojedine teme, a Ujević je više inzistirao na temeljitijoj obradi pojedine jedinice. Kod nas je sustav uputnica razvijeniji, pa često jedinice kraće obradimo, a potom upućujemo na središnju jedinicu gdje se onda sintetički obrađuju teme.
 l Tako smo na neki način došli do pitanja o odnosu politike, vremena i drugih utjecaja na enciklopedistiku. Mislite li da je politika utjecala na današnju »Hrvatsku enciklopediju«, koliko je utjecala i vidi li se to negdje?
– To je vrlo teško reći, jer uostalom nema ni jednog javnog pothvata koji ne bi bio pod utjecajem politike, ili ako hoćete – vladajuće politike! Pogotovo je tako u sredinama kao što je naša, gdje jedan dobar dio suradnika jednostavno ima ugrađen mehanizam prilagođavanja situaciji. Moje je iskustvo, u posljednjih deset godina otkako sam u Zavodu, da nije bilo nikakvih otvorenih pritisaka ni s koje strane, no bilo je protesta: pojedini ugledni ili visokopozicionirani političari nisu bili zadovoljni ili time kako su oni sami prikazani u enciklopediji, ili pak time kako su prikazane institucije ili događaji u kojima su oni sudjelovali. No, od Enciklopedije se ne može očekivati da će zadovoljiti ukus i taštinu baš svakog pojedinca.
 l Trenutačno pripremate četvrti svezak, u kojemu će biti velike jedinice o Hrvatskoj i Hrvatima. Kako će te jedinice biti obrađene? Hoće li i one izazvati kritike ili polemike?
– Za taj svezak, koji planiramo izdati prije ljeta iduće godine, već je spremno oko šezdeset posto materijala, a i za sve je članke dogovorena suradnja s autorima. Sve su to ugledni povjesničari i drugi stručnjaci, tako da nesporazuma i polemika ne bi trebalo biti. Što se tiče kritika, nažalost, gotovo ni jedna od naših edicija nije doživjela u posljednjih desetak godina stručniju analizu u medijima. Ako se kritike i pojave, onda su to ili kritike ovlaš ili nedobronamjerne, i redovito s nekim drugim ciljevima, dok je onih kritika koje bi upozorile na sustavne nedostatke i naš posao učinile kvalitetnijim i djelotvornijim, nažalost – malo. 
Jure Ilić
</div>
<div type="article" n="17">
Kožarić njim samim bez patosa 
S obzirom na galerijske pokušaje predočavanja i interpretacije moderne prošlosti i suvremenog trenutka umjetnosti, odnosno prožimanja između povijesti i sadašnjosti – u slučaju Ivana Kožarića dogodilo se nešto posebno ekonomično: povijest i sadašnjost, klasika i suvremenost, muzejsko i recentno – pojavilo se u osobi i djelu jednog autora
Izložba »Kožarić u Galeriji« nastala je kao dio opće težnje naglašavanja činjeničnosti, egzistentnosti te programskog dinamiziranja Umjetničke galerije Dubrovnik, te desetljećima uspavane ustanove prepuštene fizičkoj i duhovnoj entropiji. 
Nastala je, nadalje, kao izraz težnje prožimanja – primjereno karakteru i funkciji Kuće – moderne prošlosti i suvremenog trenutka umjetnosti. Ako sam u ostalim izložbama, kao galerist u mojoj jednogodišnjoj dubrovačkoj praksi, na različite načine nastojao potaknuti interakciju između povijesti i sadašnjosti, na primjerima suprotstavljanja vremenski i poetički različito lociranih osobnosti i umjetničkih sadržaja, u slučaju Kožarića dogodilo se nešto posebno ekonomično: povijest i sadašnjost, klasika i suvremenost, muzejsko i recentno – pojavilo se u osobi i djelu jednog autora. 
Naime, Kožarićeva djela već se odavno nalaze u fundusu ove galerije (muzeja moderne umjetnosti). Stoga se posve prirodnom pokazala ideja da se pozove ovaj autor i da ga se suoči s njegovom muzejskom zbirkom te da se iz prikrajka promotri što će on s njom, odnosno sa samim sobom učiniti. Što će novi Ivan Kožarić učiniti sa starim, tj. ovaj vremešni s onim iz mlađih dana. 
Posjedujemo znanje o njegovu nepoštivanju definitivnih stanja, potaknimo dakle novu gestu revizije.
Kako se osim u Galeriji njegova djela nalaze i na području Grada, u privatnim i vanjskim prostorima (kao i u njegovoj memoriji), odlučili smo prikupiti (pa i rekonstruirati) i te ostale Kožarićeve radove. 
Iz hotela Argosy prebacili smo skulpturu »Precizni mehanizam« iz 1959., s travnjaka ispred Tovjerne Sesame posudili smo »Kamen« iz 1992., u dvorištu galerije rekonstruirali smo »Stog sijena« koji je 1996. izazvao puno buke u Gradu i ostao u živom sjećanju njegovih žitelja. Nadalje, u jednom malom odvojenom dijelu Galerije, u »slijepom crijevu« na njezinu prvom katu, odlučili smo rekonstruirati jednu cijelu izložbu, odnosno – izložiti Kožarićeve crteže-tekstove, instruktivna, didaktična djela različitih datuma nastanka koja su 1994. bila pokazana u Galeriji Kovačka 3, u Klubu Otok. 
Time ta akcidentalna zbirka nije završena, jer je ovdašnji kolekcionar i galerist Avdo Čimić, čuvši za izložbu, ponudio četiri rada iz svoje kolekcije koji datiraju od 1945. do 1960. godine. Posebno je sretna činjenica da su se tu našla i dva sasvim različita portreta Iva Dulčića, koji ne samo da je najznačajnija figura modernog dubrovačkog slikarstva nego je za samog Kožarića osoba od posebna značenja. S njim je, naime, kao s bliskim kolegom i prijateljem, Kožarić imao svoje prve tri samostalne izložbe, početkom pedesetih godina. Uostalom, portret Dulčića iz 1945. jedan je od najranijih poznatih Kožarićevih radova, nastao je još za vrijeme studija na zagrebačkoj Akademiji.
Ova akcidentalna zbirka-izložba, dakle, nastala je mimo koncepcijskih kriterija vremena, teme, medijskih ili stilskih značajki. Već tako sabrana djela, prema činjenici zatečenosti na konkretnoj lokaciji, poprimaju karakteristični kožarićevski »tač«. Nastala je tako spontana inačica, odnosno parafraza njegove hrpe, tipične aglomeracije različitih predmeta u kojima nestaju pojedinačna svojstva stvari, rastapa se hijerarhijski poredak vrijednosti.
Autorova intervencija, koja je uslijedila na predloženu sadržajnu strukturu, samo je naglasila navedenu značajku izložbe. Solidnim, ma koliko stilski različitim i vremenski »raštrkanim« svojim povijesnim uobličenjima u bronci i kamenu, Kožarić je suprotstavio propadive materijale – kukuruzovinu, tikve, luk, papriku, cvijeće... Gradskom je ponovno (kao u slučaju rekonstruiranog stoga sijena iz 1996.) suprotstavio ruralno, trajnomu privremeno, materiji bez arome – mirisno. Inzistirajući pak na jednako urednom imenovanju i potpisivanju ovih instalacija kao što je učinjeno i s muzejskim djelima, Kožarić je dodatno izjednačio jedan i drugi dio izložbe.
Tako je i ovom prilikom naš osamdesetogodišnji klasik pokazao svoju stvaralačku mladost, odnosno činjenicu da se s lakoćom odriče patosa prema vlastitim opusu i prošlosti. Potvrdio je početnu pretpostavku da je susret Kožarića i Dubrovnika susret Umjetnika i Grada koje veže »licencija« zajedničkog nazivnika i zaštitnog znaka: Sloboda.
Antun Maračić
</div>
<div type="article" n="18">
Muke i radosti oko »Hannibala«
Anthony Hopkins kao starosjedilac te novopridošli redatelj Ridley Scott i glumica Julianne Moore pokušali su sve kako bi u nastavku »Hannibal« bio isti, a opet drugačiji
Uglednom britanskom redatelju Ridleyu Scottu vjerojatno nije na pamet padala mogućnost konfliktnih situacija vezanih za prikazivanje njegovih filmova pred publikom koja je uvijek bila odana njegovim kreacijama bez obzira radilo se o multimilijunski prihvaćenom »Osmom putniku«, kultnom »Istrebljivaču», oscarovski nagrađenom, povijesnom spektaklu »Gladijator« ili napetom trileru »Hannibal«, da ne govorimo o akcijskom »Black Hawk Dawn« na kojem tek radi završnu montažu. Tako je Ridley Scott posljednjih dana prisiljen promijeniti kriterije odnosa prema filmskoj populaciji i svoje poruke koje im je godinama s uspjehom plasirao. Njegov posljednji film »Black Hawk Dawn« užurbano se dosnimava i premontirava u Hollywoodu jer publika nakon terorističkog napada na SAD, više nije ista, a ni okolnosti u kojima je nastajao film.
S obzirom na Scottovo veliko redateljsko iskustvo ne sumnjamo da će uspjeti izvući pravu poruku i pouku iz aktualnih događaja kao njihove primjene u svom akcijskom političkom filmu koji će tek iduće godine izaći pred publiku. No, s obzirom da se njegov film »Hannibal« upravo nalazi u hrvatskim kinima, dužnost nam je predstaviti ga, tim prije što smo bili nazočni početku snimanja prošle godine u Firenzi kad je na vrlo spektakularan način čuveni filmski zločinac opet ušao u središte medijskog zanimanja nakon više od deset godina od kada je čuveni film Jonathana Demme 1991. godine osvojio pet najvažnijih Oscara (film, režija, scenarij, glavna muška i glavna ženska uloga).
Nakon toga, autor Thomas Harris napisao je novi roman, bestseler »Hannibal«, koji je obišao svijet šokirajući brutalnošću i nasiljem, a u kojem se na 600 stranica sadržajno sedam godina kasnije nastavlja radnja »jaganjaca« i nadovezuje intrigantni odnos između krvoločnog liječnika i inteligentne agentice FBI-ja Clarice Starling. Iskusni Dino De Laurentiis na vrijeme je otkupio filmska prava od Harrisa, za 10 milijuna dolara, a potom je na scenariju radio David Mamet, da bi ga definitivno opremio i uobličio u aktualnoj verziji za početak snimanja Oscarovac Steve Zaillian (»Schindlerova lista«). Tek tada je započelo slaganje ekipe. 
Prvi je odustao redatelj Jonathan Demme, a zatim i Jodie Foster, no, bez obzira na sve produkcijske pripreme i probleme, od početka je bilo jasno da ovaj filmski nastavak može funkcionirati bez svih, ali ne i bez Anthonya Hopkinsa u naslovnoj ulozi. Jer on je tako zastrašujuće uvjerljivo oživio lik dr. Hannibala Lectera svojom briljantnom glumom hladnokrvnog ubojice izrazite inteligencije, beživotna pogleda i metalnog, ciničnog glasa koji može unaprijed predvidjeti porive i poteze većine zločinaca. Bila je to nenadmašna filmska vizija zla u svoj svojoj prevrtljivosti i potpunosti.
 Lecter je tako postao književni i filmski fenomen moderne američke kulture koja je bila razapeta između dviju krajnosti, s jedne strane fascinirana zločincem koji postaje slavna zvijezda, a s druge šokirana morbidnošću njegovih postupaka. Nastavak je, dakle, bio željno očekivan, neminovan, posebno kad je pristanak dao Hopkins. Kad je Hopkins potpisao ugovor, snimanje je moglo početi, sve drugo bilo je manje važno. On sâm rekao mi je prošle godine u svibnju, na jednom od mnogobrojnih susreta u Firenzi, na snimanju i oko njega, da nikad nije posebno razmišljao o tome da će raditi nastavak ove uloge koju su gledatelji, čini se, zauvijek zapamtili.
»Mogu reći da je to drugačiji film, drugačija interpretacija, drugačiji odnosi među likovima, drugačije ideje. Jer dok se prvi film »Kad jaganjci utihnu« bavio psihologijom zločina, ovog puta je riječ o filmu koji se bavi nekim osnovnim analizama ljudskog straha, zašto se boje i kako to manifestiraju. U tome je vjerojatno tajna Lecterove vječnosti i popularnosti, u toj njegovoj intrigantnoj uvjerljivosti, sposobnosti da plaši gledatelje. A Firenza daje posebni štih ovom mračnom filmu, to je štih elegancije, ljepote, glamouroznosti«, zaključio je Hopkins. Govoreći o pritajeno strasnom odnosu Hannibala i Clarice, Hopkins misli da je »Hannibal«, uz sve ostalo i neka vrsta posebne ljubavne priče, pune strasti.
»Teško je odrediti crtu između opsjednutosti i neobične ljubavi koju Lecter osjeća prema Clarice. Mislim da bi prava definicija ovog filma bila da je to tamna, mračna romansa«.
Julianne Moore bila je mnogo zabrinutija i ni izdaleka opuštena kao njezin partner. Uostalom, imala je i razloga, trebala je zamijeniti Jodie Foster. Zašto je uopće prihvatila takvu »nemoguću misiju«? 
– Pružila se mogućnost rada sa savršenom ekipom. Činjenica jest da je lik Clarice Starling proslavio Jodie Foster, no osobno se ne bojim nikakvih usporedbi ni utjecaja jer mislim da je riječ o drugačijem filmu. Clarice je u filmu »Kad jaganjci utihnu« bila neiskusna početnica, još je studirala i tek je došla u FBI. Sada je ona, sedam godina poslije, kako piše u Harrisovom romanu, iskusna, samouvjerena agentica koja ima bogato iskustvo i koja se želi potvrditi definitivnim obračunom s demonima i opsesijama iz mladenačke prošlosti. Drukčija u svakom pogledu«. 
 Branka Somen
</div>
<div type="article" n="19">
Kad filmski manijaci utihnu
Povratak Hannibala Lectera u domaća kina opet je otvorio vječnu dilemu oko uzročno-posljedičnih veza fikcije i fakta, mašte i stvarnosti, otvarajući aktualna pitanja koliko su stvarni psihopati, manijaci i monstrumi inspirirali literaturu, tj. filmove, a koliko je bilo obratno pa su junaci filmova, knjiga i stripova inicirali psihopatska ponašanja pojedinaca. Nosferatu, King Kong, Raskolnjikov, Frankenstein, Norman Bates, Jack Trbosjek, dr. Lecter..., filmski su »junaci zla« trajne popularnosti, što svjedoči o strahu kao dijelu ljudskog užitka, ma kako to apsurdno zvučalo
Nadajmo se da nije slučajna, nego promišljena, odluka filmske redakcije Hrvatske televizije da prikaže film »Kad jaganjci utihnu« Jonathana Demmea, tjedan dana prije nego u kinima započne prikazivanje novog filma »Hannibal« u režiji Ridleya Scotta koji je neka vrsta nastavka istog filma u kojem i dalje glavnu riječ vodi zastrašujući dr. Hannibal, kanibal, Lecter u sjajnoj interpretaciji sir Anthonyja Hopkinsa. Tako će gledatelji moći usporediti dva filma s istom temom i istim likovima, ali u potpuno različitim redateljskim promišljanjima. 
 Demmeov »Kad jaganjci utihnu« redateljski, dramaturški i glumački je savršena filmska priča o potrazi za serijskim ubojicom koju vodi mlada agentica FBI-ja Clarice Starling (Jodie Foster) uz pomoć savjeta i »inspirativnih« ideja manijakalnog dr. Lectera (Hopkins), zatvorenog u superčuvanom zatvoru i ograđenog poput King Konga u trenucima premještanja. Ta dva lika, njihovi međusobni dijalozi i njihovo prikriveno partnerstvo, bez sumnje spadaju među najsavršenije kombinacije u povijesti svjetskog filma. Premda apsolutne suprotnosti, Clarice i Lecter su dvije krajnosti, ali i dvije žrtve istih društvenih okolnosti sa sličnim backgroundima nesretnog djetinjstva odbačene i nevoljene djece, koji su se našli na suprotnim stranama dobra i zla. To je prije svega film u kojem dominira strah, jeza koja vas ne napušta ni nakon nekoliko sati, dana, čak i godina. 
 A strah kao sastavni dio ljudskog užitka uvijek je bio jedan od glavnih pokretača i inspiratora hollywoodske filmske industrije, ma kako to apsurdno zvučalo. Bez obzira oslanjala se na rane uratke F. W. Murnaua čiji je »Nosferatu« (1922.) pokrenuo cijelu lavinu filmova na temu Drakule ili grofa Orloka, preko slavnog Alfreda Hitchcocka i njegove genijalne analize zla, psihopatskih nagona i demona u ljudima (u filmovima »Psiho«, »Marnie«, »Vrtoglavica«...), sve do današnjih Michaela Myersa (serija »Haloween«, Lectera, Mitcha Learya (John Malkovich »In the Line of the Fire«, Korshonova (Gary Oldman »Air Force One«...).
Upravo taj strah je ono što nedostaje novom »Hannibalu« Ridleya Scotta,bez obzira na Hopkinsovu šarmantnu i uvjerljivu nazočnost. Nema one dramatične tenzije netrpeljivosti i ovisnosti istovremeno, koja je vladala između Lectera i Clarice, jer Julianne Moore koja je zamijenila Jodie Foster u naslovnoj ulozi, kao ni scenaristi (David Mamet i Steven Zaillian), nisu ni izdaleka uspjeli ponoviti dramatičnost odnosa ili barem kopirati savršenstvo glumačkog nadmetanja i partnerstva Jodie Foster i Hopkinsa. Bez sumnje je nazočan i »problem« termina zakašnjelog prikazivanja »Hannibala« u Hrvatskoj, s obzirom na promjenu realnih okolnosti uvjetovanih tragičnim događajima 11. rujna u Americi. Fakti su definitivno nadvladali fikciju, pa više nikoga, ili vrlo malo ljudi, zanimaju ili uzbuđuju »umjetni strahovi«, s obzirom da se većina njih preko noći okrenula vlastitim, svakodnevnim, panikama.
 Zavladali su realni strahovi od ratova, talibana, aviona, terorizma, atentata, bedrenice, loših filtera za dijalizu, kasnih bolničkih prijava o smrti... Jesu li to strahovi svakodnevnog života, ili strahovi od smrti, vjerojatno bi se zapitao cinični, genijalni psihopat dr. Lecter čiji bi savršeni um nesumnjivo djelomično detektirao i uzroke, s obzirom da su »Amerikanci pretjerivali s demokracijom i općim slobodama pa su im bili nužni filmovi s manijacima poput njega da bi se istodobno zabavljali i zastrašivali. No, vrijeme straha kao zabave ili zabavnog zastrašivanja je prošlo, nastupila je surova zbilja u kojoj nema milosti ni predvidljivog scenarističkog ili naručenog producentsko-propagandnog efektnog proizvoda, s, u pravilu, sretnim krajem. Jer nitko ne zna što se može dogoditi za jedan sat, za jedan dan..., što ga čeka u zrakoplovu ili na polju... Svaki ugriz voća, svaki gutljaj pića pretvara se u horror i nema tog filma koji može obuhvatiti količinu užasa u kojoj se nalazi Amerika i velik dio svijeta, nema tog Lectera koji ih dovoljno može opomenuti svojim genijalnim predviđanjima zla, niti Michaela Myersa koji ih može zabaviti svojim uvijek »naručenim« halloweenskim zastrašivanjima.
Nosferati, Drakule i King Kongovi su dio filmske povijesti u kojoj uživaju tek kinotečni manijaci, ako se još usude ući u kino dvorane, Raskoljnikovi su ostali u književnosti koju, ako nije ukratko prepričana na internet stranicama, većina poklonika novih civilizacijskih oblika komunikacije ni ne poznaje, a Normani Batesi su utihnuli napušteni bez nadahnuća velikog genija umjetne strave, Alfreda Hitchcocka i njegovog interpreta Anthonya Perkinsa. Primjer jednog od posljednjih apsurda, kao definitivne sudbinske odrednice je i tragična pogibija Perkinsove udovice koja se nalazila u jednom od aviona što su ga 11. rujna srušili talibanski teroristi. Barry Berenson Perkins, glumica (»Ljudi mačke«, »Zimski ubojice«) i fotografkinja, (radila za Glamour i Vogue), supruga pokojnog Perkinsa, hrabro je izdržala sve filmske »užase« bolesnog, frustriranog Normana Batesa koje je njen suprug oživljavao (i jedan čak i režirao) u četiri nastavka filmova »Psiho«, također je preživjela i Perkinsovo bezuspješno liječenje i smrt od side, bolesti civilizacije s kraja 20. stoljeća, a onda je sama postala žrtvom terorističkog horrora aktualne stvarnosti s početka 21. stoljeća, spajajući fikciju i realnost u osobnoj tragediji i žrtvi, ujedinjujući Hollywood i život bez milosti i planiranja, bez scenarija i narudžbi, bez Oscara i redova u kinima...
Ali i otvarajući svojom nevinom žrtvom, kao i tisuće drugih stradalih toga dana, jedno novo poglavlje u povijesti civilizacije i odnosa prema strahu koji nije ni sličan onom filmskom, a možda neće tako skoro biti ni ovjekovječen na filmu, iako će zauvijek ostati zapamćen. S obzirom da filmovi više nikad neće biti isti, jer ono što je nekada bila zabava, sad može postati uzrokom još veće panike i strahova, ali i mjera opreza i poučno štivo za samozaštitu i kontrolu vlastitih života, ostaje nam da se oslonimo na iskustva starijih pa se tako možemo zamisliti nad izjavom mudrog Franklina D. Roosevelta: »Strah je jedino čega se moramo bojati« i istovremeno utješiti Crebillionovim razmišljanjem - da je »strah stvorio bogove, a smjelost kraljeve...« Krenimo, dakle, hrabro dalje, u život, što znači i u kino dvorane, sudarimo se s vlastitim strahovima i pronađimo u samima sebi nagone i motive duhovne zabave.
 Branka Somen
</div>
<div type="article" n="20">
Allesio: »Ne zanimaju me slava i bogatstvo, želim samo biti dobar glumac i prenositi emocije ljudima«
Alessio Boni jedan je od rijetkih Talijana koji dobro govori engleski. Ovoga se ljeta odmarao u Hrvatskoj, prvo u Zagrebu, a potom i na Murteru, gdje je bio oduševljen energijom i kulturom ljudi. Na poziv Vjesnikove novinarke da dogodine posjeti i filmski festival u Puli, rekao je bez kurtoazije: »Vaš poziv shvaćam ozbiljno i prihvaćam ga jer žarko želim vidjeti Istru i Pulu o kojoj sam čuo toliko lijepih stvari. Jednom me čak netko i zvao iz Pule, ali sad ću definitivno prihvatiti poziv, jer mi se čini logičan i privlačan s obzirom na tamošnje ljetne filmske događaje«
BRANKA SÖMEN
Raskošna unutrašnjost hotela »Billia« u Saint-Vincentu četiri dana je bila ispunjena kremom talijanske industrije zabave, slavnim zvijezdama filma i televizije, kritičarima i redateljima koji su stigli na tradicionalnu dodjelu godišnjih nagrada »Grolla d'oro« koju izvrsno organizira, vodi i animira Felice Laudadio. Među toliko poznatih i slavnih, posebno uočljiv bio je mladić čija nenametljiva skromnost gotovo da je više izazivala nego odbijala pozornost - Alessio Boni.
 Bijeli pulover, traperice, skupe cipele i kožni ogrtač..., upravo je stigao automobilom iz Rima, prepušten uživanju u kolačima koji u dolini Aoste izazivaju i provociraju svaki oblik zadovoljstva, no to ga nije smetalo da odmah započnemo razgovor.
 Izrazito privlačne vanjštine, mladolikog izgleda, miran i nemiran istovremeno, s očima u koje su ugrađeni snovi, osmijehom iz kojeg izviru blagost muškarca i ozbiljnost dječaka, s rukama koje su obećavajuća kombinacija nježnosti i snage, s glasom, mekim i maznim, koji šapće tiho i odmjereno birajući riječi i koristeći ih kao prave dragocjenosti..., sve na Alessiju Boniju i oko njega toliko je suprotno od uobičajenog imagea zavodljivih Talijana koji su istodobno agresivni, bahati, brbljivi, glasni i nametljivi u trošenju riječi i emocija bez pokrića. Alessio Boni kao da je ona druga strana svih njih i svega što od njih očekujemo. Možda je upravo u tome i tajna njegovog velikog uspjeha koji je veći izvan granica nego u samoj Italiji gdje je, osim po televizijskim ulogama poznat i cijenjen po svojim kazališnim ostvarenjima. Uostalom, on je i jedan od rijetkih Talijana koji vrlo dobro govori engleski jezik.
 Od početka se činilo kao da se odavna poznajemo, nisu nam bili potrebni stereotipni uvodi ni konvencionalna prenemaganja, preskočili smo službena pitanja i odgovore, zanemarili agente i zavist kolega, podjednako zadovoljni što smo se napokon (svatko sa svoje strane profesije) domogli ono malo duše i iskrenosti unutar umjetnog svijeta showbusinessa, lažnih osmijeha, licemjerja i kvazipatetike.
 l Nalazimo se u središtu godišnje smotre talijanske kinematografije. Što mislite o talijanskom filmu danas?
– Sretan sam i ponosan što sam kao glumac dio talijanske kinematografije koja sve više napreduje. Mislim da je to očito posljednjih godina s nagradama u Berlinu, Cannesu, Veneciji, to je kao neka vrsta ponovnog uzdizanja. No, očite su i slabosti, a kao i svuda u svijetu, najteže je naći dobar scenarij, uvjerljivu priču. To je najvažnija stvar u filmu, jer bez priče možete imati najbolje redatelje, glumce, tehniku, svjetlo, kameru, novce..., ali priča stvara film.
 l Dan ranije niste se pojavili na dodjeli »TeleGrolle d'oro« premda ste nagrađeni kao najbolji glumac u »soap operi«?
– Odbio sam tu nagradu jer nikad nisam radio u »soap operi«. Nije bilo fer tako ocijeniti moj rad na seriji »Čarolija«. Vjerujem u ono što radim i znam da je velika razlika između »fictiona« i »soap opere«, čak i u tehničkom smislu. »Soap operu« možete snimiti elektronski i realizirati čak 20 do 25 scena dnevno, a radeći film s kamerom, moguće je snimiti pet-šest scena dnevno. Šest scena dnevno je vrlo težak posao i to nema nikakve veze sa sustavom rada na »soap operi« gdje je sve površno i brzopleto. Zato to nisam mogao prihvatiti.
 l Tko je to učinio?
– Mislim da je riječ o velikoj konkurenciji između RAI-ja i drugih televizijskih kuća. Zato nisam želio ni doći na tu svečanost, ali Felice Laudadio, direktor svečanosti rekao je da me razumije i zamolio da dođem i budem gost kad god želim, bez obzira na nagrade. Eto, dobro je da sam došao dan kasnije, jer sam tako mogao napraviti intervju s vama.
 l Hvala, lijepo od vas. Kažite nam kako vam je bilo ljetos u Hrvatskoj, koji su vaši dojmovi s tog prvog tjednog boravka u našoj zemlji?
– Bilo je to krasno ljetovanje. Stvarno sam se odlično proveo. Hrvatska je prekrasna zemlja, svi su tako ljubazni. Divno sam se osjećao, uvjerio sam se da me kod vas gotovo svi poznaju, bilo je to veliko iznenađenje za mene, nisam mogao vjerovati da me toliko poznaju i da sam kod vas tako popularan. Prvo sam proveo dva dana u Zagrebu, a onda sam otišao četiri dana kod prijatelja na Murter. I sve je bilo tako novo i lijepo za mene. U očima mnogih ljudi u Zagrebu osjetio sam energiju, intenzitet novog života, odrastanja i nade u slobodi nakon patnji koje su prošli kroz godine rata i neizvjesnosti. Za mene je sve to bilo doista nevjerojatno iskustvo, jer nije bila riječ samo o patnji, budući da je rat završio još prije nekoliko godina, radilo se o želji i planovima za novim poslom. To je tako uzbuđujući i emotivno snažan trenutak Hrvatske, neka vrsta prekretnice kad se ostvare snovi i kreće u novi početak. Ljudi su spremni krenuti iznova, kreirajući novi stil života, slobode i budućnosti. Snovi su postali stvarnost. Osjetio sam to na svakom koraku, posebno na obali. Išli smo automobilom i neprekidno doživljavali tu vanjsku i unutarnju snagu koja se osjećala. Dakako, uz predivnu jadransku obalu koja je nešto neponovljivo.
 l Fellini je uvijek govorio, čak i javno, da je cijelo djetinjstvo i mladost ljubomorno gledao iz obala Riminija, na drugu, ljepšu, stranu Jadrana?
– Da, to mi je poznato, i bio je u pravu. Mi imamo pijesak, vi imate kamen. Vaša obala je doista prekrasna.
 l Što se događalo sa ženskim obožavateljicama za vrijeme boravka u Hrvatskoj? Jesu li vam dosađivale s obzirom da ste popularniji od mnogih američkih glumaca? 
– Nisam se osjećao neugodno jer nijednog trena nisu bile agresivne. Bile su ljubazne i susretljive, pitale me o mom životu, glumačkoj karijeri, tv-seriji. Nikad nisam imao neugodnosti, niti me je itko uznemiravao u privatnim situacijama, primjerice, dok sam ručao ili razgovarao s prijateljima u restoranu, što je čest slučaj u Italiji gdje nitko ni prema kome nema obzira. One su strpljivo čekale i prilazile mi kad bi osjetile da je za to pogodan trenutak. Impresionira me takva vrst ponašanja, to je znak kulture jednog naroda i odgoja koji nije rezultat samo kratkog razdoblja.
 l Iz kojeg ste dijela Italije porijeklom?
– Rođen sam u Bergamu, gradiću nedaleko Milana. Napustio sam ga s 18 godina zbog služenja vojske, a zatim otišao na godinu dana u SAD kako bih naučio engleski jezik. Nažalost, s vremenom sam dosta zaboravio, pa više ne govorim tako dobro. Po povratku u Milano imao sam 21 godinu i u to vrijeme još nisam imao glumačkih ambicija, ali nakon što sam gledao jednu odličnu predstavu u tamošnjoj kazališnoj grupi, zaključio sam - to je moj posao. Upisao sam glumačku Akademiju na kojoj sam proveo četiri godine, a zatim još šest godina u kazalištu, a posljednje četiri godine intenzivno snimam za televiziju i film.
 l Koja je vaša primarna ambicija - film, televizija, teatar...?
– Moja osnovna ambicija je pružiti ljudima emocije, što možete i na filmu, televiziji i u kazalištu. Možete biti iskreni i predani svom poslu pa će to gledatelji osjetiti i vratiti vam istom mjerom.
 l Glumite li i dalje u kazalištu?
– Planiram iduće godine opet zaigrati u kazalištu i želim da to bude upravo u predstavi koja će biti ispunjena emocijama, na svaki način.
 l Tv-serija »Čarolija« prikazuje se svakog petka u udarnom večernjem terminu na RAI 1?
– Svoju ulogu u toj seriji završio sam, što se tiče snimanja, prošlog listopada. Vi ste u Hrvatskoj ljetos gledali drugi serijal u kojem sam bio glavni lik. Sada se u Italiji prikazuje treći serijal u kojem su uvedeni drugi likovi, a lik dr. Marka Oberona je u tom dijelu bio nazočan negdje do svibnja ove godine. Sad je Oberon otišao u Brazil i definitivno ostao tamo. Više me nema.
 l Čini se da je Markov lik bio previše tolerantan, bio je neobično popustljiv prema svojim ženama. Jeste li vi takvi?
– Nisam tako tolerantan kao Marko Oberon u njegovim postupcima. Naravno.
 l Što se vama najviše sviđa kod Marka? – Najviše volim njegov profesionalizam. On je veoma marljiv, uspješan i profesionalan. Volim njegov način pristupanja poslu i radnim obvezama, jer sam i sâm takav. Inače, najviše cijenim marljive ljude koji profesionalno pristupaju poslu. Ne podnosim one koji sve primaju površno, lijeno, usporeno ili nevoljko, koji su spremni svaki zadatak odgoditi za sutra jer nisu »raspoloženi« i uvijek za sve imaju vremena.
 l Znači li to da nemate previše sličnosti s mediteranskim duhom svoje zemlje? 
– Dolazim iz druge vrste kulture i navika s obzirom da sam sa sjevera Italije, dakle, vrlo ozbiljno pristupam poslu, zadacima, i dogovorima. Tek kad se opustim u druženju s prijateljima, tada izlazi iz mene onaj dio moje mediteranske duše i onda uživam. Volim to, volim se družiti s prijateljima, volim kuhati za njih i veseliti se zajedničkim planovima. A posebno sada kad nemam djevojku. Zadnju vezu prekinuo sam prije tri mjeseca, nakon osam mjeseci, jer smo ustanovili različitost interesa. No, volio bih imati obitelj, djecu...
 l Kakve žene cijenite?
– Volim žene koje imaju karijeru, koje žele biti najbolje u poslu koji vole i njime ostvaruju svoje ciljeve u profesionalnom smislu. No, važno je da to ipak nije jedino što ih zanima i zaokuplja. Jer važno je da žena pri tome ne zanemari ono najvažnije - biti i ostati ženom. A događa se danas da mnoge žene zaboravljaju da nije sramota znati kuhati, htjeti djecu, posvetiti se obitelji. To ne znači da su zato uskraćene ili manje uspješne u svom poslu. Umijeće balansiranja je najteža stvar za većinu muškaraca, pa tako i za žene.
 l Najvažnije je ipak biti pošten prema samome sebi?
– Jest. To je bitno. Kad ste pošteni prema samom sebi i kad iskreno znate procijeniti vlastite mogućnosti i namjere, to je najvažnije u životu. To znači uvijek se moći pogledati u zrcalu bez problema, iako svjesni da ste ponekad učinili i neku glupost, ali ništa toliko nepošteno i ružno da bi se sramili samog sebe. To je najvažnije za spoznaju o časnom životu, moralu, etici, koji su nam cilj u odlukama, bez obzira što smo nekad više romantični, a nekad ciničniji prema samima sebi, i drugima. Život nas mijenja, što je normalno i dobro, ali je važno ostati pošten čovjek, dosljedan prema sebi i svima oko sebe, obitelji, prijateljima, kolegama...
 l To nije uvijek lako.
– Nije, ali je neobično izazovno. Nikad nisam volio lako dolaziti do stvari. Uvijek sam više cijenio teži, ali temeljitiji put. Ono što se nudi i nameće nije privlačno. Volim strpljivo, svojim načinima, radom i trudom osvajati svoje ciljeve. Ne zanima me dobivati »darove« bez zasluge, niti dobiti naslovnicu preko noći, jer se sramim toga i ne volim tu vrstu »uspjeha«. Želim sve zaslužiti.
 l U filmskoj industriji sve je teže ostati svoj, jer mnogo toga se vrti oko novca?
– Novac, novac, samo novac. To je ono o čemu se govori. A ja bih rado dobar scenarij, pravi projekt bez obzira o kojoj svoti novca je riječ. Obično novac nije znak kvalitete. U posljednje vrijeme često su upravo mali filmovi, sa skromnim sredstvima, bili bolji i kvalitetniji od razvikanih skupih projekata.
 l Jeste li ikad razmišljali o nastavku karijere izvan Italije?
– Ne, uvijek sam mislio da se moram izboriti u svojoj zemlji za sve što želim postići. Također, ne bih se osjećao ugodno radeći na tuđem jeziku, u nepoznatoj sredini, s drugim navikama. Jer, sve je to tako teško za postizanje iskrenih emocija, a one su nužne za naš posao. Ovdje sam ulagao 14 godina da se ustalim u tom poslu, i sada s 35 godina početi ispočetka, nekako mi se čini neprikladnim, suvišnim. Ne bi me to usrećilo. Ne želim otići u Ameriku i postati slavan, uspješan, bogat, međunarodna zvijezda, o čemu sanjaju mnogi moji kolege. Želim samo postati dobar glumac, ovdje u Italiji. Svojim najvećim uspjehom smatram učiniti najbolje što mogu u svom profesionalnom životu, slijediti svoje instinkte i osjećaje, učiniti da moja strast prema poslu prijeđe na one kojima je upućena.
 l Da niste glumac, što bi vas najviše zanimalo?
– Nešto slično vašim preokupacijama, jer da nisam studirao glumu zasigurno bih studirao psihologiju. Uvijek želim otkrivati načine kako razumjeti ljude, dešifrirati probleme u njihovim međusobnim odnosima i pronalaziti bolja rješenja. 
 l Nakon »Čarolije« koja vas je proslavila, sad ste se, koliko čujem, posvetili snimanju filmova?
 – U međuvremenu sam snimio tri filma. U prvom sam imao ulogu liječenog alkoholičara (»Druga žena«), u drugom, o Drakuli, nisam, doduše, glumio Drakulu, nego njegovog prijatelja kojeg Drakula ubija, a u trećem sam (»Čovjek vjetra«) bio vojni pilot. Snimanje tog posljednjeg filma završio sam krajem rujna, a već u siječnju očekuje me nov, izazovan zadatak u velikom tv-projektu kojeg producira RAI, u režiji Marka Giordanija, poznatog talijanskog redatelja. Trenutačno intenzivno radim na toj ulozi što je razlog zašto se ove zime ne mogu posvetiti kazalištu kako sam planirao. Riječ je o četiri televizijska filma u kojima je obuhvaćeno posljednjih 35 godina u Italiji, od 1966. sve do danas. Glumim policajca od njegove rane mladosti sa svim promjenama koje slijede u tom razdoblju, političkim, društvenim, emotivnim, fizičkim... To je vrlo provokativna i za glumca izazovna i zahvalna uloga. Snimanje ćemo započeti u siječnju i planiramo ga završiti krajem lipnja ili u srpnju. Nakon toga ne znam što ću raditi, nemam konkretnih planova.
 l Zato Vas pozivam da dođete k nama u Istru, posebno u Pulu gdje se svake godine održava nacionalni i europski filmski festival. Sigurna sam da ćete se tamo osjećati i više nego kao »kod kuće«?
– O, da, rado bih došao. Ovaj sam vaš poziv sasvim ozbiljno shvatio i prihvaćam ga jer neobično želim vidjeti Istru, i posebno Pulu, o kojoj sam čuo toliko lijepih stvari. Jednom me čak netko i pozivao iz Pule, mislim iz turističkih ili kulturnih organizacija, ali sad ću definitivno prihvatiti poziv, jer mi se čini logičan i privlačan s obzirom na ljetne, filmske događaje u Puli i Istri.
</div>
<div type="article" n="21">
Jedina globalizacija koja male ne uništava, već ih jača
Na »Womexu 2001.« su svoj komad kolača i mjesto pod glazbenim suncem svijeta potražili Tamara Obrovac, Lidija Bajuk, Grupa Legen, Cinkuši i festival »Ethno Ambient Live«. Oni su predstavljali svoju glazbu i samim time hrvatsku scenu »world music«. Rezultate pohoda možda ćemo uskoro pratiti u svjetskim medijima i sve brojnijim časopisima o »world music«
Worldwide music expo
 - »Womex«, najveći je svjetski sajam tradicijske, etno, folk, lokalne, odnosno »glazbe svijeta« svih vrsta. »Rođen i izrastao« u multikulturnom Berlinu, ove je godine »Womex 2001« održan od 25. do 28. listopada u Rotterdamu, jednom od najmultikulturalnijih gradova na svijetu u kojem živi 40 posto »dutchera«, a 60 posto ostalih su ljudi raznih nacija i rasa iz cijeloga svijeta. Rotterdam je također grad koji ove godine predstavlja i europsku prijestolnicu kulture. 
Kako u gradu, tako je još šarenije i življe bilo u impozantnom kongresnom centru De Doelen, gdje se okupilo na stotine producenata, izdavača, glazbenika, novinara i zaljubljenika u »world music« ili »etno glazbu« u širem smislu. Terminološki i značenjski »world music« i danas predstavlja dilemu, a kod nas u Hrvatskoj uglavnom se udomaćio naziv »etno glazba«. No, kako bilo, s porastom zanimanja za »world music« te sa sve većim porastom tržišta, sve se te dileme pomalo gube. 
Na prošlim sajmovima u Berlinu broj sudionika sve se više povećavao, da bi na ovogodišnjem »Womexu« vidno porastao broj svih vrsta sudionika, izlagača, novinara i glazbenika. Posebno je zanimljivo na ovogodišnjem sajmu bilo predstavljanje vrsta glazbi koje ne pripadaju direktno etno miljeu, već prije alternativi, kantautorstvu, free jazzu ili nekom drugom određenju, ali ih je privukao taj snažni magnetizam sve većeg i raširenijeg tržišta, kao i želja da se skrase pod toplim svodom, koji u pop kulturi još pokazuje znakove ljudskosti.
 Za vrijeme sajma održane su mnogobrojne konferencije, predavanja, tribine i dnevni programi na kojima su sudjelovali stručnjaci iz raznih područja s raznovrsnim temama poput »Istina o kubanskoj salsi«, »Urođenička argentinska glazba«, »Glazba Madagaskara«, »Urbana scena«, »Od sitara do saza«, »Integracija protiv izolacije«, »Izbjeglički glasovi«, »Glazba i glazbena terapija u zemljama u ratu«, »Povratak fuziji«, »Glazba i ljudska prava«, »Mladost i world music« i tako dalje.
Intenzitet svjetskog sajma etno glazbe može se mjeriti i geometrijskim porastom umora u sudionika, tako da osim sajmenog dijela treba izdržati i mnogobrojne koncerte na »Womexu«. U dnevnim programima predstavljeni su posebni glazbenici ili glazbeni stilovi. Ove godine to su bili Yair Dalal Tarab Ensemble iz Izraela, poznat i našoj publici sa zagrebačkog festivala »Ethno Ambient«, zatim Takashi Hirayasu Brozman iz Japana i SAD-a te Nara iz Švedske.
U večernjim programima paralelno u tri prostora održavani su jednosatni koncerti, tako da se moglo šetati između dvorana te zadržati na koncertu koji bi vam se najviše svidio. Koncertni program nastavljao se u obližnjem klubu »Calypso« do sitnih sati. Među ostalima nastupili su »Women of Mambazo« iz Južne Afrike, »Allaev«(Tadžikistan/Izrael), »Besh o drom« (Mađarska), »La Volee d*castors« (Kanada), »Candido Fabre y su Banda« (Kuba), »Yulduz Usmanova« (Uzbekistan), »Souad Massi« (Alžir/Francuska), »Chango Spasiuk« (Argentina), »Fra Fra Big Band« (Surinam/Nizozemska), »Eleyo« (Kuba), »The Campbell Brothers« (SAD), »Issa Bagayogo« (Mali), »Kabul Workshop« (Afganistan/Indija/Italija/Francuska), »Los de Abajo« (Meksiko), »Orchestra Baobab« (Senegal), »Sara Tavares« (Cape Verde/Portugal), »Abdullah Chhadeh« s gošćom Natashom Atlas (Sirija/Iran/Grčka/V. Britanija), »Tupi Nago« (Brazil/Francuska), sjajni »Trilok Gurtu Band« (Indija/Afrika) i mnogi drugi.
Svake godine u kategoriji »Fokus« na »Womexu« se predstavlja drugi dio svijeta sa svojom glazbom. Protekle dvije godine predstavljeni su Afrika i Brazil, a ove je godine ta čast pripala području Beneluxa.
Četvrti i posljednji dan sajma u svečanom je ugođaju posvećen dodjeli nagrade »Womexa« uz završni koncert. Nagrada za životno djelo na sceni »world music« inaugurirana je 1999. godine kada su je dobili Juan de Marcos i Nick Gold za »Afro Cuban All Stars« i projekt »Buena Vista Social Club«. Prošle godine pripala je Mahotella Queensu iz Južne Afrike, a ove je godine posthumno dodijeljena velikom qawwali pjevaču iz Pakistana Nusratu Fateh Ali Khanu. Veoma cijenjen u svojoj zemlji i u azijskom svijetu, Nusrat Fateh Ali Khan svoju je glazbu približio i Zapadu. Uz mnogobrojne snimke i izdanja tradicionalne glazbe radio je i dance glazbu, kao i glazbu za filmove poput »The Last Temptation Of Christ« i »Natural Born Killers«. Povodom dodjele nagrade u koncertnom dijelu nastupio je Ustad Gulam Hassan Shagan.
Globalizacija je otvorila mnoga pitanja, no na pitanju »world music« ili etno scene nema dilema. Svaki, pa i najmanji etnos (ethos) ima priliku predstaviti se kao ravnopravan i s mnogo izraženijim i bogatijim etnosima. Svakako da je riječ o neumoljivim zakonitostima tržišta, no u ovom slučaju globalizacija ne uništava male, već ih izdiže na nivo gdje vlada glazba svijeta.
Pod okriljem Hrvatske glazbene unije na »Womexu 2001.« svoj komadić kolača i mjesto pod glazbenim suncem svijeta potražili su Tamara Obrovac, Lidija Bajuk, Grupa Legen, Cinkuši i festival »Ethno Ambient Live«. Vlastitim angažmanom predstavljali su svoju glazbu i samim time hrvatsku »world music« scenu. Možda ćemo rezultate tih pohoda uskoro pratiti po svjetskim medijima i sve većem broju časopisa o »world music«. Činjenica je i to da konzumentski apetiti u svijetu za etno glazbom sve više rastu, pa bi Hrvatska u tom smislu sa svom svojom raznolikošću etno izričaja mogla predstavljati intrigantan i suvisao proizvod.
Problem je što u nas nema dovoljno razumijevanja važnih instanci za moguću promociju Hrvatske kroz etno glazbu ili vlastiti, raznovrsni etno izričaj, a premalen je interes medija za uzdizanje i promoviranje domaće etno scene. Samim tim se ne pojavljuje dovoljan broj novih i, naravno, pravih etno glazbenika i skupina s novim idejama. 
Dakle, svi u strijelce, ali svatko sam za sebe! Možda će previše vremena proći dok shvatimo da je ugodno, lijepo i korisno organizirati se za opće dobro.
Nebojša Stijačić
</div>
</div>

<div type="part" n="5">
<head>Sport</head>
<div type="article" n="22">
Janica:Nakon pogibije Cavagnoud neće mi biti svejedno spustiti se niz Pitztal«
Nakon dvotjedne rehabilitacije Janica Kostelić otputovala na Hintertux odakle
 će na Pitztal, gdje će napokon okusiti snijeg na kojem je ove sezone provela samo tri dana! »Najbolja sam u slalomu, vozit ću i super-veleslalom, ali u spustu neću biti u nekoj formi. Niti imam gdje trenirati, niti se s kim kvalitetno 
 pripremiti za spust. Naravno trenirat ću mali spust zbog nastupa u kombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama«, kaže braniteljica naslova pobjednice u Svjetskome kupu 
MORAVSKE TOPLICE, 3. studenoga 
 – Skijaška sezona i utrke Svjetskog kupa su počele, a pobjednica Svjetskog kupa i najbolja slalomašica svijeta Janica Kostelić još nije pošteno okusila snijeg. 
Od snježnih staza su je odvojile ozljede i operacije, no sada je to iza nje. Prije tri tjedna Janica je u Austriji operirala ranije operirano koljeno i tada je liječnik preporučio neka zaboravi na snijeg neko vrijeme i neka se mirno posveti oporavku. Janica ga je poslušala i u subotu je završila dvotjednu rehabilitaciju u slovenskim Moravskim Toplicama.
 Tim je povodom priređena i konferencija za novinare, na kojoj su liječnici istakli da su prezadovoljni Janičinim oporavkom, dodavši da je bila iznimno dobra i poslušna pacijentica.
 Janica je odmah iz toplica krenula put Hintertuxa, gdje su već njezin otac i trener Ante Kostelić, brat Ivica i ostatak hrvatske skijaške momčadi. 
– Veselim se, jedva sam dočekala povratak na snijeg. Koljeno je O.K., zbilja se dobro osjećam, a i nadam se da će sad biti sve u redu, kaže Janica te dodaje da će s pripremama krenuti oprezno, sat vremena na skijama dnevno, a polako će s vremenom pojačavati tempo.
l Sportašica ste, ali i inače vrlo aktivna osoba koja nikad ne može biti na miru. Kako ste podnijeli ovo vrijeme operacija i oporavka?
– Nakon prve operacije bila sam na Hintertuxu i bilo mi je teško gledati kako drugi skijaju, a ja sam bila na štakama. No, sad to prihvaćam mnogo bolje, više se ne opterećujem time, prihvatila sam stvari takve kakve moraju biti, kaže Janica.
Janica će na Hintertuxu biti samo tri dana, a potom će slijedećih 15 provesti na ledenjaku Pitztalu, gdje su staze pripravljene za slalom. To će Janici umnogome pomoći da se što prije vrati u formu. 
Na tom je istom ledenjaku prije nekoliko dana stradala francuska skijašica Regine Cavagnoud koja je u srijedu podlegla ozljedama. I Janica je potresena tom tragedijom.
– Takvom tragedijom svatko mora biti pogođen. Ne mogu reći da smo bile prijateljice, ali smo bile u dobrim odnosima, kad god sam je pitala za neki savjet uvijek je bila vrlo ljubazna prema meni. Još ne mogu shvatiti da je više neću vidjeti na treninzima ili na startu, kaže Janica.
l Sad idete na Pitztal gdje je stradala Cavagnoud, a vozite i super-veleslalom koji je bio koban za Francuskinju. Razmišljate li o tome, bojite li se toga?
– Moram priznati da dosad nisam previše razmišljala o tome, uvijek sam polazila od onog što bude bude, ali iskreno, sad mi nije svejedno. Mislim da ćemo sve mi skijašice sad više razmišljati o tome i biti opreznije. 
l Kako biste procijenili trenutno svoju spremnost? Možete li obraniti mali kristalni globus za najbolju slalomašicu svijeta?
– Teško je sad to reći, provela sam samo tri dana na skijama ove sezone. Većina se nas ionako priprema za Zimske olimpijske igre 2002. pa ćemo vidjeti kako će biti u utrkama Svjetskog kupa. 
l Jeste li razmišljali koje će vam ove sezone biti glavne discipline?
– Jasno, najbolja sam u slalomu, vozit ću i super-veleslalom, ali u spustu neću biti u nekoj formi. Niti imam gdje trenirati, niti s kim se kvalitetno pripremiti za spust. Naravno trenirat ću mali spust zbog nastupa u kombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama, ali primarne discipline će mi biti slalom i super-veleslalom.
l Imate li neku stazu na kojoj se najbolje osjećate, koja vam je najdraža?
– Nemam, sve su staze slične. Maribor mi je možda jedna od dražih staza, jer tamo imam mnogo navijača, pa se osjećam kao kod kuće, kaže Janica koja će u Mariboru proslaviti rođendan, jer će se utrke održavati 5. i 6. siječnja.
Janica dakle počinje s pripremama dobro raspoložena, motivirana i, što je najvažnije, zdrava. Mnogo je bilo pitanja hoće li pobjednica Svjetskog kupa ići na američku turneju no kako zasad stvari stoje neće ići. Konačnu odluku o putu u SAD će skijaška momčad donijeti nakon priprema, 18. studenoga. 
No, trenutni je stav da nema smisla Janicu slati u Ameriku, jer nije u pravoj formi, pa je bolje da se kvalitetno pripremi za utrke Svjetskog kupa (najvjerojatnije će nastupiti u Sestrieresu i Val d' Isereu početkom prosinca) i nastup na Olimpijskim igrama koje su Olimp sportskog svijeta skijaškoj obitelji Kostelić. 
Iva Markulin
</div>
<div type="article" n="23">
Sve veći pritisak na Barića da u momčad vrati »zečeve«
Iako Otto Barić ima punu potporu javnosti da u dokvalifikacijskim utakmicama za nastup na SP protiv Turske 10. i 14. studenoga ne poziva igrače koji su zbog straha odbili igrati u Tel Avivu, ipak je pokrenuta medijska kampanja u kojoj se od njega traži da još jednom razmisli i ipak na Prater u subotu izvede najjaču momčad
ZAGREB, 3. studenoga
 – Čim smo se predstavili kao novinar, izbornik austrijske nogometne reprezentacije Otto Barić, naš sugovornik s druge strane žice, gotovo je spustio slušalicu. No, ipak se suzdržao, jer »mast« su mu zadnjih dana, kako je rekao, počeli vaditi austrijski novinari. Hrvatski, dapače, prepuni su dobrih namjera u ovim danima kad Austriju 10. i 14. studenoga očekuju dokvalifikacijski ogledi protiv Turske za nastup na SP.
– Zapravo se ne smijem previše srditi ni na austrijske novinare. Oni, kao novinari, uvijek nešto moraju kombinirati, čačkati, propitkivati. To im je uostalom posao.
 l Iz vašeg se glasa osjeća, iako to nastojite sakriti, da su vam austrijski novinari digli tlak. Istina? 
– Koliko su i oni bili apsolutno na našoj strani, kao i cjelokupna javnost, a nakon što smo bez devet standardnih reprezentativaca zečjeg srca otputovali u Tel Aviv i s Izraelom odigrali kapitalnih 1-1, sad su pomalo počeli mijenjati ploču. Današnji (subotnji) utjecajni »Kurier« primjerice već postavlja pitanje trebam li i nadalje ostati dosljedan te za utakmicu s Turskom potežirati onu momčad koja je imala srca i hrabrosti otići u Tel Aviv. Pritom nedvojbeno sugeriraju da valja ipak zvati one najbolje.
 l I, koje su vaše poruke u svezi novinarskih zahtjeva da popustite te da praktički otpišete većinu heroja iz Tel Aviva?
– Iste one kao i nakon utakmice s Izraelom. Drugim riječima, ostajem pri svom stavu, poglavito jer je i javnost i nadalje potpuno uz mene i jednostavno se sablažnjava igrača koji su ih iznevjerili. Nepokolebljiv je i predsjednik austrijskog nogometnog saveza, koji je s određenih mjesta također izvrgnut pritisku, ali me uporno podržava da sam odlučim. A ja sam svoje već odlučio. 
 l Nisu li izvjesni pritisci u svezi pozvnih igrača započeli i zbog osjećaja ugroženosti nacionalne časti. U Tel Avivu su, naime, tri Hrvata, uz vas, odvela Austriju u mogućnost da sad s Turskom kroz dokvalifikacije potraži put prema Japanu i Koreji?
– Mislim da to ipak nije u pitanju. Dapače, i Željko Vuković, 40-godišnjak koji je suvereno zapovijedao obranom, i Vastić i Kocijan, dobili su takve komplimente da bi malotko imao obraza sve to zanemariti. Mislim da su se jednostavno kod nekih razigrali apetiti, te da u ime što izvjesnijeg uspjeha protiv Turske valja zaboraviti na ponos i čast i oprostiti igračima kao se ništa nije ni dogodilo. Jest, tko ne bi želio imati u svojoj vrsti igrače kao što su Hiden, Mayrleb, Neukircher, Hortnagl, Kogler, Glieder, Kauhbauer...Poglavito jer zbog viška kartona ne mogu računati na Vastića, ali zato ozbiljno računam na još jednog austrijanca hrvatskog podrijetla – mladog Golemaća iz Bregenza. Kako bilo da bilo, ali ne uzmičem ni za centimetar od svog stava, niti me to ne zanima.
 l Izvješća kažu da je stadion u Prateru za 10. studenoga potpuno rasprodan. Što očekujete od te utakmice protiv Turaka?
– U dva dana je rasprodano svih 50.000 ulaznica, što je samo potvrda uvjerenja kako moje opredjeljenje ima potporu javnosti. Budući da sam vječni optimist, nadam se dobrom ishodu, a to je svaki onaj ishod s postignutim pogotkom, ali da pritom mi ne primimo gol. Turska je objektivno jača, ne samo stoga što joj je u zadnjih 10 godina nogomet u velikom usponu, nego što ima i znatno veći izbor igrača. Uopće se ne bih iznenadio da u uzvratu u Istanbulu uvedu pola nove, svježe momčadi, dok to s našom i da želim, ne može biti slučaj.
 l Istih dana vaš prijatelj i kolega Miroslav Blažević bije boj s Republikom Irskom. Može li Iran uspjeti i otići na SP?
– Od sveg srca želim Blaževiću da uspije. Što može biti ljepše od toga da se čak trojica hrvatskih izbornika nađu na najvećoj nogometnoj smotri na svijetu. Mislim da Blažević obzirom na svoje veliko iskustvo i znanje može pronaći načina kako zapapriti favoriziranim Ircima.
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="24">
Lončarević: »Varteksova je sreća da mu sada dolazi Dinamo«
Svaka se momčad maksimalno motivira čim igra protiv Dinama, pa tako i Varteks. I iz toga je kuta njihova sreća da im sada u goste dolazi Dinamo. Silvio Marić u subotu nije trenirao s nama, iako je dogovoreno da dođe. A koliko ja znam, taj se dogovor nije promijenio. No, Marić još uvijek nije naš igrač, tako da mi njegov izostanak u ovome trenutku ništa specijalno ne znači«, kaže trener zagrebačkih modrih Ilija Lončarević
ZAGREB, 3. studenoga
 – Varteksova je sreća što sada igra protiv Dinama! Ovakva teza, začinjena povelikom dozom ironije na račun maksimirskoga kluba, potekla je iz samoga – Dinama! Izrekao ju je, naime, maksimirski trener Ilija Lončarević dan uoči nedjeljnoga prvenstvenog gostovanja njegove momčadi u Varaždinu (17.30 sati). 
Naravno, trenerove riječi ipak nisu odisale ironijom, niti je onakvom rečenicom želio reći kako će se »Varteks lako obračunati s Dinamom«...
 – Svaka se momčad maksimalno motivira čim igra protiv Dinama, pa tako i Varteks, pojasnio je Lončarević. – I iz toga je kuta njihova sreća da im sada u goste dolazi Dinamo, jer će im koncentracija biti na najvišoj razini. Nakon teškoga poraza u Kopenhagenu za njih bi bilo kudikamo opasnije da igraju protiv nekog drugog protivnika.
 Sastav kojega je maksimirski trener najavio dan ranije, ostaje »na snazi«. To znači da će od prve minute ipak zaigrati i Mario Jurić, koji se žalio na bolove u mišiću.
 U Varaždinu bi, tako, trebali istrčati: Butina – Leutar, Sedloski, Cesar, Polovanec – Jurić, Leko, Landeka, Pilipović – Mikić, Petrović.
 Napadački dvojac činit će, dakle, Mikić i Petrović. Na upit novinara hoće li obojica biti istureni u napadu, ili će možda Petrović biti nešto povučeniji, Lončarević je kratko dometnuo:
 – Igrat će paralelno, Zapravo, nadam se da će igrati – raznovrsnije... Računam na Petrovićevo iskustvo, on mora pregristi krizu. Preiskusan je i nismo ga doveli da sjedi na klupi.
 Lončarević je nedavno najavio kako će sve veću priliku davati Domagoju Abramoviću...
 – Abramović je u jednom segmentu doista načinio korak naprijed, no morat će učiniti dodatni napor kako bi iskoristio ono u čemu je najjači, a to je egzekucija, postizanje pogodaka. Isključivo o njemu ovisi hoće li taj korak i napraviti.
 (Ne)postizanje pogodaka u ovome je trenutku Dinamov najveći problem. Istina, na posljednjoj su utakmici protiv Zagreba čak triput uspjeli zatresti mrežu (3-3), no to je, barem zasad, iznimka koja potvrđuje pravilo.
 – Postoje velike razlike u našim igrama na svome terenu i u gostima, a to je pitanje psihe i karaktera... Želimo li u Varaždinu izboriti povoljan rezultat, morat ćemo odigrati svoju najbolju utakmicu u gostima ove jeseni. Varteks je ipak najkompaktnija, najiskusnija i najbolja momčad protiv koje ove jeseni igramo u gostima. 
No, ipak će sve, kao i uvijek, ponajviše ovisiti o nama. Moramo se nametnuti od početka, tu nema dvojbe. Moramo biti agresivniji u obrani, moramo hrabrije igrati prema naprijed, što češće stvarati višak igrača i pritom greške u dodavanjima svesti na minimum, jer bez toga nema igre.
 Što se tiče međusobnih okršaja Dinama i Varteksa posljednjih nekoliko sezona, tradicija je na strani Varaždinaca. No, u Dinamu se time ne zamaraju previše...
 – Ma, tradicija je zadnje o čemu sada razmišljamo. Zapravo, uz sve naše probleme, o tome jednostavno nemamo ni vremena razmišljati.
 Na Dinamovom subotnjem prijepodnevnom treningu nije bilo potencijalnoga maksimirskog pojačanja, Silvija Marića. Dan ranije je trenirao s klubom. Na upit je li očekivao Marića na treningu, Lončarević je samo dobacio:
 – Bilo je dogovreno da dođe, a koliko ja znam, taj se dogovor nije promijenio. Ne znam zašto se nije pojavio... No, Marić još uvijek nije naš igrač, tako da mi njegov izostanak u ovome trenutku ništa specijalno ne znači. U ponedjeljak ili utorak bi se, valjda, i njegov status napokon trebao riješiti.
Miroslav Tomašević
</div>
<div type="article" n="25">
Dinamo kao u »dobra stara vremena«
Napokon su Dinamovi nostalgičari za vremenima »oj, Diname, ne buš prvi« došli na svoje! Maksimirski je klub »sjajan peti« i Zajecovim će »advokatima« trebati mnogo, mnogo mašte i umijeća ne bi li obranili neobranjivo 
ZAGREB, 3. studenoga
 – Kako su se vremena promijenila... Nekad se Dinamo nakon europskih posrtaja »vadio« na malima, a sad u Varaždinu, uoči nedjeljnoga okršaja, iz tabora Varteksa stižu glasovi »dobro je da nam nakon danske petarde dolazi Dinamo«! Čak je i Dinamov trener Ilija Lončarević pomalo dvosmisleno rekao u subotu »sreća je za Varteks što im baš mi dolazimo u goste«...
Nije Lončarević želio podcijeniti svoj sastav, štoviše, nego je posve logično postavio stvar: Varteks će, unatoč blamaži u predgrađu Kopenhagena, biti posebno nadahnut protiv Dinama, vrlo brzo vratit će se Varaždinci u normalno stanje, baš zato jer im dolazi Dinamo! Da su, kojim slučajem, morali na gostovanje u Veliku, oplakivanje teškoga poraza protiv Brřndbya još bi potrajalo. I vjerojatno bi tuga bila pojačana još jednim negativnim rezultatom...
Nerijetko se zadnjih desetak godina nakon utakmica Varteksa i Dinama iz varaždinske svlačionice orila pjesma »Zagreb, Zagreb, selo kraj Varaždina«! Posebno su Varaždinci prošle sezone bili »okrutni« prema Zagrepčanima, s Ivanom Katalinićem na klupi Varteks je dvjema pobjedama u Zagrebu (4-0 i 2-0) smijenio dva Dinamova trenera, Marijana Vlaka i Hrvoja Braovića. Lončarević sad nema razloga za paniku, jer će i u slučaju poraza zajamčeno ostati na trenerskoj klupi. Kad ga nitko nije ni pomislio dirnuti nakon tri uzastopna poraza u samo sedam dana (!?), onda bi bilo nerealno očekivati da bi mu se pozicija mogla zatresti nakon Varaždina.
Napokon su Dinamovi nostalgičari za (gubitničkim) vremenima »oj, Diname, ne buš prvi« došli na svoje! Maksimirski je klub »sjajan peti« i Zajecovim će »advokatima« trebati mnogo, mnogo mašte i umijeća ne bi li obranili neobranjivo, ne bi li već propali projekt opet predstavili kao »iznimno perspektivnu momčad«. Za autore projekta svakako je sretna okolnost što u ovome trenutku nemaju oporbu! Koga će, uostalom, zanimati petoplasirani klub jedne više nego prosječne lige, posebno ako se sve sagleda kroz prizmu nogometaša koji su, nakon rasprodaje i pogrešnih procjena u selekciji, ostali u »plavoj« svlačionici. I zato i Lončarević, za razliku od većine trenera, mirno spava...
U nedjelju će s jedne strane biti ofenzivni Varteks (Sabolčki, Hrman, Mukaj, Mumlek, Bjelanović, Karić...) i defenzivni Dinamo (Leutar, Sedloski, Cesar, Polovanec, Jurić, Leko, Landeka, Pilipović...), vidjet ćemo hoće li biti nagrađena težnja nadigravanju, ili »čekanje u zasjedi« na Mikićev bljesak. Zanimljivo, Lončarević je prošle nedjelje protiv Zagreba napokon sastavio ofenzivno raspoloženu momčad i odigrali su »plavi« najbolju utakmicu jeseni, te prekinuli niz od tri poraza. U Varaždinu trener neće moći računati na Agića i Kranjčara (treba li spominjati da će izostati još i Smoje i Drpić?) i odmah je momčad dobila sasvim drukčiji, defenzivni predznak.
Stvarno su se vremena drastično promijenila, surova nam je sadašnjost donijela ofenzivni Varteks i defenzivni Dinamo. Bože moj... Nekad i nije loše biti nostalgičar, za onim dobrim, ne tako starim, vremenima. Srećom, postoje video-zapisi....
Predrag Jurišić
</div>
<div type="article" n="26">
Ćiro:»Sad mogu lakše odbiti BiH!« 
»U Zürichu sam se sastao s predsjednikom Fife Blatterom kako bismo raščistili sporne situacije koje sputavaju moju reprezentaciju u nastavku kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo«, kaže Blažević 
ZAGREB, 3. studenoga
 – Napokon u Europi! Nakon gotovo tri mjeseca boravka u Aziji, izbornik iranske nogometne reprezentacije, Miroslav Blažević, provodi vikend u Švicarskoj. Radni vkend...
– Fifa je samo zbog delegacije Iranskoga nogometnoga saveza otvorila svoju Kuću i njihovi su nas čelnici primili u subotu na razgovor. Došli smo se žaliti da smanje kaznu Nikbakhtu i meni uoči kvalifikacijskih utakmica protiv Republike Irske (10. studenoga u Dublinu, četiri dana kasnije u Teheranu, op. a.), pokazali smo im video-zapis prijeporne utakmice s Bahreinom i vidjet ćemo kako će Komisija za žalbe reagirati u srijedu. Nikbakht mi je najvažniji nogometaš, bez njega nemamo pravu ubojitost.
 l Zašto opet terete vas?
– Navodno nisam smio sjediti na klupi na prvoj utakmici protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata. Međutim, u dopisu kojega smo dobili uoči te utakmice, pisalo je da su kažnjeni samo Dinmohammadi, Ali Daei i Nikbakht, pa sam sjedio na klupi. Nekoliko dana kasnije došao je novi dopis u kojem je pisalo da sam i ja kažnjen, pa je Branko Ivanković vodio momčad na uzvratu protiv UAE. I to dobro, možda je i bolje da me ne bude protiv Irske, čim me nije bilo zabli smo tri gola! Eto, sad postoji priča da bi me se moglo kazniti zato jer sam pod navodnom suspenzijom vodio momčad, zato smo došli u Zürich kako bismo sve raščistili u razgovoru s čelnicima Fife.
 l Jeste li razgovarali sa svojim starim prijateljem, Josephom Blatterom, predsjednikom Fife?
– Jesam, naravno da jesam. Ali, on sigurno neće ni prstom maknuti da bi nam pomogao, rekao je »primili smo vas na razgovor, a Komisija za žalbe odlučit će na osnovi činjenica. Ne smijem ja utjecati na ljude iz desetak zemalja«, rekao mi je Blatter. Ukoliko odluka ne bude dobra za nas, onda će biti jasno da su se mnogi urotili protiv Irana. Ali, ljudi u ovdašnjem Savezu sami su krivi za to, imaju lošu logistiku, nemaju nikakve relacije u Fifi. Kao što ni Hrvatska sad nema svoga čovjeka. A zamislite, Bosna i Hercegovina ima predstavnika baš u toj Komisiji za žalbe!
 l Kad smo već spomenuli BiH, ima li istine u pričama da biste mogli postati izbornik reprezentacije te zemlje?
– Ma nemojte me ništa o tome pitati, već su mi neke vijesti napravile dosta konfuzije u Iranu. Preskočimo to...
 l Ipak...
– Ma nema nikakve istine! Vidite li me možda vi na tome mjestu? Ni ja sebe ne vidim...
 l U intervjuu sarajevskom »Oslobođenju«, trener Lillea Vahid Halilhodžić je rekao kako bi »bila tragedija da vi postanete izbornikom BiH«, zato jer se, prema njegovim riječima, »niste korektno ponašali u ratu«. Kako to komentirate?
– Nisam se korektno ponašao? Možda zato jer sam kuću u Kraljevici i svoja dva stana dao na korištenje izbjeglim bosanskim Muslimanima! I eto kako mi sad neki vraćaju. Ma nije to važno... Što ja mogu učiniti protiv takvih objeda? Halilhodžić je trenutno uspješan trener u Francuskoj, ali što on ne ode u Sarajevo i preuzme reprezentaciju BiH? Kad je već takav domoljub! To mu napišite, molim vas, što on ne ode doma?
 l U internet anketi na jednoj web stranici, građani BiH ovako su se izjasnili na upit jesu li za to da vi budete izbornik njihove reprezentacije: 43 posto nipošto, 22,5 posto obavezno, 19,3 posto nemam ništa protiv, 15,5 posto tko je Ćiro Blažević?
– Hajde, pošteno. Dobro je da je tako. Sad ih mogu lakše odbiti kad dođu s ponudom...
Predrag Jurišić
</div>
<div type="article" n="27">
Stanislav Peharec karika u »Ferrarijevoj« momčadi 
»Vozač 'ferrarija' Rubens Barrichello ima problema s kralježnicom uzrokovanih položajem u bolidu prilikom vožnje. Da bi se te tegobe eliminirale, zamoljen sam u ime buduće i dugoročne suradnje, obaviti analizu sjedala s kojom bi smanjio opterećenja na kralježnicu te eliminirao neugodnu bol. Bol je uzrokovana lošim položajem te silama i vibracijama kojima je izložen u vožnji. Upravo sam preuzeo sjedalo u Italiji, sad započinje njegova biomehanička analiza, a bude li sve u redu, sjedalo će biti u 'ferrarijevom' bolidu na startu iduće sezone 'formule 1'«, kaže magistar Stanislav Peharec
PULA, 3. studenoga
 – Maggistar Stanislav Peharec nakon uspješnih, svakodnevnih biomehaničkih analiza i rehabilitacije vrhunskih sportaša kao i suradnje s mnogim klubovima i reprezentacijama, ovih se dana prihvatio novog znanstvenog izazova. Naime, koristeći mogućnosti biomehaničkih analiza u izradi individulanih ortokinetičkih uložaka, obuće te analizi opterećenja tijela pilota u bolidima mr. Stanislav Peharec spremno se odazvao pozivu da svoje umijeće i znanje primjeni na vozačima »formule 1«, Rubensom Baricellom i Eddieom Irvineom. 
– Zahvaljujući mojoj znanstvenoj radoznalosti koja nije limitirana granicama sportova i očekivanim ozljedama, imao sam prilike gostovati u Monzi, te učiniti sva nužna biomehanička ispitivanja kako bih mogao izraditi uloške i obuću koja će umanjiti tegobe vozača »formule 1«, kaže Peharec.
 l Kako je sve počelo? 
– Prije dva mjeseca suradnja je krenula na zahtjev poznate tvrtke za izradu zaštitnih pojaseva i sjedala za reli automobe, tvrtke Sabelt. Dolaskom u Monzu imao sam prilike dobiti informacije da su oba vozača imala značajne probleme sa stopalima tijekom vožnje. Sam Barrichello potvrdio mi je da je bol u stopalu bila veći problem od suparnika, te da je to često bio i jedan od razloga napuštanja staze. 
 l Kako ste riješili problem bolnih stopala vozača »formule 1«? 
– Nakon biomehaničkih analiza obuće i opterećenja na stopalima i tijelu u cijelosti, pristupio sam izradi odgovarajućih uložaka i obuće koja je, koliko sam mogao vidjeti, iznimno popularna i rado se kupuje kod gledatelja-navijača. Inače, nova obuća za Barrichella je već spremljena i vjerujem da će se i sam iznenaditi kada s novom obućom bude ponovno sjeo za volan »ferrarija«. 
 l Jesu li vaša biomehanička istraživanja otkrila uzroke problema koji već duže muče Barrichella? 
– Ispitivanja su dala naslutiti da Barrichello ima problema i s kralježnicom uzrokovanih položajem u bolidu prilikom vožnje. Da bi se te tegobe eliminirale, zamoljen sam u ime buduće i dugoročne suradnje, obaviti analizu sjedala s kojom bi smanjio opterećenja na kralježnicu, te eliminirao neugodnu bol. Bol je uzrokovana lošim položajem, te silama i vibracijama kojima je izložen u vožnji. Upravo sam preuzeo sjedalo u Italiji, sad započinje njegova biomehanička analiza kojom ćemo utvrditi potrebne tehničke intervencije. Potom se izražava novi model sjedala koji bi uskoro trebao biti testiran. Ako sve bude u redu, sjedalo će biti u »ferrarijevom« bolidu na startu iduće sezone »formule 1«.
 l Zašto je sjedalo krivo za bol kralježnice? 
– Kako sam već istaknuo, vozači su prilikom vožnje izloženi velikim mehaničkim opterećenjima izazvanim različitim silama koje dijeluju na njihovo tijelo. Isto tako, nepovoljni položaj koji je gotovo ležeći, stvara dopunske poteškoće. Sve skupa uvjetuje veliki napor i posljedični zamor. Kao posljedica zamora se javlja pad koncentracije što znači i smanjenje uspješnosti. Stoga se može uočiti značenje takvih biomehaničkih studija i pomoć u ostvarivanju boljih rezultata.
 l Do početka treninga u »formuli 1« ostaju dva mjeseca, a prve utrke počinju za četiri mjeseca. Je li to dovoljno vremena da pomognete Barrichellu? 
– To je sigurno malo vremena kada se zna da bilo kakva modifikacija motora ili bolida prolazi višegodišnje testiranje prije primjene. Uz pomoć suradnika u poliklinici, te ostalih stručnjaka različitih profila, koji će biti uključeni u projekt, mišljenja sam da ćemo ostvariti postavljeni zadatak.
 l Što ako interes za vašim radom pokažu i ostali velikani iz »formule 1«? 
– U svakom slučaju to bi bila potvrda značaja i kvalitetne primjene biomehaničkih analiza u automobilizmu. Posebno sam zadovoljan već postignutim do sada, jer to dokazuje da u odnosu na uvjete u kojima radim i istražujem, skupa sa mojim suradnicima, možemo biti konkurentni i najvećim biomehaničkim laboratorijima, kazao je mr. Stanislav Peharec. 
Marino Perhant
</div>
<div type="article" n="28">
Shaq popravio »slobodnjake«
Chicago poražen u Bostonu (82-96), a Dalibor Bagarić u porazu sudjelovao sa šest koševa i četiri skoka
ZAGREB, 3. studenoga 
 – Domaćini su dominirali u NBA ligi. Samo je jedna gostujuća momčad ubilježila pobjedu u osam utakmica – Cleveland je slavio u Miamiju sa 90-83.
 Najzaslužniji za pobjedu Cleveland Cavaliersa bio je Andre Miller, koji je ubilježio prvi »triple-double« u karijeri. Postigao je 30 koševa, 10 skokova i 12 asistencija.
 No, događaj večeri zbio se u Los Angelesu gdje je Shaquille O'Neal ubacio čak 16 od 18 slobodnih bacanja. Ujedno je bio najefikasniji igrač Lakersa koji su pobijedili Phoenix Sunse 117-94. Shaquille O'Neal je ubacio 36 koševa te dodao 13 skokova i šest blokada. Kobe Bryant je ubilježio 24 koaša i 9 asistencija.
 Boston Celticsi došli su do druge pobjede zaredom, svladavši Chicago Bullse 96-82. Boston su predvodili Paul Pierce (16 koševa, 5 skokova) i Antoine Walker (19 poena, 10 skokova). Kod Chicaga najefikasniji je bio bivši igrač Celticsa Ron Mercer sa 22 poena.
 Dalibor Bagarić odigrao je deset minuta za Bullse i postigao šest koševa i četiri skoka.
 U Indianapolisu Pacersi su nanijeli prvi poraz Orlandu (117-107), kojeg stručnjaci smatraju jednim od favorita Istočne konferencije. Najbolji igrač domaćina bio je Jalen Rose koji je ubacio svih 24 koša u drugom poluvremenu. Bruno Šundov nije bio u momačdi Indiane.
 Zvijezde Orlando Magica - Tracy McGrady i Grant Hill - odigrali su katastrofalno. McGrady je ubacio 11 poena uz šut 3-10, a Grant Hill 13 koševa, gađajući 4-12.
 Toronto je bez poteškoća svladao Dallas Maverickse sa 109-92, kojima se Dirk Nowitzki ozlijedio već u prvoj četvrtini. Najbolji igrač Raptorsa Vince Carter ubacio je 25 poena.
 Charlotte Hornetsi su i u drugom nastupu ubilježili pobjedu, svladavši favorizirane New York Knickse 97-93. Njujorčani su gađali očajnih 38 posto iz igre. Baron Davis sa 18 poena i 9 asistencija predvodio je domaćine. David Wesley dodao je 17, a P.J. Brown 12 koševa i 16 skokova. Sprewell je bio najefikasniji kod Knicksa, ubacio je 19 poena, ali uz očajan šut 6-16.
 Rezultati: Indiana - Orlando 117-107, Toronto - Dallas 109-92, Boston - Chicago 96-82, Charlotte - New York 97- 93, Miami - Cleveland 83-90, Detroit - New Jersey 102-88, Minnesota - Memphis 111-102, LA Lakers - Phoenix 117-94. (H)
</div>
<div type="article" n="29">
Zagreb bez Franje, Lovreka i Hasančića
Momčad Zagreba će protiv Čakovca u nedjelju u Kranjčevićevoj igrati sa sasvim izmijenjenim napadom
ZAGREB, 3. studenoga
 – Iako bi u nekim drugim okolnostima uz Zagrebovu nedjeljnu utakmicu protiv Čakovca u Kranjčevićevoj (14 sati) valjalo »unaprijed ispisati« pobjedu domaćina, ovaj put valja – puhati na hladno. Ne samo zato, jer bi teorijom velikih brojeva vodeći Zagreb konačno trebao posrnuti, nego i stoga što je ranjen upravo tamo odakle mu izvire središnja moć.
Dovoljno je, naime, samo pripomenuti da u nedjelju Zlatko Kranjčar, trener Zagreba, neće imati na raspoložbi ozlijeđene napadače Hasančića, Franju i Lovreka. Zagreb s njima ili bez njih nije ni približno ista momčad. No, Kranjčar uopće ne pomišlja na kuknjavu. Naprotiv:
 – Zašto bih? Nisam li već nebrojeno puta naglasio kako imamo i dobru klupu, pa samim time svakom igraču koji zaigra treba vjerovati.
Umjesto spomenute trojice, Kranjčar najavljue Štroka, Brnjića i Šabića. U momčad se vraća i mladi Ješe, kojega je trener nakon uzastopnih 12 prvenstvenih utakmica odmarao protiv Dinama. Umjesto Verhasa će ući oporavljeni Pirić:
 – Iako su Čakovćani nanizali nekoliko uzastopnih poraza, sigurno je da vode računa i o našim priblemima, te da će nešto pokušati ušićariti. S obzirom na izostanak naših udarnih napadača, nikako si ne smijemo dozvoliti da suparnik povede. Poglavito ne s dva razlike, kao nedavno Pomorac u Kranjčevićevoj.
Kranjčar najavljuje slijedeći sastav: Vasilj – Bulat, Ješe, Stavrevski, Pirić (Mujdža) – Poldrugač, Duro; Šabić, Štrok, Brnjić – Olić.
Zlatko Abramović
</div>
<div type="article" n="30">
Hrvatska u polufinalu 
Hrvatski rukometaši igraju u subotu (14 sati) protiv Njemačke u polufinalu Super kupa 
DRESDEN
 – Hrvatski će rukometaši u polufinalu Super kupa igrati protiv domaćina Njemačke koja je s dvije pobjede prva momčad skupine A. Mjesto u polufinalu nam je donijelo neodlučenih 24-24 Španjolske i Švedske.
U polufinalu će naša reprezentacija igrati bez Mire Barišića koji se mora staviti na raspoložbu svome klubu Bregenzu (kojem je trener bivši reprezentativac Bruno Gudelj). No, Barišić će se priključiti reprezentaciji opet u nedjelju. Dobra je vijest da će u polufinalu zaigrati i Zvonimir Bilić koji se oporavio od ozljede koljena zadobivene u dvoboju sa Španjolcima. 
Plasman u polufinale jakog Super kupa, bez obzira na poraz od Švedske, razlog je za dobro raspoloženje u reprezentaciji. Iako je bilo problema s ozljedama, najbitnije je da reprezentacija dobro igra, ističe izbornik Milković.
– Prezadovoljan sam. Ne zbog pobjede i tijesnog poraza, već zbog činjenice da smo to napravili s mladim igračima bez međunarodnog iskustva. Balić, Sulić, Metličić, Barišić, Valčić... za mnoge se ni ne zna, treneri samo gledaju kako ti dečki igraju, oduševili su ih, kaže Milković.
To je svakako dobitak za hrvatski rukomet, tim više što Hrvatska i nema previše igrača koji mogu vratiti našu reprezentaciju tamo gdje bismo svi htjeli – u vrh. Na Super kup se putovalo s dosta upitnika – bez nekih igrača iz prve postave, nakon prve utakmice izgubljeni su Slavko Goluža i Zvonimir Bilić zbog ozljeda – ali izgleda to mnogo bolje nego što su se mnogi nadali. Govoreći o ozlijeđenima, izbornik Milković kaže da Goluža sigurno više neće igrati, dok Bilić pomalo trčkara. U svakom slučaju, i ova pomlađena reprezentacija polako dobiva konture, stvara igru i daje rezultate.
– Ovakvom igrom i pristupom ovi mladi igrači pokazuju da im treba vjerovati, da oni mogu i znaju. Jedino što treba vremena da steknu iskustvo i da se uigraju, da postanu kao jedan. Nadam se da nam za to neće trebati previše vremena. Evo, Rusi su sjajan primjer. Lani smo ih na turniru »razvaljivali« s više od deset pogodaka razlike, a danas je to sjajna momčad koja sve pobjeđuje. Maksimov ima prednost što su mu igrači stalno na okupu u klubu CSKA, što mi ne možemo, pa nam zato treba više nego njima. Ali to je pokazatelj da je to jedini pravi put, veli Milković.
 l Rezultati 3. kola, skupina A: Njemačka – Rusija 27-21, skupina B; Španjolska – Švedska 24-24. 
Redoslijed, skupina A: Njemačka 4 boda, Rusija 2, Danska 0; skupina B: Švedska 3 boda, Hrvatska 2, Španjolska 1.
I. M.
</div>
</div>

<div type="part" n="6">
<head>Svijet</head>
<div type="article" n="31">
Osam oružja Osame bin Ladena
Osim što ima sredstva za nabavku skupog oružja, moć Osame bin Ladena leži u manipuliranju islamskom populacijom, medijima i sposobnosti novačenja mladih ratnika, neobrazovanih i obrazovanih, koji su svakog trena spremni položiti život u borbi protiv »velikog sotone« - SAD-a
MARINKO BOBANOVIĆ
Nakon upozorenja FBI-ja i CIA-e da se sljedeći teroristički napad u SAD-u može očekivati u idućih nekoliko dana, većina medija u svijetu spekulira o tome gdje će i kako teroristi udariti. Govori se o mogućim napadima kemijskim i biološkim oružjem, trovanju hrane, vode, aktiviranju terorista samoubojica koji pritajeno godinama žive u zapadnim zemljama, destabiliziranju islamskih zemalja koje su saveznice antiterorističke koalicije... Sve to dio je arsenala kojim raspolaže najtraženiji čovjek na svijetu, saudijski milijunaš Osama bin Laden. Osim što ima sredstava da nabavi skupo oružje, moć Osame bin Ladena leži u manipuliranju islamskom populacijom, medijima, i sposobnosti novačenja mladih ratnika, neobrazovanih i obrazovanih, koji su svakoga trenutka spremni položiti život u borbi protiv »velikog sotone« - SAD-a. Neki analitičari, međutim, kažu da je napad pismima zaraženim sporama antraksa, koji upravo potresa SAD, samo odvlačenje pozornosti i priprema za drugi, razorniji napad, ne isključujući niti upotrebu nuklearnog oružja. 
Prošloga tjedna britanski dnevnik The Times objavio je da su Osama bin Laden i njegova teroristička skupina Al Qaida uspjeli nabaviti nuklearni materijal koji bi mogli upotrijebiti u napadima na zapadne ciljeve. Britanska Nezavisna televizija, pozivajući se na obavještajne izvore, objavila je, pak, da je Bin Laden doista vlasnik nuklearnog materijala koji je vjerojatno nabavio preko Pakistana, dok bi podrijetlo tog materijala moglo biti rusko. Washington također smatra da Osama bin Laden zasad ne raspolaže pravom nuklearnom bombom, ali vjerojatno ima dovoljno materijala za izradu jedne ili više primitivnih nuklearnih naprava, takozvanih prljavih bombi, koje bi mogle odnijeti mnogo života. Analitičari podsjećaju da je prije tri godine Osama bin Laden izdao priopćenje naslovljeno »Nuklearna bomba i islam«, u kojem kaže da je »dužnost muslimana prikupiti što veću silu za teroriziranje Božjih neprijatelja«. 
Zabrinjavajuće upozorenje u petak je priopćila i bečka Međunarodna agencija za atomsku energiju. Ona je za petak, 2. studenoga sazvala hitnu sjednicu čija je glavna tema bila istraživanje novih načina za sprječavanje nuklearnog terorizma. Mohammed Barade, generalni direktor Agencije rekao je da trenutačno u svijetu postoji više od 10.000 mogućih izvora radioaktivnog materijala. Neki od njih su dobro čuvani vojni objekti, no većina je zapravo lako dostupna, poput soba za zračenje u bolničkim sobama ili fizičkim laboratorijima na sveučilištima. Nuklearne elekrane i skladišta goriva također bi mogli biti ciljevi terorista, pa je američka vlada prije nekoliko dana zabranila zrakoplovima da lete iznad atomskih reaktora. U slučaju da neki putnički zrakoplov iznad reaktora leti niže od dopuštene visine, prijeti mu obaranje vojnim zrakoplovima prema uredbi koja je donesena neposredno nakon 11. rujna. 
Stručnjaci predviđaju da bi teroristi, ako ne pravu nuklearnu bombu, mogli upotrijebiti takozvanu »prljavu bombu« napravljenu kombinacijom konvencionalnog eksploziva i određene količine nuklearnih izotopa. Eksplozija takve bombe mogla bi ozračiti šire područje neke metropole. Iako nije dovoljno snažna da izazove ozbiljne zdravstvene probleme, takva bomba bi zasigurno izazvala veliku paniku među stanovnicima. Radioaktivni izotop kobalt 60 ima široku primjenu u liječenju raka zračenjem i može ga se naći u bolnicama diljem svijeta. Osim toga, postoje i stotine malih reaktora u sveučilišnim laboratorijima koji bi mogli biti dobar izvor nuklearnih materijala. 
Iako još nema dokaza da Osama bin Laden stoji iza trenutačnog napada sporama antraksa (bedrenice) na SAD, od kojega su do sada umrle četiri osobe, u američkoj javnosti, a šire, uzelo se zdravo za gotovo da je upravo on organizator tih napada. Danas se vjeruje da program razvoja biološkog oružja, uglavnom antraksa, ima čak 17 zemalja. Što se tiče velikih boginja, uzorke ovih klica, koje su iskorijenjene 1980. godine, čuvaju se u Centrima za kontrolu zaraze u američkom gradu Atlanti i u Koltsovu u Rusiji. Stručnjaci smatraju da su Rusija, Irak i Sjeverna Koreja izvodile pokuse s virusom velikih boginja. Osim masovne zaraze, teroristi računaju na sporedni učinak koji se javlja pri napadu biološkim oružjem - paniku koja nastaje zbog neizvjesnosti i neznanja tko je zaražen, a tko nije, što se upravo događa u SAD-u. Osim antraksa i virusa velikih boginja, najpoznatije vrste biološkog oružja su kuga i botulizam. 
Kemijsko oružje najpopularnije je među teroristima jer je relativno lako doći do materijala potrebnih za njegovu izradu, a gotov proizvod nije potrebno održavati na životu kao što je slučaj s bacilima. Najpoznatije vrste kemijskog oružja su iperit, cijanid, sarin i VX. 
Za napad nuklearnim, biološkim ili kemijskim oružjem Bin Ladenu stoje na raspolaganju tisuće mudžahedina samoubojica i terorista »spavača« koji već duže vremena žive u zapadnim državama i čekaju na izvršenje unaprijed dogovorenih zadaća. FBI i CIA još uvijek pokušavaju riješiti zagonetku Bin Ladenove mistike i njegovih metoda. 
Najintrigantnije pitanje jest kako je uspio pronaći i unovačiti 19 ljudi koji su oteli zrakoplove pune civila i zaletjeli se s njima u tornjeve Svjetskog trgovinskog centra i Pentagon. Neimenovani CIA-in dužnosnik za psihološko ratovanje rekao je za Newsweek da ne misli da je Bin Laden morao posebno vrbovati velik broj ljudi da bi od njih dobio »samo« 19 samoubojica. Na raspolaganju je imao na tisuće potencijalnih fanatika koji su svakoga trenutka spremni položiti život na njegov zahtjev. 
Bombaši i teroristi samoubojice obično su neoženjeni muškarci u kasnim tinejdžerskim i dvadesetim godinama, iako je među napadačima 11. rujna bilo i oženjenih s djecom. Uvjereni su da će zbog toga što rade ići ravno u raj, gdje će sjediti na počasnim mjestima do samoga Boga. Većina njih povezana je s militantnim palestinskim skupinama Hamas ili Islamski džihad. Neki mediji spekuliraju da se bombaši samoubojice drogiraju uoči odlaska na svoje misije, no to je u suprotnosti sa strogim vjerskim učenjem kojem se pokoravaju. Vjerojatnije je da su motivirani isključivo vjerskim zanosom. Naime, prema islamskoj tradiciji, onome tko položi svoj život za islamsku stvar bit će oprošteni grijesi i osigurat će si mjesto u raju. Novake se uvjerava da će njihove obitelji biti materijalno zbrinute nakon što oni umru, o čemu brinu posebne ustanove. Potencijalni bombaši vrbuju se u džamijama, školama i vjerskim organizacijama. Odabranici koji obično pokazuju više odanosti principima islama postupno se uključuju u politička pitanja i misle da će biti nagrađeni ako žrtvuju svoj život. Sve manje vremena provode s članovima svojih obitelji i odaju se vjeronauku i duhovnim pripremama. Dan ili dva prije napada dobivaju instrukcije gdje i kako će izvršiti samoubilački napad. U nekim napadima u Izraelu, napadači samoubojice bile su i žene, što dodatno otežava rano otkrivanje potencijalnog napada. 
Teroristi samoubojice ne nalaze se na jednom mjestu, nego su članovi brojnih terorističkih islamističkih organizacija okupljenih u Bin Ladenovoj terorističkoj mreži Al Qaida (baza). 
Organizaciju je osnovao Osama bin Laden 1990. godine s ciljem da okupi Arape koji su se borili u Afganistanu protiv sovjetske invazije. Organizacija je davala financijsku pomoć, novačila, prevozila i uvježbavala sunitske islamske ekstremiste za afganistanski otpor. Cilj organizacije bio je u početku protjerivanje SAD-a iz Perzijskog zaljeva, da bi na kraju postao globalan - »ponovno uspostavljanje islamskih država« diljem svijeta. Al Qaida surađuje s drugim islamskih ekstremističkim skupinama za svrgavanje režima koje smatraju »neislamskima« i protjeruju zapadnjake iz muslimanskih zemalja. Prije tri godine objavila je izjavu pod parolom »Svjetski islamski front za džihad protiv Židova i križara« u kojoj se ističe da je dužnost svih muslimana ubijati američke građane, u civilu ili uniformi, i njihove saveznike u svijetu. 
Al Qaida je izvela bombaške napade na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji 1998. godine, preuzela je odgovornost za rušenje američkih helikoptera i ubojstva američkih vojnika u Somaliji 1993. godine i provela tri bombaška napada protiv američke vojne nazočnosti u Adenu u Jemenu 1992. Povezana je s planovima za pokušaje terorističkih operacija, uključujući ubojstvo Pape tijekom njegova posjeta Manili 1994. godine, seriju bombaških napada protiv SAD-a i izraelskih veleposlanstava u Manili i drugim azijskim metropolama iste godine. Planirala je i ubojstvo bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona tijekom posjeta Filipinima 1995. godine. 
Vjeruje se da Al Qaida ima nekoliko stotina, ako ne i tisuća, članova organiziranih u ćelije diljem globusa, koje uključuju i članove terorističkih organizacija Egipatski islamski džihad, Gama'at al-Islamiyya i Harakat ul-Mujahidin. Do napada na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji 1998. godine, Al Qaida je bila poznata samo obavještajnim zajednicama, no nakon toga ušla je u sam vrh terorističkih organizacija. 
Osama bin Laden, njegovi suradnici i Al Qaida utočište su pronašli u talibanskom Afganistanu gdje se nalaze centri za obuku. Prijateljstvo i savezništvo talibana i Osame bin Ladena započelo je tijekom sovjetske invazije na Afganistan kada je Osama bin Laden, kao učenik američke CIA-e, vrlo izdašno u novcu i oružju pomagao mudžahedinskim ratnicima i talibanima, tako da se govori kako Bin Laden zapravo posjeduje talibane. Za talibane (studente islama) svijet je prvi put čuo 1994. godine kada su ih pakistanske vlasti unajmile da štite konvoj koji je trebao otvoriti trgovinsku rutu između Pakistana i središnje Azije. Skupina, sastavljena od Afganistanaca uvježbavanih u pakistanskim vjerskim školama i bivših mudžahedina, pokazala se vrlo učinkovitom zaštitom od brojnih pljačkaša zahvaljujući, između ostalih i obuci američke CIA-e, kojoj je prije dvadesetak godina bilo u interesu poduzeti sve korake kako bi se porazile sovjetske snage u pokušaju invazije Afganistana. Talibani su postupno učvrstili vlast u gradu Kandaharu, na jugu Afganistana, odakle su počeli svoj pohod koji će rezultirati osvajanjem prijestolnice Kabula 1996. godine. 
 Talibani, na čelu s mulom Mohamedom Omarom imali su za cilj uspostavu najčistije islamske države na svijetu. Pritom su zabranili »nečiste« stvari poput televizije, glazbe i kinematografa. U pokušaju iskorjenjivanja svakog oblika kriminala uvedene su javne egzekucije i amputacije. Djevojčicama je zabranjen odlazak u školu, a ženama ograničen pristup medicinskoj zaštiti. Takvi su ih potezi ubrzo doveli u sukob s međunarodnom zajednicom, ali i znatno smanjili popularnost među običnim pukom.
Talibani danas kontroliraju gotovo cijeli Afganistan. Izuzetak je 10 posto teritorija na krajnjem sjeveru, gdje im otpor pruža tzv. Sjeverni savez, koji je donedavno bio pod zapovjedništvom legendarnog tadžičkog ratnika Ahmeda Shah Massouda.
Talibanski duhovni vođa mula Muhamed Omar izjavio je nedavno da bi izručenje Bin Ladena bila izdaja islama. Mnogi analitičari smatraju da bi izručenje u stvari bilo vojno samoubojstvo talibana. 
Talibani se, naime, veoma oslanjaju na islamske gerilske fanatike pristigle iz umjerenijih muslimanskih zemalja - mudžahedine. To je vojska Osame bin Ladena za koju se govori da ima između 20 i 60.000 vojnika. Mudžahedini su snagu gerilskog ratovanja dokazali tijekom sovjetske invazije na Afganistan i velik dio njih sada se bori u redovima Sjevernog saveza protiv talibana. Kada su se vratili kućama, pridružili su se tajnim pokretima u Egiptu, Turskoj, Alžiru i Pakistanu te postali dijelom mreže radikalnih ekstremista koji su spremni uzeti oružje u ruke kako bi nastavili promovirati islamsku stvar. Afganistanska teroristička mreža se zatim još proširila. Bosna i Hercegovina bila je prva prilika da prodru na Balkan. Zapadne obavještajne službe smatraju da su mudžahedini aktivni i u Albaniji i na Kosovu, posebice u uvježbavanju i naoružavanju Oslobodilačke vojske Kosova. 
Na koncu, moćno oružje Osame bin Ladena su moderna sredstva komunikacije. Iako živi u pećini ili sličnim primitivnim nastambama, on je majstor manipuliranja medijima. Onako kako je ajatolah Khomeini koristio audio vrpce za širenje svoje revolucije, Bin Laden koristi televiziju i video. 
Godine 1996. kada je bio u bijegu iz Sudana u Afganistan, objavio je »Ratnu deklaraciju« protiv SAD-a i njegovih saveznika i nakon toga, tijekom iduće dvije godine, dao intervjue istaknutim američkim novinarima CNN-a i ABC-a u planinskim skrovištima. Katarska satelitska televizija Al Jazeera nakon početka napada na Afganistan postala je njegovo moćno sredstvo u propagandnom ratu, posebno u slanju poruka Amerikancima, ali i mobiliziranju islamskog svijeta za rat protiv »cionističko-kršćanskog saveza«. Njegovi govori u kojima ističe ono protiv koga se bori, a manje za što se bori, osigurali su mu široku potporu među stanovnicima islamskih zemalja, najviše kod afganistanskih talibana, kojima je gotovo idealan uzor. Videći opasnost u objavljivanju njegovih govora u originalu, američki dužnosnici zatražili su od zapadnih medija, pa čak i od Al Jazeere, da ih ne objavljuju u izvornom obliku, strahujući da sadrže tajne kodove kojima Bin Laden daje signale »spavačima« da krenu u nove napade.
</div>
<div type="article" n="32">
Turska na udaru kritika iz islamskih zemalja
ANKARA, 3. studenoga
 - Turska je odlukom da pošalje 90 komandosa na stranu američko-britanskih snaga u Afganistanu, izazvala pravi val gnjeva islamskih zemalja kojeg su, među prvima, izrazili veleposlanici tridesetak islamskih zemalja u Ankari. Veleposlanici su zajednički posjetili tursko ministarstvo vanjskih poslova kako bi irazili protest protiv malo neočekivane odluke turske vlade. Opća je ocjena da će takav turski iskorak u smjeru Afganistana ozlojediti Organizaciju islamske konferencije (OIC) te dugoročno štetiti odnosima Ankare s islamskim zemljama. 
Osude turskog poteza u subotu su osvanule i na prvim stranama mnogih listova u arapskim i islamskim zemaljama. U njima se vlada turskog premijera Bulenta Ecevita oslikava najcrnjim bojama.
 Zanimljivo je da mnogi turski listovi, ali i najšira javnost ne gledaju baš blagonaklono na tursko uključivanje u afganistanski rat. Tvrdi se da je slanje »crvenih beretki« vrlo upitno, odnosno da će više štetiti nego koristiti općim interesima zemalja. Tako, na primjer, desničarski list Yeni Shafak naziva slanje turskih komandosa »civilizacijskom greškom«.
 Međutim, najnakladni turski listovi poput Milliyeta, Huriyeta, Sabaha i drugi, naklonjeni vladi, karakteriziraju slanje komandosa kao doprinos uspostavi afganistanskog mira. Ističe se i nužnost očuvanja i zaštite turskih strateških interesa u srednjoazijskoj regiji, posebice u onim dijelovima Afganistana gdje žive turska plemena Uzbeka, Tadžika i Hazara.
 Kako se saznaje, turski komandosi će se u roku od deset dana s dva transportna zrakoplova C-130 prebaciti u Uzbekistan. Odatle će se, kopnenim putem, probiti do prvih linija bojišnica na kojima se nalaze anglo-američki komandosti i postrojbe Sjevernog saveza. Zbog svog ogromnog iskustva u borbi protiv kurdskih terorista, očekuje se, da će turske »crvene beretke« odigrati ključnu ulogu u najavljenom oslobađanju strategijski iznimno važnog grada Mazar-e Sharifa. (H)
</div>
<div type="article" n="33">
Karijera umrljana krvlju tisuća nedužnih žrtava
Svi koji su ga poznavali u dječačkoj dobi pokušavaju proniknuti nije li taj dječarac, koji se baš ničim nije isticao među svojim vršnjacima, ipak u sebi skrivao potencijal iz kojeg će se razviti danas najtraženiji svjetski zločinac... Nakon što je protjeran iz Sudana, sa svim svojim suprugama i desetero djece, nastanio se u Afganistanu i tu se za njim zatvorio »prvi krug pakla«
Bio je »sjajan tip«, ljubazan, malko melankoličan, malo »uvrnut« i čak pomalo bojažljiv. Bio je to Bin Laden u tinejdžerskoj dobi, viđen očima španjolske vršnjakinje, ondašnje turistice u Londonu, na ljetnoj školi engleskog jezika na sveučilištu Oxford. Bila je 1971. godina kada je Osama bin Laden sa svoja dva polubrata »pokupio« dvije Španjolke i pozvao ih na piknik.
 Otad su prohujala tri desetljeća. Za nekdašnjim mladcem s požutjele fotografije traga gospodarski, politički i vojno najmoćnija sila svijeta. »Wanted dead or alive«.
»Niti jedan kutak svijeta neće biti dovoljno mračan da bi se zločinci mogli u njemu sakriti«, odlučan je predsjednik Bush. Zasad, međutim, svi ti silni napori nalikuju potrazi za iglom u plastu sijena.
Svi koji su ga poznavali u dječačkoj dobi pokušavaju proniknuti nije li taj dječarac, koji se baš ničim nije isticao među svojim vršnjacima, ipak u sebi skrivao potencijal iz kojeg će se razviti danas najtraženiji svjetski zločinac. U međuvremenu Bin Laden je sebi priskrbio mnoge epitete: »Princ džihada«, »emir i general (islamskih) vjernika«, »atomska bomba islamskog svijeta«. Posteri s njegovim likom preplavili su bazare, njegovo ime trijumfalno odzvanja iz grla desetaka tisuća prosvjednika protiv američke intervencije u Afganistanu. Još za života postao je mit.
Mogao je život provesti u raskoši, on je izabrao asketizam, prognan je iz domovine, a svog novog udomitelja mulu Omara i cijeli afganistanski narod pretvorio je u svoje taoce. Proturječja o Bin Ladenu mogu se nizati u nedogled. 
Što je, međutim, presudno utjecalo na takav razvoj, još uvijek ostaje tajna. Iz mrvica koje su znane iz njegove biografije naziru se tek konture za okosnicu njegova psihoportreta. No, čak ni ti osnovni biografski podaci nisu uvijek pouzdani. Kada je Osami bilo 11 (neki kažu 13) godina, umro mu je otac. Glava obitelji postao je tada njegov stariji brat Salim. Cijela je mnogobrojna obitelj živjela u nekoliko raskošnih kuća, ali mlađahni se Osama bin Laden nije osjećao ugodno u »sjeni velikog brata«. Iz današnje perspektive to je »tiho neprijateljstvo« razumljivo. Salim je bio izrazito prozapadno orijentiran, izvrsno je svirao gitaru, nosio zapadnjačku odjeću, pustio dugu kosu i bio omiljen u bogataškom društvu Saudijaca. Salim, koji se oženio Engleskinjom, poginuo je početkom osamdesetih u zrakoplovnoj nesreći. Osama je u to vrijeme već bio u Afganistanu i borio se protiv Sovjeta.
Skupljači biografskih mrvica o najtraženijem svjetskom zločincu nisu načistu čak ni s tim je li Bin Ladenova majka bila Sirijka ili Palestinka.
Osamin otac Mohamed bin Laden doselio se oko 1930. godine u Saudijsku Arabiju iz nedalekog Hadramuta u susjednom Jemenu, siromašne zemlje na koju većina Saudijaca gleda s prezirom. Imao je 52 djece sa četiri supruge, od kojih je jedna bila Osamina majka. Zahvaljujući prijateljstvu s Abdelom Azizom al Saudom, Mohamedova građevinska tvrtka dobila je unosne državne poslove, čak i renoviranje najsvetijih mjesta islamske religije, Meke i Medine.
Osama je rođen kao sedmi Mohamedov sin, a kad mu je otac umro naslijedio je dio obiteljskog bogatstva, ondašnjih oko 80 milijuna dolara, a taj je imetak kasnije umnožio širenjem poslova u obiteljskoj tradiciji, građevinarstvu.
Prvi se put oženio kada mu je bilo 17 godina i to sa svojom sestričnom. Koliko se zna sada je u braku sa tri, odnosno od nedavno sa četiri žene, a jedna od njih je kćer njegova afganistanskog domaćina mule Omara.
No, pokušamo li slijediti njegovu »crvenu nit«, nezaobilazna je postaja na tom putu Kraljevsko sveučilište u Jeddi, gdje je Osama bin Laden 1981. diplomirao s temom iz javne administracije. Na Sveučilištu Kralj Abdel Aziz Bin Laden je došao u doticaj s radikalnim islamizmom. Presudan utjecaj na njega imao je predavač na islamskim studijima Palestinac Abdullah Azzam, inače, istaknuti pripadnik Muslimanskog bratstva. Osama, kao i većina Saudijaca, pripada puritanskoj sekti muslimana sunita Wahhabi, čiji pripadnici zagovaraju sveobuhvatni panislamizam.
Za vjernike, poput Osame bin Ladena, nemuslimanski ulazak na islamski teritorij nije samo politički čin tlačenja, već uvreda Bogu koja se mora ispraviti pod svaku cijenu.
Jezgru današnje zloglasne organizacije al Qaeda, čiji je Osama bin Laden nominalni šef, čine pripadnici organizacije Maktab al Khidmat, koju je osamdesetih godina osnovao duhovni otac Osame bin Ladena, već spomenuti profesor Abdullah Azzam. U početku Bin Laden samo je za tu organizaciju prikupljao novac, uglavnom od bogatih Arapa, i novačio tzv. afganske Arape za borbu protiv Sovjeta, većinom iz Egipta, Alžira i Saudijske Arabije. Značajniju je ulogu imao tek u osnivanju logora u kojima su se novopridošli mladići obučavali za »svete ratnike«.
Posljednjih dana sovjetske okupacije (1989.) Osamin duhovni otac, Abdullah Azzam, poginuo je u atentatu, a Bin Laden se vratio u Jeddu. Otvrdnuvši u ratu, smetala mu je korumpiranost saudijskog, odnosno Fahdovog režima, počeo je pisati članke protiv kraljevske obitelji i za uzvrat dobio »pakrački dekret«. Saudijsko državljanstvo oduzeto mu je 1994. godine. S nekolicinom svojih najvjernijih sljedbenika sklonio se u Sudan, a nakon napada kamiona-bombe na američku vojnu bazu u Rijadu, kada je poginulo pet Amerikanaca i dvoje Indijaca, Saudijska Arabija je diplomatskim pritiscima primorala režim u Khartoumu da Osamu bin Ladena, protjeraju i iz Sudana. Sa svojim suprugama i desetero djece nastanio se u Afganistanu i tu se za njim zatvorio »prvi krug pakla«.
Priredio: IVAN MAJERIĆ
</div>
<div type="article" n="34">
Mozak organizacije
Malen broj Al Qaidinih terorista su Afganistanci. Dapače, najveći broj talibanskih boraca uopće nisu iz Afganistana i mogli bi se prozvati »legija stranaca«. Među njima ima Pakistanaca, Uzbekistanaca, Filipinaca, Bangladešana, muslimana iz Kašmira i Čečenije, čak i Kineza (Uiguri) i dakako, Saudijaca. Najbliskiji Bin Ladenovi suradnici su dvojica Egipćana. To su Ayman al Zawahiri i Muhamed Atef.
Al Zawahiri je osnivač organizacije Al Jihad (egipatski ogranak islamskog džihada), čija je organizacija 1981. godine bila uključena u atentat na egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata. Smatra se da je taj egipatski liječnik mozak zločinačke organizacije Al Qaida, jer je Osama Bin Laden, navodno, samo običan borac, koji se ne ističe taktičkim zamislima.
No, ako će išta Osamu Bin Ladena doći glave, bit će to njegovi savjetnici. Za planiranje operacija u »zločinačkom štabu«, zadužen je, naime, Muhamed Atef, bivši egipatski policajac. On se još 1983. godine priključio tzv. afganskim Arapima i njegova se kćer nedavno udala za Bin Ladenovog najstarijeg sina.
Prema tvrdnjama izbjeglih Afganistanaca, Osama bin Laden okružio se s gomilom fanatičnih jurišnika i postao prijetnja i najveća smetnja za obične Afganistance i »uživat će njihovo gostoprimstvo« tako dugo dok će ih moći držati u šaci. 
Vrijeme će pokazati koliko će se dugo moći održati u pećinama nedaleko od talibanskog duhovnog sjedišta na jugu Afganistana, Kandahara. Ako je vjerovati američkom ministru obrane Donaldu Rumsfeldu »Ameri« o njemu znaju skoro sve, samo da mu još doznaju adresu i telefonski broj.
 Pouzdanija saznanja o Bin Ladenu, njegovim planovima i pokretačkim motivima, javnost je mogla saznati iz njegove »Deklaracije džihada«, objavljene 1996. godine. Kao svoje životne ciljeve u tom programskom dokumentu Bin Laden je redom naveo: zbacivanje saudijskog režima i izgon Amerikanaca iz Saudijske Arabije i svakog pedlja islamske zemlje, bacanje Izraelaca u more, oslobođenje Palestine i nesmiljeni rat protiv Amerikanaca, gdje god ih njihova ruka može doseći, jer pripadaju zemlji čija politika vrijeđa njegove vjerske osjećaje.
Njemu zapravo smetaju svi nemuslimani ovoga svijeta, zato jer nisu muslimani, smetaju ga svjetovne vlasti muslimanskih zemalja, jer po njegovu ukusu nisu dovoljno muslimanske, a žene i djeca ga smetaju naprosto zato što se uvijek, kao za vraga, nađu blizu onih koji njemu smetaju. Njegove su poruke, međutim, privlačne mladim, idealističkim nastrojenim ljudima.
Još je mnogo kandidata smrti, onih koji su spremni umrijeti »mučeničkom smrću«, koji su se voljni žrtvovati da bi njihove obitelji bile materijalno zbrinute. Tipičan kandidat kojeg će Bin Laden kao živu bombu, bez imalo grižnje savjesti, poslati u smrt je neoženjen mladić u dobi od 17 do 28 godina, iz religiozne obitelji i sâm vjernik, ne baš previše bistar, bez obveza, u pravilu student i član neke islamističke organizacije.
Umru li mučeničkom smrću, postat će heroji i osigurano im je mjesto u raju, gdje ih čeka neograničen užitak sa 72 djevice. lijepe poput rubina, biserne i dijamantne kože!
Priredio:Ivan Majerić
</div>
<div type="article" n="35">
Američki zrakoplovi i u subotu nad Kabulom
Američki zrakoplovi bombardirali selo Es Takh Kherch u blizini bojišnice, koje drže talibani, a nakon što je oko 800 talibanskih boraca promijenilo stranu, oporbene snage zauzele okrug kojeg su držali talibani u sjevernom dijelu Afganistana
KABUL/KHALA ZAHI, 3. studenoga
 - Američko zrakoplovstvo bombardiralo je nekoliko sati u subotu selo, vrlo blizu linije bojišnice s oporbenim snagama, koje drže talibani. Dva američka zrakoplova tipa F-18 letjeli su na velikoj visini i bacili su najmanje 16 bombi na selo Es Takh Kherch. Vatra uzrokovana eksplozijom bila je vidljiva i na tri kilometra. 
Zračni udari na te položaje, smještene na jednoj strani planine zapadno od ravnice Chomali 50-ak kilometara od Kabula, počeli su u 04.00 sata ujutro po mjesnom vremenu, izjavili su pripadnici oporbenih snaga. »Bombardiranja su učinkovita, talibani više ne otvaraju vatru na nas«, rekao je jedan od pripadnika oporbenih snaga.
 Američko je zrakoplovstvo nedavno pojačalo svoje napade sjeverno od Kabula koristeći prvi put u srijedu i petak bombardere B-52. 
 Američki bombarderi ponovo su u subotu ujutro letjeli nad Afganistanom, a više eksplozija sličnih onima koje su potresale grad dan ranije kada su divovski bombarderi B-52 bombardirali brda koja drže talibani nadzirući zračnu bazu u Bagramu, čulo se sjeverno od glavnog grada Kabula, u području na kojem se ukopala talibanska obrana. Sjedinjene Države očigledno pokušavaju napadima raščistiti i olakšati put oporbenim snagama u smjeru glavnoga grada. U gradu nema znakova novih šteta kao posljedica bombardiranja. 
 Oporbene snage su u subotu objavile da su, nakon što su neki talibanski borci promijenili stranu, zauzele okrug koji drže talibani u sjevernom dijelu Afganistana. Quari Qudratullah, glasnogovornik zapovjednika Mohamada Atte, rekao je da je okrug Aq Kuperuk, 70 kilometara južno od strateški važnog grada Mazar-i-Sharifa, zauzet nakon trosatnih borbi koje su počele u petak u ponoć. Prema riječima glasnogovornika, veze su uspostavljene prije početka sukoba s talibanima, a 800 je talibanskih boraca onda prešlo na stranu oporbenih snaga, što je omogućilo pobjedu. Talibani su nakon toga gurnuti prema sjeveru i istoku, dodao je Qudratullah. Borbe se nastavljaju i u subotu u susjednom okrugu Keshendesh, dodao je glasnogovornik.
 Glasnogovornik talibana je samo potrvdio da su na tom području bili sukobi.
 Aq Kupruk i Keshendesh se nalaze u pokrajini Balkh gdje snage Sjevernog saveza pokušavaju već nekoliko tjedana zauzeti Mazar-i- Sharif. (H)
</div>
<div type="article" n="36">
Rusija i SAD našle kompromis oko »raketnog kišobrana«
Prije susreta s Bushom, Putin primio američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda. Rumsfeld i Ivanov dogovorili se i o smanjenju nuklearnog arsenala, dok je Putin ponovno podržao međunarodnu akciju protiv terorista, koju je nazvao uspješnom i demantirao da je dospjela u »slijepu ulicu«
MOSKVA, 3. studenoga (Od Vjesnikova dopisnika)
 – Ruski predsjednik Vladimir Putin primio je u subotu u Kremlju američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda koji se na putu za srednju i daleku Aziju zadržao u jednodnevnom radnom posjetu Moskvi. Bio je to posljednji važan posjet visokog američkog dužnosnika uoči predstojećeg prvog službenog posjeta Vladimira Putina SAD-u (od 12. do 15. studenoga) i njegovih pregovora s predsjednikom George W. Bushom u Washingtonu i na privatnom ranču u Teksasu. 
Taj susret Putina i Busha bit će četvrti za posljednjih pet mjeseci i analitičari očekuju da će dva predsjednika tom prilikom potpisati više sporazuma kojima će dugoročno usmjeriti partnerske odnose SAD i Rusije. 
Upravo stoga glavne teme Rumsfeldovih pregovora u Kremlju i prije toga sa Sergejom Ivanovom u ministarstvu obrane Rusije bile su sudbina starog Sporazuma o proturaketnoj obrani iz kojeg SAD žele istupiti, te zajednička američko-ruska borba protiv međunarodnog terorizma. Sudeći po izjavama Rumsfelda i ruskog ministra obrane Ivanova dvije su se strane napokon približile kompromisu oko rješavanja svog spora o PRO, tako da taj sporazum ostane (djelomično na snazi) a da SAD ipak dobiju pravo na izradu svog zasebnog raketnog kišobrana.
»Suvereno je pravo SAD da istupe iz Sporazuma o proturaketnoj obrani, ali prije nego se taj sporazum likvidira a radi strateške stabilnosti u zamjenu treba donijeti nešto novo« izjavio je ruski ministar Igor Ivanov napominjući prvi puta da se slaže da je Sporazum o proturaketnoj obrani koji su Moskva i Washington potpisali davne 1972. godine djelomično zastario, ali da druga strana treba priznati da je NATO također relikt odavno okončanog »rata«.
Ivanov i Rumsfeld pregovarali su u subotu u Moskvi i o daljem smanjivanju nuklearnog oružja pa promatrači u Moskvi zaključuju, da će Putin i Bush 14. studenoga na ranču američkog predsjednika u Teksasu sasvim sigurno potpisati nove i značajne sporazume o vojnoj i strateškoj stabilnosti. Jedan, kojim bi se samo djelomično izmijenio Sporazum o PRO kako bi SAD dobile pravo da razvijaju svoju zasebnu nacionalnu proturaketnu obranu i drugi, kojim bi se radikalno smanjio broj nuklearnog oružja. Pretpostavlja se da su dvije strane već suglasne da sa sadašnjih 6000 svoje nuklearne glave smanje na samo dvije tisuće. Za Rusiju je to iznuđen korak jer nema sredstava za održavanje tako velike količine nuklearnog oružja a za Washington je to pak ustupak kako bi SAD dobile pravo graditi vlastiti »raketni kišobran«.
Putin i Rumsfeld razgovarali su u subotu u Kremlju i o zajedničkoj borbi Rusije i SAD protiv međunarodnog terorizma, posebno u Afganistanu. Pritom je Putin opovrgao ocjene onih analitičara koji uporno tvrde kako je vojna operacija u Afganistanu neuspješna i da se nalazi »u slijepoj ulici«. »Sve teče po planu« izjavio je Putin dajući na taj način još jednom punu podršku američkoj vojnoj operaciji u Afganistanu. Borba protiv međunarodnog terorizma bila je tema pregovora Putina i s Gerhardom Schröderom pošto je njemački kancelar u noći na subotu a na proputovanju iz Azije za Berlin iznenada sletio u Moskvu gdje je proveo nekoliko sati.
Bogoljub Lacmanović
</div>
<div type="article" n="37">
U Njemačkoj (ipak) nema bedrenice 
BERLIN, 3. studenoga (Od Vjesnikova dopisnika)
 - Njemačka nije napadnuta biološkim oružjem priopćio je u subotu Institut Robert Koch, središnja institucija za biokemijsku zaštitu u Berlinu. Osoba uhićena u subotu zbog sumnje da je slala pakete sa sumnjivim prahom, prema policijskom priopćenju, tvrdi da ne zna otkud bakterije u paketima koje je spremala za jednu rođendansku proslavu. Za pošiljaocem pisma sa sumnjivim prahom (»Ahmed iz Pakistana«) još se traga. 
Njemačka ministrica zdravstva Ulla Schmidt je još u petak navečer, pozivajući se na provjeru u Institutu Robert Koch u Berlinu, izjavila da pismo koje je upućeno na Ured za nezaposlene u Rudolstadtu (Thüringen) kao ni paketi primljeni u Neumünsteru (Schleswig-Holstein) ne sadrži opasne bakterije bedrenice. 
Sve novine u izdanjima od subote na naslovnicama donose vijesti o velikoj uzbuni u Njemačkoj zbog dosad najozbiljnije sumnje da je u pokrajinama Thüringenu i Schleswig-Holsteinu izvršen teroristički napad biološkim oružjem. Naime, početak vikenda u Njemačkoj bio je u znaku panike i straha. Televizijske postaje su »vrtile« izvješća slična horror filmovima o događajima u noći između petka na subotu. U javnosti je u to vrijeme kulminirala prava histerija zbog lažne uzbune o otkriću bakterije bedrenice u jednom pismu i 20 paketa, jer su se prvi testovi, provedeni u pokrajinskim ministarstvima zdravstva, pokazali pozitivnima. Televizija je prenijela te vijesti kao i izvješće o letu policijskog helikoptera koji je u institut Robert Koch prenio sumnjivi prah. 
Zašto su prve provjere tvrdile da je riječ o bakterijama bedrenice? Stručnjaci Kochova instituta tvrde da je to zato što su u prahu bile bakterije slične bedrenici, ali da su one potpuno bezopasne. U Uredu njemačkog kancelara u Berlinu osnovani stožer za obranu od biološko-kemijskog oružja zasjedao je u noći na subotu. Iz tog stožera je priopćeno da nema opasnosti za stanovništvo ni razloga za paniku. 
Prošlog mjeseca u Njemačkoj je pronađeno više pisama s misterioznim bijelim prahom, ali se nakon provjere u Institutu Robert Koch u Berlinu, ispostavilo da prah nije opasan. 
Branko Madunić
</div>
<div type="article" n="38">
Talibanska peta kolona 
Britanija se suočila s novim fenomenom: pripadnici jedne od njenih etničkih skupina laćaju se oružja kako bi se borili na strani britanskog neprijatelja. Pomalo se nameće paralela sa srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj. Poput njih, sada su se i britanski talibanofili spremni dići na oružje protiv zemlje u kojoj su rođeni i odrasli
JASNA ZANIĆ NARDINI, LONDON
Neki mladići, vlasnici urednih britanskih putovnica, nedavno su krenuli put Afganistana, da bi ratovali za - talibane. Riječ je o momcima iz Londona, Birminghama ili Manchestera, koji su rođeni i školovani na Otoku, ali su porijeklom Pakistanci ili Arapi. 
Britanija se tako suočila s novim fenomenom: pripadnici jedne od njenih etničkih skupina laćaju se oružja kako bi se borili na strani britanskog neprijatelja. Pomalo se nameće paralela sa srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj. Poput njih, sada su se i britanski talibanofili spremni dići na oružje protiv zemlje u kojoj su rođeni i odrasli. 
Premda se tek sitna manjina britanskih muslimana odlučila krenuti u afganistansku avanturu, taj njen čin otvara zanimljiva pitanja. Spomenuti bi momci, valja pretpostaviti, danas-sutra bili spremni pucati na britanske vojnike, da se s njima suoče negdje u gudurama Afganistana. Vlasti u Londonu zaprijetile su takvima – jednim 650 godina starim britanskim zakonom o veleizdaji. Prema riječima lorda Rookera, nižeg britanskog ministra unutrašnjih poslova, veleizdaja je »poput slona na pragu – kad ga vidite, prepoznate ga«. No, je li potezanje tog zakona doista najbolji način obračuna s pasioniranim ljubiteljima džihada? Suđenje bi, naime, tim ljudima dalo veliki publicitet, te ih promoviralo u mučenike i idole u očima islamskih fanatika.
Neki predlažu da se momke radije goni na osnovi britanskog zakona o terorizmu, no učinak bi opet bio isti. Treći pak zagovaraju nešto mnogo jednostavnije: da se svakome tko ponese oružje za neku stranu armiju, u sukobu protiv Britanije, uskrati državljanstvo. 
Upravo je takav i američki pristup, koji uklanja potrebu za bilo kakvim suđenjem i eliminira spektakl pratećeg publiciteta. Kako ovih dana ističe list Independent, takav pristup poštuje pravo pojedinaca da svoju vjeru stave ispred svoje domovine – ali poštuje i pravo svake nacije da se brani od takve nasilničke zagriženosti. 
Problem je Tonyja Blaira u tome što je Britanija izgubila imperij. Stoga britanski premijer više nema moć, ni težinu, koju je nekada imao Winston Churchill. Njega su u Drugom svjetskom ratu doživljavali kao Rooseveltovog partnera, dok se Blaira percipira kao Bushovu - pudlicu 
Tony Blair letio je posljednjih tjedana amo-tamo po svijetu, prikupljajući potporu za međunarodnu koaliciju protiv terorizma. Bilo ga je od Pariza i Moskve do Delhija i Islamabada, da se ne računaju posjeti New Yorku i Washingtonu. Prošlog tjedna britanski premijer opet je bio poduzetan. Posjetio je Siriju, Jordan, Saudijsku Arabiju, Izrael i pojas Gaze – sve to u pokušaju da Palestince i Izraelce potakne na mirenje. Riječ je o misiji koja jedva da je imala i minimalne šanse za uspjeh. 
Tony Blair se bez rezerve solidarizirao s Amerikom nakon terorističkog udara od 11. rujna. Britanski političar, koji je svojedobno nagovarao Billa Clintona da energično obračuna s Miloševićem, unio je žara i u svoju novu misiju. Zdušno – i dosta uspješno – agitirao je kod različitih saveznika i nesaveznika da podupru Amerikance u njihovom trenutku potrebe. No posljednjih je dana Blairova leteća diplomacija počela posrtati.
U Siriji je tako prošle srijede bio izvrgnut poniženju da mu mladi predsjednik Bashir-al-Assad javno predbacuje zbog američkog bombardiranja Afganistana i s visoka docira o tome kako su palestinski ekstremisti zapravo - borci za slobodu. Idućeg dana u Izraelu se Blairovi domaćini nisu suzdržali ni toliko da u čast stranog gosta na kratko obustave državne atentate, kakve inače redovno prakticiraju. Neposredno prije Blairova dolaska likvidirali su u raketnom napadu još dvojicu palestinskih ekstremista. Blairu se, na samom kraju njegove posljednje turneje, iskreno obradovao tek Yasser Arafat u Gazi. Palestinski vođa bio je svjestan da nakon dugo vremena Zapad počinje malo više uvažavati Palestince.
Amerika znade da će izgubiti podršku umjerenih arapskih režima oko Afganistana, ako izraelsko-palestinski sukob bude dalje eskalirao. Zato je Blair i krenuo na Srednji istok, toliko da izvidi situaciju i raportira Georgeu W. Bushu. No za istinski proboj potrebno je da se tu angažiraju igrači težeg kalibra, dakle Amerikanci. Zato je svojim srednjoistočnim domaćinima Blair ovih dana manje bio zanimljiv sam po sebi, a više kao Bushov glasonoša. Zlobniji jezici rekli bi – kurir! Upravo taj termin rabe po kuloarima i zapadnoeuropski diplomati, kojima Blairova energična solo-misija počinje ići na živce. 
Problem je Tonyja Blaira u tome što je Britanija izgubila imperij. Stoga ni njen premijer više nema moć ni težinu koju je nekada imao Winston Churchill. U Drugom svjetskom ratu Churchilla su doživljavali kao Rooseveltovog partnera, dok se, možda ne sasvim pravedno, Blaira percipira kao Bushovu – pudlicu. Upravo taj termin koristi londonski Daily Mail, koji britanskom premijeru Blairu zamjera »potpuno i nekritično poistovjećivanje s Amerikom«. Ni predsjednik Bush, ni Colin Powell, ni Donald Rumsfeld, nisu se usudili poći u Siriju, ali je zato »poduzetni g. Blair bio sretan da se ponovo igra svjetskog državnika i od sebe napravi budalu«, grmi spomenuti list. 
Mail je tabloid strogo desnih simpatija, pa je njegov napad na Blaira dijelom motiviran ideološki, po načelu da laburističkog političara treba opatrnuti u svakom pogodnom trenutku. 
No i opći je dojam da je Washington dobio bianco mjenicu od Londona, koji je vojno i diplomatski tek pomoćni igrač u Afganistanu. Čak i trezveni Economist, koji inače zdušno podupire intervenciju protiv talibana, smatra da je Blair »uzeo na sebe nevjerojatni rizik«, učinivši svoju reputaciju »taocem američkog predsjednika«. Britanci se samo mogu nadati da će se jednom u životu pojaviti prilika da od Amerike dobro naplate afganistansku dividendu. 
 Britanski premijer djeluje sve umornije i izmučenije, dva važna resora – vanjskih poslova i obrane, drže mu ljudi na koje se u trenutku ratne krize ne može do kraja osloniti. Nedostaju mu stari rutiner Cook, ali zacijelo i njegov bivši ministar obrane George Robertson, koji je završio u Bruxellesu kao šef NATO-a. Treba li zavapiti: Vrati se Robine, sve ti je oprošteno
Nikada nisam mislila da će doći do toga, ali počeo mi je nedostajati Robin Cook. Kad se na malim ekranima pojavi novi šef Foreign Officea, Jack Straw, vrijeme je da si čovjek brzo ode pristaviti čaj ili da obavi kratki telefonski razgovor. Novi britanski ministar vanjskih poslova čovjek je, kažu, prodornog intelekta, no njegove izjave o ratu u Afganistanu u stanju su uspavati cijelu naciju. Straw je imao peh da je taj rat izbio nedugo nakon što je on primio novi portfelj, pa se još nije stigao dobro uhodati. No najveći je njegov problem da pred mikrofonom ne zvuči dovoljno uvjerljivo. 
Cook je, naprotiv, od prvoga dana djelovao kao da svoj posao u Foreign Officeu obavlja već godinama. No u posljednjoj rekonstrukciji kabineta u lipnju, Blair ga je unazadio na opskurni položaj vođe Donjeg doma, zbog čega sada sebi vjerojatno duboko predbacuje. Nedostaje mu zacijelo i njegov bivši ministar obrane George Robertson, koji je završio u Bruxellesu kao šef NATO-a. Robertsonov nasljednik, Geoff Hoon, nije se uspio uživjeti u svoju ministarsku ulogu ni nakon pune dvije godine. U odnosu na nemuštog Hoona, Straw je još pravi guru za odnose s javnošću. 
 Posljedica je svega toga da dva važna resora – vanjskih poslova i obrane, drže ljudi na koje se Blair u trenutku ratne krize ne može do kraja osloniti. Britanski premijer stoga djeluje sve umornije i izmučenije, jer sam mora prakticirati napornu leteću diplomaciju. Pritom zacijelo proklinje dan kada se riješio starog rutinera kakav je bio Cook.
</div>
<div type="article" n="39">
Talijani u panici od novog terorističkog napada
U Italiji su agenti otvorili lov na desetak Arapa povezanih s Al Qaidom. Jedna od ćelija Al Qaide je u Rimu aktivna nekoliko posljednjih godina. Sumnja se da je ta ista ćelija izravno povezana s terorističkim napadom na Twin Towers i Pentagon od 11. rujna
SANJA MIHALJINAC, RIM 
Alarmantna upozorenja o kamionu ubojici koji stiže iz smjera Slovenije su istodobno poslana na adrese policijskih uprava, tajnih agenata, financijske policije. »S Balkana stižu islamske kamikaze koje će dignuti u zrak granični vijadukt ili dugi tunel. Kamikaze imaju francuske vozačke dozvole. Novi teroristički napad će se dogoditi na granici Italije i Austrije. Iz Turske i Grčke stižu vozači samoubojice«… sve su to upozorenja koja su u ozbiljno razmatranje uzeli talijanski ministar unutarnjih poslova Claudio Scajola, kao i ravnatelj policijske uprave cijele Italije, Gianni De Gennaro. 
Vrijeme mogućih atentata u Italiji se poklapa s »egzodusom« Talijana koji su spojili praznik Svih svetih s vikendom. Jake policijske kontrole blokirale su promet na autocestama što je dovelo do stvaranja kilometarskih kolona u kojima se i po četiri sata čekalo na nastavak putovanja. Termin se poklapa i s obavijesti američkih agenata o ljudima Osame bin Ladena, koji su krajem prošlog tjedna napustili svoje zemlje i uputili se na samoubilački put. Tajne sigurnosne službe upozoravaju na moguće dolaske sumnjivih kamiona ili cisterni iz Slovenije, preko koje vode putovi s Balkana.
Za to vrijeme u Italiji su agenti otvorili lov na desetak Arapa povezanih s AlQaidom. Jedna od ćelija Al Qaide je u Rimu aktivna nekoliko posljednjih godina. Sumnja se da je ta ista ćelija izravno povezana s terorističkim napadom na Twin Towers i Pentagon od 11. rujna. Riječ je o grupi Alžiraca, izuzetno aktivnih na relaciji Napulj -Rim - Kanada. Među njima je i Lofti Raiši, čiju je ekstradikciju talijanska policija zatražila od Londona, gdje je uhićen 21. rujna. Lofti Raiši je alžirski pilot koji je, prema istrazi FBI, bio instruktor letenja najmanje četvorici od devetnaest kamikaza koji su napali New York i Washington. Do prije nekoliko mjeseci, 27. godišnji Lofti je živio na relaciji Rim-Napulj, pod lažnim identitetom i mogao bi biti od velike pomoći u otkrivanju ostalih članova opasne ćelije koji se još uvijek nalaze na talijanskom teritoriju. 
U međuvremenu, od britanskih kolega dolazi drugo upozorenje da se Abu Doha, kojeg su francuski tajni agenti nazvali »monah« također krije u Italiji. Posljednji je put viđen prije deset dana u Milanu, kad je uspio pobjeći ispred talijanske policije. Misteriozni »monah« je, prema izvješću talijanske tajne policije, stručnjak za eksploziv i bombe talijanske ćelije Al Qaide. Postoje njegove fotografije zajedno sa Osamom bin Ladenom snimljene u jednom od afganistanskih logora gdje se uvježbavaju vojnici. 
»Monah« je poznat i po tome što mjesecima može živjeti zatvoren u jednoj sobici. Kad se ugase svjetla on počinje svoje aktivnosti koristeći se Internetom i dajući instrukcije ostalim članovima ćelije. Njegov bijeg uspaničio je i talijansku i američku policiju, koje su u tome vidjele znak da je u pripremi velika teroristička akcija i to najvjerojatnije u Europi. Talijanski agenti tvrde da je »Monah« još uvijek na teritoriju Italije: »Nitko od njih nije pobjegao, samo su se primirili i čekaju pravi trenutak da pogode u neku slabu točku«
</div>
<div type="article" n="40">
Krizna subota u Sjevernoj Irskoj 
LONDON, 3. studenoga (Od Vjesnikove dopisnice)
 - Regionalna skupština Sjeverne Irske, Stormont, našla se u subotu na rubu raspada. Do toga je došlo nakon što u petak, na reizboru za premijera Sjeverne Irske, nije prošao glavni kandidat - protestantski prvak David Trimble. Britanski ministar za Sjevernu Irsku, dr. John Reid, žurio je da po svaku cijenu do subote u ponoć pokuša riješiti krizu, svjestan da će u protivnom morati raspisati nove regionalne izbore. 
Ranije je Stormont bio suspendiran, a Trimble je bio dao ostavku, iz protesta što se IRA ne razoružava. No kada je ta podzemna organizacija nedavno dala zaliti betonom neka svoja skladišta oružja, streljiva i eksploziva, oživio je politički proces u Sjevernoj Irskoj. Tako je došlo i do ponovnog sazivanja regionalne skupštine. Stvari su međutim zapele na reizboru premijera Trimblea. 
Komplicirana pravila po kojima funkcionira Stormont, nalažu da izbor premijera mora podržati najmanje 50 posto protestantskih, te isto toliko katoličkih zastupnika. Pomalo paradoksalno, Trimblea je izdala vlastita protestantska strana - pomanjkao mu je jedan protestantski glas, potreban za reizbor. Protestantski zastupnici koji su glasali protiv Trimblea i dalje ne vjeruju u iskrene namjere IRA-e da se razoruža. Stoga ne vjeruju ni u podjelu vlasti s katolicima, niti u sjevernoirske političke institucije. 
Prema pravilima se suspendirani Stormont morao rekonstituirati najkasnije do ove subote u ponoć – u protivnom će biti potrebno raspisati nove regionalne izbore u britanskoj pokrajini Sjevernoj Irskoj. Stoga je subota prošla u znaku frenetične potrage za mogućim rješenjem. Kao jedna mogućnost spominjalo se da mala, vjerski nesvrstana Stranka Saveza (Alliance Party) privremeno ustupi Trimbleu svoje glasove. No stranka je za uzvrat tražila različite ustupke, pa su se pregovori s njom opasno otegli. 
Jasna Zanić Nardini
</div>
</div>

<div type="part" n="7">
<head>Vaša pisma</head>
<div type="article" n="41">
Jedan naš, dva njihova
Splitsko-makarski nadbiskup msgr. Frane Franić tekstovima od 29. rujna 1996. godine pod naslovom »Htio sam potaknuti braću i kolege« prvi je put donio jasnu poruku hrvatskim katoličkim svećenicima:
 »Napominjem ipak da sam svojim intervjuom mislio da mogu potaknuti svoje kolege i braću biskupe, članove Hrvatske biskupske konferencije da dadu jasne kriterije svojim vjernicima kojim strankama naše politike ne bi smjeli pripadati i za koje političke stranke ne bi smjeli glasovati«.
 Opredjeljenje hrvatskog katoličkog svećenika pokazuje djelovanje svećenika koji svoje političke stavove izvodi iz Zaključaka Hrvatske biskupske konferencije 1945. godine, ne odstupa i nije nikada ni odstupio. Još 1945. godine na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji kardinal Alojzije Stepinac jasno je dao do znanja koji su njegovi politički ciljevi, a tada su to bili i ciljevi sveukupnog svećenstva i hrvatskog naroda:
 Hrvatska država i odbacivanje komunizma. Ta dva politička, ali ne samo politička nego i nacionalna, vjerska, egzistencijalna, ćudoredna, gospodarska i duhovna cilja bila su temelj i inspiracija oporbenog djelovanja svih hrvatskih oporbenjaka tijekom 45 godina komunističke vladavine. Odvajanje Crkve od države politički je stav komunista i socijalista, reformiranih komunista i liberala, koji onda i mogu dobiti podršku onih svećenika koji odbacuju svoju političku ulogu u hrvatskom narodu i za hrvatski narod.
 Posljedica odvajanja hrvatske Katoličke crkve od hrvatske države razlikuje se od odvajanja, recimo, njemačke Katoličke crkve od njemačke države jer su Nijemci svoj odnos države prema crkvi uredili plaćajući crkveni porez kako bi osigurali njeno nesmetano djelovanje, pa iz toga i njenu političku ulogu u njemačkoj državi.
 U Hrvatskoj, pod pritiskom komunista i socijalista konvertiranih u sve političke stranke, nije uveden crkveni porez. Katolička crkva, bez vraćene nacionalizirane imovine i bez crkvenog poreza, ne može preuzeti potrebnu političku, gospodarsku, ćudorednu i duhovnu ulogu te je na taj način izolirana od hrvatskog naroda.
 Bog je istina, a tu istinu narodu prenosi Crkva i svećenstvo, pa kad je oni ne mogu prenijeti jer su izolirani, tada ulogu nositelja istine preuzima visokotiražni tisak.
 Danas, zbog odbacivanja Crkve od države ne može se čuti autoritativni glas Crkve ni o jednom bitnom pitanju hrvatske države jer je Crkva kao institucija nositeljica svega hrvatskoga nacionalnoga stjerana na margine, s dozvolom da donosi tzv. moralne sudove, a s izričitom zabranom bavljenja svakodnevnim životnim problemima hrvatskoga naroda. Dodatni problem predstavlja i mutna odluka nekih biskupa i svećenika da ne djeluju »politički«. »Političko djelovanje« je zabranjeno, iako nigdje nikada nije definirano što je to »političko djelovanje« i kada se to svećenik bavi politikom, a kada ne. Svećenici za slobodno i organizirano djelovanje na očuvanju temeljnih hrvatskih vrijednosti imaju najmanji rizik jer nemaju djece ni obitelji prema kojima snose odgovornost za golo preživljavanje, a sami nisu egzistencijalno ugroženi.
 Svijetlu točku današnjega životnog djelovanja Katoličke crkve donio je izbor prof. dr. Tomislava Ivančića, redovitog profesora Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, za rektora Zagrebačkog sveučilišta. Međutim, taj je izbor popraćen medijskom kampanjom protiv toga i takvoga Tomislava Ivančića. Zbog hrvatskog naroda i hrvatske države izbor Tomislava Ivančića je ključ političkog i gospodarskog razvoja i opstanka, a Ivan Merkušić otvoreno podržava izbor Tomislava Ivančića za rektora Zagrebačkog sveučilišta.
 Međutim, Ivan Merkušić je ostavio gorčinu u našoj svijesti zbog čega je još uvijek u strahu pa smatra da mu dr. fra Bono Šagi i don Ivan Grubišić, osobito potonji, trebaju za pokriće napisanoga? G. Merkušiću se očito učinilo da nije loše za svaki slučaj, kad već brani jednoga »našega«, priznati i pozitivno istaći barem dva »njihova«.
 I još jedno šire prisjećanje i svjedočenje. Poznati beogradski advokat Srđa Popović bio je u drugom političkom progonu dr. Marka Veselice jedan od njegovih branitelja. Kada je dolazio u Zagrebu, dok bi putem mijenjali taksije (da pratitelji ne otkriju detalje priprema organiziranja Markova štrajka glađu), Srđa Popović je ustvrdio: »Da bi u Beogradu pala kišica, u Zagrebu se mora dići olujno nevrijeme«.
 Gospodo hrvatski biskupi i svećenici, gdje je danas to olujno nevrijeme koje je donijelo hrvatsku slobodu i državnost?
Dr. sc. VLATKO MIĆKOVIĆ, Zagreb
</div>
<div type="article" n="42">
Hrvatska itekako kontrolira medicinske pripravke i pribor
U svim državama koje do sebe nešto drže nacionalna je izdaja kazneno djelo koje ne štiti nikakva politička opcija.
Na žalost, kod nas to nije tako.
Mnoga djela za koja postoje ozbiljne sumnje da imaju težinu nacionalne izdaje bivaju zaštićena od zakonom predviđenog procesuiranja. Usporedo s tim, oni koji argumentirano ukazuju na sumnje u takva djela, bez ikakvih argumenata krivično se progone, proglašavaju se čudacima i luđacima, i podvrgnuti su žestokim socijalnim progonima. Rezultate toga imamo, među ostalim, u sada aktualnim tragičnim i skandaloznim događajima u našoj medicini. Nije istina da Hrvatska nije kontrolirala medicinske pripravke i pribor. Svi znamo da je ta kontrola bila toliko rigorozna i bespoštedna da jedan bezazleni medicinski pripravak (megamin) nije mogao ući u Hrvatsku iako ga je priznao cijeli svijet.
Dakle, ne radi se o nedostatku kontrole, nego o nečemu drugom.
Naše je intelektualno vlasništvo toliko »zaštićeno« da nema ni jednoga jedinoga slučaja kupoprodaje patenta ni licencije registrirane u našem Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.
Naša dominantna politička opcija u tome ne vidi ništa čudno ni ozbiljno, ali katastrofalne posljedice toga prihvaća kao neminovnost.
Da bi se shvatilo koliki su razmjeri šteta od takve djelatnosti našega Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, upućujem čitaoce na samo jedan slučaj opisan i objavljen u Vjesniku (»Hrvatskoj novac očito ne treba!«, 7. kolovoza 2001.).
Dipl. ing. IVAN KABALIN, Zagreb
</div>
<div type="article" n="43">
SAD su proizvele i Bin Ladena i talibane
Nesrazmjerna je i neprimjerena medijska kampanja u svezi s američkim vojnim angažmanom u svijetu. Zalaganje za borbu protiv terorizma, načelno govoreći, vrijedno je svake pohvale, ali Amerikanci imaju vrlo slab kredibilitet za bilo kakve vojne intervencije, osobito za one antiterorističke.
Dovoljno je spomenuti teror industrijalizacije nad prirodom uopće, u čemu vodeću ulogu imaju SAD, koja ima za posljedicu ozonske rupe, globalno zatopljenje i ostale nepoželjne promjene. Sveopća polucija, genetski inženjering, elektromagnetska i zagađenja svake vrste dnevni su terorizam s korijenima upravo u »glavnom borcu protiv terorizma«. Stoljetno iskustvo nas uči da američka administracija uvijek ima prikrivene dodatne ciljeve od onih medijski proklamiranih za javnost. Ti dodatni ciljevi motivirani su isključivo kapitalom i njegovim interesom, tj. povećanjem po svaku cijenu. Rezultati su beskrupuloznog djelovanja kapitala nered i kaos, u čemu se svijet trenutno nalazi. Većina je ukupnoga svjetskog kapitala, s kojim ide adekvatna moć, koncentrirana u rukama dvjestotinjak bogatih obitelji ili udruženja. Posljedica je toga beskrajno siromaštvo na drugoj strani, koje često ide do ekstrema i smrti. Kapital je navikao svoju moć kupovati, ako naiđe na otpor, bez mnogo suosjećanja i razmišljanja plaća silu koja brutalno sve rješava u korist kapitala; pri tome ga pravda ne zanima, niti će je kapital pustiti na medijsku javu. Zaključujemo da je kapital apriorno opasan protivnik, često do neubrojivosti, što veći, time opasniji. Istina je prva koja strada u svakom sukobu, jer uz poznavanje istine sukob se brzo rješava i nestaju dileme koga podržati u sukobu.
 U svakom sukobu treba dobro »naćuliti uši« i prvo odvagnuti istinu. Bogati će silom kapitala i korupcije (vlasništva nad medijima) uvijek i sigurno promovirati svoje viđenje »istine« po načelu kako se to radi sa svakim proizvodom koji treba prodati na tržištu. Rat je proizvod, koji Amerikanci nameću žestokom medijskom kampanjom, pa služeći se analogijom pitamo se što se krije iza takva silovitog medijskog nastupa, kakva se to istina pokušava ugušiti u sveopćoj halabuci i kakav interes ima američki kapital u svemu? Tek kada bismo imali obje cjelovite »istine«, bili bismo u poziciji pravilno procijeniti sukob. Istina je npr. da su SAD proizvele i Bin Ladena i talibane, kao svojedobnu protuigru Sovjetskom Savezu u Afganistanu. I »proizvođač« i »proizvod« su se u međuvremenu uzajamno počeli tretirati kao ratni protivnici, i prestala se isticati njihova istinita uzročno-posljedična povezanost.
PREDRAG RADETIĆ, Zagreb
</div>
</div>

<div type="part" n="8">
<head>Crna kronika</head>
<div type="article" n="44">
Zorana je pucala po već mrtvim tijelima Škabrnjana 
 Iako skriveni Škabrnjani 18. studenoga 1991. godine nisu pružali nikakav otpor, pripadnici paravojnih postrojbi pod kontrolom oficira tzv. JNA ubili su 43 civila. Ubijali su iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja ili tupim predmetima udarcima po glavi. Neke od žrtava pred smrt su mučili i masakrirali. Svjedok Željko Šegarić posvjedočio je da je Banićeva ušla u podrum kuće gdje je nožem u leđa ubola Krstu Miljanića te da je pucala po već mrtvim tijelima Škabrnjana 
Pravda je možda malo kasnila ali je i ovaj put bila dostižna. U zračnoj luci u Zürichu, švicarska je policija na temelju međunarodne tjeralice uhitila Zoranu Banić, Srpkinju, hrvatsku državljanku koja je bila u bijegu. Uhićena se sada nalazi u ekstradicijskom pritvoru u Švicarskoj, a hrvatsko pravosuđe podnijet će zahtjev za izručenje uhićenice. Uhićenje Zorane Banić podsjetilo je javnost na stravičan zločin što su ga 18. studenoga 1991. godine u hrvatskom selu Škabrnji počinile srpske paravojne postrojbe uz potporu tzv. JNA. Tog je dana na zvjerski način ubijeno 43 civila. Među počiniteljima zločina bila je i Zorana Banić.
 Zorana Banić rođena je 14. kolovoza 1952. godine u Zemuniku Gornjem, srpske je nacionalnosti. Do početka srpske pobune protiv hrvatske države 1991. živjela je u Zadru i radila kao medicinska sestra u ambulanti u Zemuniku. Zbog sudjelovanja u pokolju u Škabrnji protiv nje, uz 18 drugih optuženih, poveden je sudski postupak na Županijskom sudu u Zadru. Suđenje je trajalo nekoliko mjeseci tijekom 1994. i 1995. godine, a presuda je izrečena u prosincu 1995. Odlukom Vrhovnoga suda od 1998. godine presuda je postala pravomoćna. Zorani Banić određena je kazna od 20 godina zatvora. Osuđeni su i ostali osumnjičeni, ali većina u odsutnosti. Poslije pada njihove »krajine« bili su u bijegu.
 Osuđeni su, utvrdio je sud, zajedno s pripadnicima postrojbi tzv. JNA te pripadnicima vojnih i paravojnih formacija srpskih odmetničkih postrojbi, ušli u Škabrnju 18. studenoga 1991. Prije svega, u potpunosti su uništili stambene, sakralne i gospodarske objekte. Nakon toga su upadali u podrume i druge zaklonjene prostore u kojima su se skrivali Škabrnjani, većinom stariji ljudi, žene i djeca i nasilno ih izvlačili.
 Iako skriveni Škabrnjani nisu pružali nikakav otpor ubijeno ih je 43. Ubijani su iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja ili tupim predmetima udarcima po glavi. Neke od žrtava pred smrt su mučili i masakrirali. Jedna je žena pregažena tenkom. Civile su ubijali i maltretirali uglavnom pripadnici naoružanih paravojnih postrojbi pod kontrolom oficira tzv. JNA. 
 Svjedokinja Svetka Miljanić potvrdila je da je toga dana vidjela likvidaciju mnogih civila, a među ubojicama je vidjela i Zoranu Banić, odjevenu u šarenu vojnu uniformu i naoružanu automatom. I svjedokinja Marija Šegarić također je toga dana vidjela Banićevu. Svjedok Željko Šegarić posvjedočio je da je Banićeva ušla u podrum kuće gdje je nožem u leđa ubola Krstu Miljanića. Šegarić je također posvjedočio da je pucala po već mrtvim tijelima Škabrnjana i mahala nožem.
 Istraga o zločinu u Škabrnji utvrdila je da se na temelju pronađene dokumentacije osnovano sumnja da je za počinjenje tog djela odgovorno 135 osoba među kojima su Vladimir Vuković, general major i komandant 9. kninskog korpusa, Ratko Mladić, general major, zamjenik komandanta 9. kninskog korpusa, Tripko Čečović, komandant 180. brigade, Janko Đurica, major.
Zorana Banić je bila na osmome mjestu popisa osumnjičenih za pokolj.
 Državni branitelj Ivan Galović ističe da po izručenju Zorane Banić hrvatskom pravosuđu može doći do obnove sudskog postupka ako ona to zatraži, jer kad je riječ o teškim kaznenim djelima kao što je ovaj, postupak se može obnoviti iako je prva žalba na Vrhovnom sudu odbijena.
 Ljubica Ivićev-Balen
</div>
<div type="article" n="45">
Opljačkali čovjeka u vlastitoj kućim odnijevši mu 22 tisuće kuna
ZAGREB, 3. studenoga
 – Dvojica nepoznatih razbojnika, predstavivši se kao prodavači posteljine, opljačkali su u petak Martina L. (63), kojemu su iz kuće u Lonjici, mjestu kraj Vrbovca, odnijeli novac i zlatninu, vrijednu 22 tisuće kuna.
 Dvojica nepoznatih muškaraca došli su u petak između 17,30 i 18 sati u dvorište Martinove kuće i lažno se predstavili kao prodavači posteljine. Kada ih je Martin L. uveo u kuću, jedan od pljačkaša iznenada ga je udario šakom u glavu. Martin L. je pao, a razbojnici su to iskoristili i ispremetali spavaću sobu, ukrali novac i zlatninu, a zatim pobjegli oštetivši Martina za 22 tisuće kuna. Nepoznata je osoba jučer oko 5 sati na Jarunskoj cesti u kafić »La pasta« bacila Molotovljev koktel, nakon čega je u kafiću buknuo požar. Policija je utvrdila da je nepoznata osoba najprije kamenom razbila staklo na vratima terase, a zatim u kafić ubacila Molotovljev koktel. U požaru je oštećen drveni pod, a šteta je procijenjena na tri tisuće kuna. (H)
</div>
<div type="article" n="46">
Poginuo vozač mopeda, supruga teško ozlijeđena 
POŽEGA, 3. studenoga
 – Prema informacijama iz PU Požeško-slavonske, u petak navečer u Pakracu se dogodila teška prometna nesreća u kojoj je jedna osoba poginula, a jedna je osoba zadobila teške tjelesne ozljede. Naime, u petak u 18.20 sati, u pakračkoj ulici J.J. Strossmayera mopedom marke »tomos«, reg. oznake DA 702-J upravljao je M.P. (55), a kao suvozač na mopedu se nalazila njegova supruga A.P. (46), oboje iz Pakraca. Uslijed neprilagođene brzine stanju i uvjetima na kolniku, vozač mopeda izgubio je kontrolu nad upravljačem pa je udario mopedom u zadnji lijevi dio nepropisno parkiranog priključnog vozila marke »Wachenhut 18 E«, reg. oznake DA 673-Z, a koje je bilo priključeno uz teretni automobil marke »MAN«, reg. oznake DA 740-Z, vlasništvo A.F. (42). Uslijed udara vozač mopeda M.P. poginuo je na mjestu, a supruga A.P. zadobila je teške tjelesne ozljede, pa joj je liječnička pomoć pružena u pakračkoj Općoj županijskoj bolnici. 
I. Fadljević
</div>
</div>

<div type="part" n="9">
<head>Gospodarstvo</head>
<div type="article" n="47">
Više rada za manje novca
 Čemu pričati o tome koliko je Hrvatska dobila, a koliko izgubila u nagodbi o dopuštenoj količini izvoza sardina, ako su nam gotovo sve tvornice sardina dosad već propale zbog lošeg poslovanja kod kuće? Jednako je tako s pričama o odjeći, namještaju, kozmetici, malim kućanskim aparatima, zdravoj hrani…
VIKTOR VRESNIK
 Što »običnom građaninu« donosi prošlog tjedna potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske i Europske unije? Za početak gotovo ništa osim više posla i svijetle točke negdje u (ipak sada bližoj) budućnosti
Da bude jasno – riječ je tek o početku procesa posebno skrojenog za države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, procesa u koji je Makedonija krenula nekoliko mjeseci prije Hrvatske (a Makedonci ne žive ni bolje niti demokratičnije od Hrvata), dok su ga Slovenci, Česi, Mađari, Estonci i Poljaci jednostavno preskočili, »pridruživši« se Uniji u jednom skoku, još u prvom valu euforije koja je zavladala Zapadom nakon rušenja Berlinskog zida, i danas zato imaju prednost i kod prijema u redovno članstvo. Znači, ovo što se nama događa sada, zapravo je tek znak da je europski Zapad konačno zaključio da će jednom ipak morati prihvatiti i one koji su mu dosad zadavali dosta glavobolje, a koje, zbog njihovog geografskog položaja, ne može preskočiti želi li novu, ujedinjenu Europu zadržati u logičnom obliku.
Od cinizma međutim nema nikakve koristi, a treba priznati da nam, kao i svako drugo uključivanje u mehanizme međunarodne zajednice i ovo naše pridruživanje donosi pozitivne bodove pri određivanju smjera kretanja globalnog kapitala, što je dobitak samo po sebi.
Uostalom, već nam je u proljeće početak procesa donio toliko željeni bolji rejting svjetskih agencija (a s njim i više stranaca na ulice većih hrvatskih gradova, ali i brže i lakoumnije zaduživanje države). Cinizam zato treba ustupiti mjesto priznanju današnjoj Vladi da su se barem njene »europske ideje« dosad realizirale prema na početku zacrtanim planovima i željama. Budući da nas u pregovorima u Bruxellesu zastupa hrvatski diplomatski dream team kojemu je dosad uspjelo preduhitriti sve zadane rokove i uključiti nas u europsku zonu slobodne trgovine i prije zacrtanog roka, sada već ipak možemo govoriti i o realnom očekivanju izravne koristi za domaće gospodarstvo. Preferencijali i kontingenti raznih roba, kao i sve druge birokratske formule koje danas spominju službeni izvještaji s međunarodnih trgovinskih pregovora pritom su tek onoliko važni koliko im sami pridajemo na važnosti. Čemu, naime, pričati o tome koliko je Hrvatska dobila, a koliko izgubila u nagodbi o dopuštenoj količini izvoza sardina, ako su nam gotovo sve tvornice sardina dosad već propale zbog lošeg poslovanja kod kuće? Jednako je tako s pričama o odjeći, namještaju, kozmetici, malim kućanskim aparatima, zdravoj hrani…
Sve ostalo više nije politika, nego obični surovi business, baš onakav o kakvom gledamo u filmovima i s kakvim smo se navikli susretati na putovanjima u inozemstvo. 
Što pridruživanje Europskoj uniji znači za domaćeg businessmana? 
Za početak: više rada za manje novca.
Što to znači za »običnog« zaposlenog Hrvata?
Isto to, samo još uz veću vjerojatnost da će, ne bude li radio kako treba, vrlo lako izgubiti posao.
Zašto to onda smatramo dobrim?
Zato jer nas dovodi u priliku da u ovoj, već odavno posve pobrkanoj zemlji, rad ponovo dobije na cijeni, a građani vrate ponos i samopoštovanje koje su odavno izgubili. 
Poboljšanje koje bi zatim uslijedilo trebalo bi donijeti puno više od najavljene velike koristi domaćim izvoznicima. Jednostavno rečeno: počnu li Hrvati napokon raditi, bit će i proizvoda koji zbog svoje kvalitete mogu preživjeti konkurenciju i kod kuće i na Zapadu. Bude li toga, bit će i većih plaća, a s njima i boljeg života.
Znači li to da Hrvati dosad nisu radili?
Ne znači, jer radili su. Mnogi vrlo teško, često previše, ali gubili su vrijeme zbog loše organizacije posla, a proizvodi koji su dolazili na tržište rijetko su se mogli mjeriti sa zapadnom konkurencijom. Zašto je bilo tako? Zato jer je poslodavcima bilo svejedno - zaštićeni visokim carinama i nedostatkom kupovne moći uspijevali su osiromašenim građanima uvaliti svaki bofl koji bi proizveli. Oni pak koji su pokušali raditi kvalitetnije odustajali bi jer se (zbog skuplje proizvodnje i zbog toga viših cijena) nisu mogli održati na domaćem tržištu dok su im vanjska zbog carina i cijene transporta bila uglavnom nedostupna. Priča je, naravno, pojednostavljena, ali zatvoreni krug je postojao i iz njega je bilo gotovo nemoguće izaći.
Tko nam jamči da će sada biti drukčije?
Nitko. Ovaj ćemo puta sve morati učiniti sami. No sada se od nas to i očekuje. Očekujemo prije svega mi sami, očekuje i Europa, koja nas želi vidjeti što sličnijima sebi jer tako će joj s nama biti lakše. Sada se više ne treba bojati skrivenih namjera – ukidanje carina za naše proizvode uistinu znači da su oni (ukoliko ih ima) i dobrodošli na tržištu. To što se i naše tržište sada još više otvara njihovoj robi i što će zbog toga neke cijene morati krenuti naniže uistinu ne bi trebalo nikoga brinuti. Tajkunska demagogija je u uzmaku i oni sposobniji već su spremni za jaču konkurenciju na tržištu. Trebaju li se zaposleni u Plivi, Luri, Agrokoru, Podravci, Krašu… danas bojati za svoja radna mjesta? Ništa više nego jučer. Hoće li veliki međunarodni lanci uništiti hrvatske male trgovce? Neće, jer nisu ih uništili ni kod kuće. Hoće li krajnjem potrošaču na kraju ipak biti lakše? Hoće, jer u tome je zarada onih koji se nadmeću nudeći mu svoje proizvode.
Ako je sam čin pridruživanja i bio prije svega politički čin, sve što slijedi dalje tiče se prije svega gospodarstva i, na kraju, kvalitete života kod kuće. Slijedi višegodišnji proces usklađivanja s europskom birokracijom i njenim zakonodavstvom, ali ono što će biti znatno teže od samog prevođenja zakona i propisa bit će »prevođenje« glava – načina na koji razmišljamo. Da bismo, naime, uspjeli u poslu se približiti Europi moramo prihvatiti neke činjenice i razbiti brojne predrasude koje imamo o Zapadu. Recimo:
l »stranci« sami po sebi nisu ni bolji ni lošiji vlasnici, neki od njih dolaze iz drukčijeg kulturnog kruga, donose sa sobom drukčije poslovne navike, i tek ponekad su spremni potrošiti i više novca.
l proizvodi nemaju domovinu. Velikoj većini potrošača posve je svejedno odakle nešto dolazi ukoliko zadovoljava omjer kvalitete i cijene na koji su navikli.
l točno je da je Zapad bogat, ali ni tamo nisu bogati svi. Vlasnici obiteljskih dućana i gostionica ne voze se BMW-ima, službenici imaju korektne (a ne goleme) plaće, jednako kao i radnici u tvornicama, malim radionicama, servisima…
l treba platiti porez državi jer ona bez njega ne funkcionira
l mirovina je tolika koliko smo uštedjeli za radnog vijeka
l rad nije sramota.
Previše edukativno, arogantno, popujuće? Možda, no otužna rijeka neuspješnih imitatora »uspješnih zapadnih businessmana« na našim ulicama čovjeku daje za pravo pomisliti kako nešto uistinu nije u redu s našim poimanjem Zapada, čiji dio bismo i sami trebali uskoro postati. Možda i nije nužno da u potpunosti prihvatimo protestantsku ideologiju najuspješnijih zemalja Zapada. Ne prihvatimo li, međutim, radne navike koje iz nje proizlaze, malo što možemo očekivati od nedavno potpisanih političkih sporazuma.
</div>
<div type="article" n="48">
Riba je skupa i bit će još skuplja!
Uzrok skupoći ribe je višestruk. Ribe iz ulova sve je manje, a pritisak potrošača je sve jači. Mijenjaju se prehrambene navike i sve više ljudi traži ribu. Osim što je uz obalu Mediterana sve više stanovnika, razni su incidenti (kravlje ludilo) uzrokovali da se sve veći broj stanovništva okreće prema hrani iz mora. Dakle, cijena ribi će rasti, a jedini korektivni mehanizam je uzgoj ribe
KARLO HAUER
Šesti susreti ribara Hrvatske obrtničke komore nedavno održani u Šibeniku još su jednom ukazali na svu složenost i bremenitost ribarstva, kao grane gospodarstva kojoj se ni jučer, ali ni danas nije davalo zasluženo mjesto. Proglašenje gospodarskog pojasa, strategija ribarstva, formiranje veletržnica, cijene ribe – samo su dio tema o kojima smo razgovarali s čelnim čovjekom Uprave za ribarstvo i pomoćnikom ministra poljoprivrede i šumarstva Ivanom Katavićem.
O problematici proglašenja gospodarskog pojasa, na ribarskim se susretima malo govorilo, pa smo pomoćnika ministra Katavića pitali, vjeruje li da će u ožujku ili travnju, kad istječe rok postavljen Vladi da izradi analize i procjene o svim segmentima važnim za ovu temu, biti proglašen gospodarski pojas – na čemu inzistiraju hrvatski ribari, svjesni od kolikog je to značenja za njihovu profesiju. 
 – Svi pravni, znanstveni i stručni argumenti su »za« proglašenje gospodarskog pojasa. Tu je odluka Sabora, po kojoj Vlada do ožujka mora djelovati. Kako će parlament odlučiti, sada je teško reći, ali , po svemu sudeći, vjerujem da će odluka biti afirmativna i da će se njome otvoriti nova stranica u razvoju morskog ribarstva, jer omogućuje prebacivanja ribolovnog pritiska s prelovljenog unutarnjeg mora prema toj središnjoj crti otvorenog mora, gdje je broj sudionika iz Hrvatske neoprostivo mali. Naravno, tu odluku mora pratiti čitav niz pripremnih mjera kako bi se u proces eksploatacije ušlo što spremnije, a ne smije se isključiti niti suradnja s talijanskim tvrtkama. Gospodarski pojas neće biti nikakva barijera, već most koji će pozivati na zajedničku suradnju oko monitoringa i procjene dijeljivih vrsta ribe i eksploatacije na nacionalnoj osnovi. Valja znati, dakako, da danas Talijani to područje iskorištavaju u 80-postotnom obimu i sigurno je da neće pozdraviti tu odluku, ali pravo je jedne suverene države da vlada tim prostorom i o suverenitetu se u konačnici niti ne razgovara. 
l O stanju u ribarstvu javnost ne zna dovoljno. Kakva je Vaša ocjena stanja u ovoj gospodarskoj oblasti? 
– Ovog trenutka nemamo dovoljno podataka o razini promašenosti dosadašnjeg upravljanja biozalihama. Nismo sigurni koliki je obim tih bogatstava, niti kojom dinamikom i metodama treba ići u njihovu eksploataciju. To je posljedica sustavne nebrige i ignoriranja problema, ali vjerujem da je taj proces pri kraju i da nam slijedi značajni preokret. U suprotnom ne bih se ni prihvatio ove dužnosti. Kada govorim o nepoznavanju stanja onda je dovoljno reći da ova država, a ni ona ranija, do dana današnjeg nije uvela monitoring, a ako ne znate što imate kako ćete onda znati raspolagati i upravljati sa nekim resursom. Posljednjih mjeseci ribarstvo se integrira u sustav kakav već postoji u poljoprivredi, a ide se i u uspostavu nacionalnog monitoringa pelagičkih vrsta riba i to je dobro, a imamo i svoju Upravu za ribarstvo. 
Strategija izrađena i poslana Saboru
l Ima li Hrvatska ribarsku strategiju? 
 – Ima. Strategija ribarstva je izrađena ove godine u sklopu Vladine strategije razvoja Hrvatske u 21. stoljeću i ona predstavlja krovni dokument. Verificirana je od strane resornog ministarstva i trenutačno je u postupku za saborsku proceduru. 
l Koje su njene osnovne značajke? 
 – U njoj se konstatira, između ostalog, da Hrvatska nije još ni približno iskoristila sve potencijale koje ima za snažniji razvoj marikulture, poglavito školjkaša i ribe. Hrvatska je pionir u kaveznom uzgoju ribe, a potencijali su veliki. Dovoljno je reći da danas jedna Grčka proizvodi 50.000 tona lubina i komarči, a Hrvatska svega 2,5 tisuće tona. Što se tiče školjkaša godinama je problem bio u preklapanju niza ministarstava oko definiranja nadležnosti za kontrolu tog sektora. Tek prije godinu i pol definirani su svi pravilnici, utvrđeni standardi i određene institucije koje su referentne za provođenje monitoringa. U sektoru ribarstva konstatirano je da se radi o posvemašnjem prelovu koji je znatno iznad fizičkog prinosa na istočnoj obali Jadrana. Strategija je odredila mjere ozdravljenja i unapređenja te djelatnosti, a da smo na pravom putu potvrdili su i Šesti susreti ribara u Šibeniku. Nedostaje nam još podupirućih mehanizama, a još čekamo i na odluku o prometu ribe i drugih morskih organizama, kako bismo mogli započeti definirati otkupne i sabirne centre, odnosno distribucijske kanale kojima bi riba mogla biti očuvane kvalitete i takva dostavljena veletrgovcima i krajnjem konzumentu. 
Izvjesna sudbina »malih ribara«
 l U javnosti se već duže vrijeme razglaba, rekla bih, vječna i za stanovništvo otoka i priobalja, životna tema – mali ribari. Kakva će biti njihova sudbina? 
 – Na početku, njihova je sudbina izvjesna. Mali ribari naš su specifikum, međutim mišljenja sam da su se i tu stvari otrgle kontroli. 
 l Možete li pojasniti o čemu je zapravo riječ? 
 – Mogu. To ponajprije mislim zbog nepoštivanja zakona. Toj se kategoriji pristupilo neselektivno, odnosno ta kategorija ima sva prava koja imaju i profesionalni ribari, pa tako oni uz sve nedostatke nadzora i kontrole postaju ravnopravni, čak bih rekao nelojalni sudionici u prometovanju ribom. Dakle, mi nismo ukinuli male ribare, kako se to priča, ali ćemo dokinuti neka njihova sadašnja prava, ponajprije ona koja se odnose na broj korištenja ribolovnog alata i tipova alata. Prošle godine Ceh ribara s Kalija na otoku Ugljanu, ultimativno je zahtijevao prestanak izdavanja dozvola kojih je tada već bilo deset tisuća, međutim nakon dva mjeseca njihov se broj povećao na gotovo 15.000! Može se samo naslućivati na koji se način generiraju ti mali ribari. 
 l Jedna od vječnih tema u ribarstvu svakako je formiranje veletržnica. Zašto se kod nas još nije krenulo u taj posao kad iskustva drugih zemalja svjedoče od kolikog je to značenja za jednu zemlju? 
 – Smatram da je za uvođenje funkcionalnog reda u ribarstvu veletržnica uvjet bez kojeg se ne može dalje. Veletržnice bi riješile čitav niz pitanja, ponajprije održavanja kvalitete nedorasle ribe. Hrvatska je, naime, jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja ima tržište nedorasle ribe, a kad bi postojale veletržnice takva riba ne bi mogla doći na tržnice. U pripremnim radnjama se odmaklo, ponajprije u Istri. Mi stalno požurujemo Vladu i resorno ministarstvo da se odluka o prometu ribom i drugim morskim organizmima donese što prije, jer se na nju neopravdano dugo čeka. Mi u Hrvatskoj nemamo ambicija da stvaramo mega veletržnice kakva postoji, primjerice u Madridu, u kojoj godišnje prometuje preko milijun tona ribe, ali je nesporno da nam veletržnice trebaju. 
 l Zašto danas na ribarnicama imamo tako puno nedorasle ribe i škampa? Kako, uopće tako nedorasla riba i škampi mogu doći do kupca pored toliko inspektora? 
 – Mi u Upravi za ribarstvo, nažalost, ne možemo utjecati na taj segment. Nekonzistentni zakoni, također doprinose takvom stanju, no ja kažem ako kontrola nije moguća na moru, moguća je na kopnu, gdje se nalazi između 60-80 posto nedorasle ribe koja je pravilnikom o minimalnim dužinama, zabranjena. Tržište nedorasle ribe, naš je specifikum. Čak imamo i skandalozno tržište mlađi ribe koja se prodaje u boljim zagrebačkim ribljim restoranima kao delikatesa. 
 l Ribari često prosvjeduju zbog, kako kažu, nepostojanja komunikacije s nadležnim ustanovama, institucijama, ministarstvima... Zašto je to tako? 
 – Kad je o komunikaciji riječ moram istaknuti da su ribari često puta u pravu. Iščitavajući raniju praksu po kojoj je državna administracija nerijetko podlijegala utjecajima raznih lobija u nametanju nekih rješenja, vidim da su ribarski prosvjedi u tom dijelu, opravdani. Tu praksu lobiranja mi pokušavamo zatrti i vidimo da se naš drugačiji pristup promišljanja prihvaća i to nas raduje, jer znamo da je to put uvođenju reda. 
 l Spomenuli ste lobije. Budite precizniji, tko lobira i za što? 
 – Lobiraju svi oni koji su, primjerice okupljeni oko istih ribolovnih alata. Plivaričari su tako na jednoj, vršari na drugoj strani, na trećoj su rekreativci, na četvrtoj sportski ribolovci... Snaga jednog lobija može ići tako daleko da se u Pravilnik ugradi odredba koja ide na štetu onog drugog. Poznat je slučaj ružnih obračuna između dvaju suprotstavljenih lobija, kao što je to bio slučaj u Podvelebitskom kanalu, gdje je glavni resurs škamp. Na kraju priče predloženo je da koćaricama tamo nije mjesto. Danas vlada stanje mira, međutim i dalje su prisutni problemi, jer se na istom području sada pojavljuje povećan broj vršara. 
Stiže bolje vrijeme za srdelu
 l Posljednjih godina dosta se raspravlja o tome ima li u Jadranu srdele ili je nema. Kako Vi prosuđujete?
 – U posljednjih pet godina srdela je bila u cikličkom minimumu i vjerujem da je ovo kraj tog razdoblja i da bolje vrijeme za srdelu već dolazi. Kad nije bilo dovoljno srdele, na sreću, bilo je inćuna, a tu su se dobro snašli mali poduzetnici koji sole filete i izvoze ih u Italiju. Nažalost, prerađivačka poduzeća kasno su se uključila u taj posao.
 l Je li prerađivačka industrija još u posvemašnjoj krizi, ili se naslućuje ozdravljenje ove grane gospodarstva? 
 – Objektivno govoreći, realno je očekivati pomake na bolje. Kriza je nastala iz niza razloga – rat je ostavio svoje posljedice, a tu je i proces preustrojavanja prema tržištu kome nije išao u prilog nekvalitetno odrađeni proces privatizacije. Nedefiniranost vlasničke strukture samo je odgađala rješavanje problema, a gubici su se gomilali i gomilali, a tržišni zakoni su neumoljivi. 
 l I na kraju možete li mi reći je li, po Vama, riba danas u Hrvatskoj skupa i ako jeste zašto? 
 – Riba je vrlo skupa i bit će još skuplja, a razloga tome je više. Ribe iz ulova sve je manje, a pritisak potrošača je sve jači. Mijenjaju se prehrambene navike i sve više ljudi traži ribu, zatim povećao se broj stanovnika uz obalu Mediterana, a tu su i brojni incidenti kao što su bolesti slinavka, kravlje ludilo, koji , također sve veći broj stanovništva okreće prema hrani iz mora. Dakle, cijena će rasti, a jedini korektivni mehanizam je uzgoj ribe.
</div>
</div>

<div type="part" n="10">
<head>Događaji</head>
<div type="article" n="49">
Ozbiljne rekonstrukcije Račanove vlade neće biti
Kako Vjesnik saznaje iz krugova bliskih premijeru, Račana Tomčićev zahtjev nije natjerao na ozbiljno razmišljanje. Račanov glavni problem je što su prvi ljudi dviju najjačih partnerskih stranaka izvan Vlade. Oslobođeni su direktne odgovornosti za njene odluke i uvijek se mogu, ako hoće, praviti da nisu znali što neka odluka znači 
SANJA KAPETANIĆ
Kada su mediji proljetos progovorili o nužnosti rekonstrukcije koalicijske vlade, većina čelnika stranaka tvrdila je da je izborni rezultat takav kakav je i da Vladu jedno ili dva nova imena neće učiniti bitno boljom. Onako usput, ideji su se podsmjehivali tvrdeći da izvire iz žeđi novinara za senzacijama i dramom.
A sada, vidi vraga, rekonstrukcija Vlade je jako potrebna! I to baš nakon što je predsjednik Vlade potpisao najznačajniji ugovor za Hrvatsku nakon što je primljena u Ujedinjene narode. Nitko nije toliko naivan da povjeruje kako Tomčićev zahtjev nema nikakve veze s nedavnom ponudom desnog centra. No, to s eventualnom potrebom za korjenite promjene u Vladi nema veze. 
 Istina je da Hrvatska treba rekonstrukciju Vlade, bez obzira na činjenicu da su hrvatski političari disciplinu skakanja u vlastita usta doveli, eto, do savršenstva. Nažalost, teško je očekivati da će se ozbiljne promjene doista dogoditi. Uostalom, kako Vjesnik saznaje iz krugova bliskih Ivici Račanu, premijera zahtjev kojeg je izgovorio i do sada suzdržani Zlatko Tomčić, nije previše uzbudio niti natjerao na ozbiljno razmišljanje. 
Gdje najviše škripi? Najčešće, a i najlakše se greške u ministarskim koracima dokazuju SDP-ovom ministru financija Mati Crkvencu. Omanuo je, na primjer, s ovogodišnjim proračunom toliko da ga je dva puta trebalo rebalansirati. Da je Crkvenac premekano kontrolirao punjenje i pražnjenje državne blagajne tvrde svi, a priznaju i esdepeovci. No, što je s ministrima koji se nisu ni pokušali potruditi da kontroliraju troškove svojih resora?
 Na primjer, s Jozom Radošem čiji je resor u nekoliko navrata prekoračio odobrene mu iznose, što ga nije omelo da Crkvenca iza zatvorenih Banskih dvora prozove zbog kašnjenja plaća u MORH-u i HV-u? Može li si Račan priuštiti da smjenom v. d. predsjednika stranke dodatno uzdrma HSLS, koji u Saboru ima velika, ali za Račana nikad do kraja sigurna 23 glasa? Teško. 
Ako bi i pokušao, HSLS bi mu bez puno problema lopticu mogao prebaciti u Ministarstvo rada i socijalne skrbi, koje drži SDP-ov Davorko Vidović i koje početkom godine nije ni približno pogodilo koliko će novca trebati za isplatu dječjih doplataka. Bio bi to i točan i jako bolan return jer bi udario u resor koji među građanima nije nimalo omiljen nakon posljednjih budžetskih kresanja. 
Vrzino kolo? Točno. A u njega treba uplesti i činjenicu da Račan do sada nije pokazao ni trunku volje da se odrekne ljudi koji su mu bili i ostali vjerni od prve do posljednje godine HDZ-ove vladavine. A Mato Crkvenac je jedan od malobrojnih, koji su mogli, ali nisu, promijenili stranačke boje ranih devedesetih.
 Honoriranje političke vjernosti je, uostalom, i glavni razlog zbog kojeg Račan ne želi smijeniti Alojza Tušeka nakon izbacivanja iz HSLS -a. On je, naime, glavu na panj stavio zastupajući politiku koju vodi Račan a protiv izričitih uputa stranke. 
Zanimljivo je, pak, da za moćno mjesto potpredsjednika Vlade Slavka Linića nema mnogo zainteresiranih. Malo kome se, očito, mili uloga Račanovog političkog pit-bulla, koji će srljati, gristi i režati i tako na sebe privlačiti bijes ove ili one skupine građana zbog odluka koje je uredno otklimala cijela Vlada. Nije Linić nimalo omiljen u koaliciji, dapače, ali ga, što zbog njegova oštra jezika, što zbog uloge koju igra, nerado spominju, a »dirati« ga se još i manje usuđuju.
 Konkurencija mu je samo agilni ministar obnove, javnih radova i graditeljstva Ratimir Čačić, koji svoje stavove i projekte brani u maniri (barem) rotweilera. Čačić ne skriva da su mu ambicije veće od običnih ministarskih. Sekundira mu u tome i predsjednica HNS-a Vesna Pusić, svjesna da na hrvatskom političkom obzoru njena stranka nema mnogo zvijezda.
 Račanu dobro dođe to što imidž agresivca nema samo SDP-ov Linić, a Čačićeve povremene eskapade tolerira i zato što mu jednostavno ne treba svađa sa strankom koja na Pantovčaku ima važnog igrača. Naime, Stipe Mesić je izgubio veliki dio ovlasti koje je imao Franjo Tuđman, ali je još daleko od ukrasnog fikus-predsjednika. Pogotovo u podjeli karata u kojoj koalicijski partneri rado igraju jedan protiv drugoga.
Mogli bismo za svakog ministra i svaku stranku ispričati poneku sličnu kombinaciju i njene varijante. HSS se, na primjer, nije nimalo proslavio sa svojim ministrom školstva. Veliko je pitanje i koliko je u rezultatima utemeljena čvrstina haesesovcima toliko važne pozicije ministra poljoprivrede Božidara Pankretića. Pozitivnih je pomaka mnogo. No, činjenica je da, na primjer, poljoprivredne subvencije državu mnogo stoje a rezultati su prilično upitni jer red još nije uveden. 
Do koje mjere je isprepleteno to međustranačko potkusurivanje svjedoči i imenovanje Nevena Mimice za ministra europskih integracija. U tome, naime, prevagu nije odnijela nesporna činjenica da je to čovjek koji o europskim integracijama veoma mnogo (ako ne i najviše u Hrvatskoj) zna, nego činjenica da nije član ni jedne stranke. Budući da je mjesto ostalo upražnjeno nakon povlačenja IDS-a iz koalicije, bilo je baš zgodno da ministrom postane nestranački stručnjak jer tako, naime, nije trebalo dovoditi u pitanje balans ministarskih stranačkih kvota po koalicijskom sporazumu. 
Cirkus? Naravno. Reda se u njemu može uvesti samo ako se bitno promijene pravila funkcioniranja koalicije. I dok se to ne dogodi prilično je svejedno vodi li neko ministarstvo Joža ili Štef. Ne bi se mnogo bitnoga promijenilo ni ako bi, kao što mnogi predlažu, Linić u potpunosti preuzeo negdašnju ulogu Borislava Škegre pa uz potpredsjedničko mjesto i direktno, čvrstom rukom zagospodario državnom blagajnom. 
Račanov glavni problem je to što su prvi ljudi dviju najjačih partnerskih stranaka izvan Vlade. Predsjedavajući Saborom Tomčić je u poziciji predsjednika »nadzornog odbora« Vlade koji, kada god poželi, ima i vrijeme i mjesto kao stvoreno za podbadanje i otvaranje bolnih rana.
Dražen Budiša, bivši a možda i budući predsjednik HSLS-a (u svakom slučaju političar koji se još ne da otpisati) kao obični saborski zastupnik je u još komotnijoj poziciji, a drmajući HSLS-om izravno trese i Vladu. Obojica su, pak, oslobođeni direktne odgovornosti za odluke koje donosi i gura Vlada jer u njoj ne sjede pa se uvijek mogu, ako hoće, praviti da nisu znali što neka odluka znači. I to rado čine. 
S Tomčićem će Račan ipak lakše izići na kraj nego s Budišom, ako se on uspije vratiti na čelo HSLS-a. Naime, teško da tzv. blok desnog centra Tomčiću može ponuditi više nego što ima u koaliciji s Račanom. 
Što se Budiše pak tiče, on tek mora pobijediti u unutarstanačkim borbama, u kojima je otvorenu nesklonost dugogodišnjem šefu pokazao solidan broj istaknutih haeselesovaca, pogotovo onih kojima je suradnja s Račanom omogućila istaknutiju ulogu u političkom životu, bilo preko Vlade (npr. Goran Granić), bilo preko saborskih klupa (npr. Ivan Čehok i Đurđa Adlešić). 
 Račan je stoga, za sada, odabrao taktiku čekanja. Kada se oni počerupaju on će pregovarati s pobjednikom. Do tada si ne mora razbijati glavu s rekonstrukcijom Vlade ili nekim sličnim potezom.
</div>
<div type="article" n="50">
Mesić zadovoljan razgovorom s talijanskim predsjednikom Ciampiem
Predsjednik Mesić je izbjegao odgovor na pitanje znači li to da će talijanski predsjednik eventualno povući svoju odluku o odlikovanju talijanske uprave Zadra što je izazvalo burne reakcije hrvatske diplomacije i javnosti 
ZAGREB, 3. studenog
 – Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić potvrdio je u subotu, nakon druženja sa skupinom građana na Pantovčaku da je telefonski u petak navečer razgovarao s talijanskim predsjednikom Carlom Azegliom Ciampiem, između ostaloga i o budućem Sporazumu o prijateljstvu između dviju zemalja te o Ciampijevojh odluci o odlikovanju talijanske uprave Zadra.
»Mogu samo reći da smo o tome razgovarali i da sam razgovorom zadovoljan«, kazao je Mesić obrazloživši da ništa pobliže ne može reći jer se s talijanskim kolegom dogovorio da »s tim ne idu u javnost«. Izbjegao je odgovor na pitanje znači li to da će talijanski predsjednik eventualno povući svoju odluku o odlikovanju talijanske uprave Zadra što je izazvalo burne reakcije hrvatske diplomacije i javnosti. 
 Prema neslužbenim potvrdama, Ciampi je prije mjesec dana predsjedniku Mesiću uputio pismo u kojemu je navodno naveo neke od prepreka potpisivanju Sporazuma o prijateljstvu između dviju zemalja, no uzvratno pismo iz Mesićeva ureda nije primio.
Osvrćući se na upravo završeni put u Izrael, te neke opaske poput onih da je za takav posjet prerano, Mesić je odgovorio: »Ne znam zašto bi to bilo prerano. Mi imamo diplomatske odnose s Izraelom, te hipoteke iz prošlosti kojih se trebamo riješiti. Svojim putovanjem sam upravo tu knjigu zatvorio, povijest ostavio povjesničarima. Ne možemo zatvarati oči nad činjenicama da je na teritoriju nekadašnje NDH bilo logora i zločina. U svoje osobno ime, i kao predstavnik Hrvatske ispričao sam se za zlo koje su Hrvati napravili bilo kome, pa i Židovima. No sasvim sam jasno rekao da ne može za to biti odgovoran hrvatski narod, nego pojedinci koji trebaju odgovarati za zločine koje su počinili, a mi ih osuđujemo«. Predsjednik je ponovio da je njegova gesta isprike Židovima u Jeruzalemu moralni čin nakon kojeg se otvara perspektiva za buduću suradnju Hrvatske i Izraela. Hrvatskoj ta suradnja može itekako koristiti s obzirom da je riječ o zemlji »koja ima 18,5 dolara po glavi stanovnika i mnoge resurse«. Prema mišljenju hrvatskog predsjednika, od Izraela bi Hrvatska mogla naučiti kako se okoristiti ulaganjem u znanost i obrazovanje. 
Dokaze koje mu je Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesental dao u Jeruzalemu protiv Ive Rojnice, predsjednik Mesić predao je državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom. »Nije na meni da ocjenjujem dokaze, oni moraju ići u proceduru pa ćemo vidjeti o čemu se radi«, jedini je predsjednikov komentar vezan uz slučaj Rojnica i nove dokaze. Opovrgao je navode kako je, upravo na Zuroffovo traženje pooštrio tekst isprike Židovima u svom govoru pred izraelskim parlamentom. »Meni nitko ništa nije sugerirao, tekst koji sam pročitao pred Knessetom je tekst koji sam odobrio i autorski osmislio i jedino me takav tekst obvezuje«, odgovorio je Mesić na novinarski upit. S obzirom da se, prema pisanju domaćih medija stekao dojam da je u organizaciji predsjednikova puta u Izrael bilo nekoliko propusta, novinari su željeli čuti njegov komentar o tome. No, sudeći prema odgovoru jedini se ozbiljni propust dogodio s prevoditeljem jer izraelska strana nije na vrijeme angažirala profesionalnog prevoditelja. Dotakao se i napisa o krađi kamena iz tvrđave Masada što je navodno učinio netko iz predsjednikova protokola. no, predsjednik Mesić to nije vidio, a sudeći prema njegovim riječima ne pridaje tome bitan značaj. »Pa to je čitava planina, ima kamenja i za sto godina«, odgovorio je u šaljivom stilu predsjednik Mesić. Potvrdio je će se za skorašnjeg posjeta SAD-u sresti s američkim predsjednikom Georgeom Bushom, govorit će na Generalnoj skupštini UN-a, a pretpostavlja i da će se sresti s palestinskim predsjednikom Jaserom Arafatom. 
Miroslava Rožanković
</div>
<div type="article" n="51">
Pavliček-Patak:»Iza moje odluke stoji cijeli rukovodeći kadar Županijskog državnog odvjetništva«
»Moje postupanje bilo je motivirano načelom legaliteta. To znači da, kad se radi o ljudskim pravima i slobodama, tada Državno odvjetništvo mora biti apsolutno sigurno da postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo, i da postoje zakonski uvjeti za određivanje pritvora. Ako to ne možemo ocijeniti, ne smijemo predlagati pritvor jer bi to bila nedopustiva improvizacija «, kazala je Pavliček-Patak
BILJANA BAŠIĆ 
ZAGREB, 3. studenoga
 – Sa smijenjenom zagrebačkom županijskom državnom odvjetnicom Dunjom Pavliček-Patak razgovarali smo u subotu o razlozima njene smjene. Ortynski je Pavliček Patak, kako je poznato, smijenio u petak zbog »izazivanja poremećaja u radu Državnog odvjetništva, te nanošenja štete Državnom odvjetništvu». Konkretan razlog njene smjene je, pak, što se nije složila s pritvaranjem 15 osumnjičenika za poreznu prijevaru. 
 l Zbog čega niste predložili zadržavanje privedenih osoba u aferi PDV ? 
– Moje postupanje bilo je, a to sam tvrdila onda i sada, motivirano načelom legaliteta. To znači da, kad se radi o ljudskim pravima i slobodama, tada državno odvjetništvo mora biti apsolutno sigurno da postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo, i da postoje zakonski uvjeti za određivanje pritvora. Ako to ne možemo ocijeniti, ne smijemo predlagati pritvor jer bi to bila nedopustiva improvizacija koja bi mogla ugroziti ljudska prava. U ovom slučaju, nesporazumi policije i Državnog odvjetništva bili bi izbjegnuti da je mjerodavno državno odvjetništvo bilo na vrijeme upoznato s kompletnom obradom slučaja i da je prihvaćen prijedlog za odgodom privođenja. Naglašavam činjenicu da s postupcima policije nije na vrijeme bilo upoznato mjerodavno državno odvjetništvo, a to je u ovom slučaju bilo županijsko odvjetništvo.
 l Neki vam zamjeraju da, iako niste postupali nezakonito, niste bili dovoljno savjesni, zbog čega su osumnjičenici na slobodi.
– Ne znam što bi to trebalo značiti. Ja sam legalist i pitanje je zašto se Državnom odvjetništvu uskraćuje pravo da samostalno ocijeni postoje li uvjeti za pritvor. Uostalom, da sam bila u pravu oko pritvora pokazuje i da je istražni sudac de facto postupio na isti način. Odluku o pritvoru nisam donijela ishitreno. Činjenica je i da cijeli rukovodeći kadar Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu stoji iza moje odluke. 
 l Jeste li iznenađeni što vas je Ortynski smijenio?
– Ne. Naime, postojala su dva pokazatelja moje smjene. Prvi je to što se ta smjena odlagala. Jer, ako sam postupala nezakonito, to se moglo odmah utvrditi, pa nije bilo razloga za otezanje sa smjenom. Drugi pokazatelj je taj što nisam bila pozvana na sastanak s premijerom Račanom u petak (na kojem su bili ministri 
Šime Lučin i Ingrid Antičević-Marinović, ravnatelj policije Ostojić i glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski, op.a.). Nisam stoga bila u prilici izložiti svoje viđenje stvari i razloge svoga postupanja u slučaju afere PDV-a. Ne znam tko bi tamo od prisutnih na tom sastanku, mogao zastupati moja stajališta. 
 l Jeste li razočarani što je Ortynski donio odluku o smjeni? U javnosti ste figurirali kao nerazdvojan tandem, koji je uspješno surađivao u procesu zagrebačke »zločinačke organizacije«.
– Naravno da sam razočarana. Jedan od razloga mog istupanja, bio je ukazivanje na nesuradnju policije i Državnog odvjetništva koja rezultira nekvalitetnim kaznenim postupcima. S puno entuzijazma krenula sam u posao u Državnom odvjetništvu, sa željom da unesem kvalitetne promjene. Ako je moja odluka u aferi PDV-a djelovala drastično, budite sigurni da iza nje stoje moji brojni pokušaji na rješavanju problema koji postoje između policije i Državnog odvjetništva. 
 l Kakvi su Vam planovi? Pojavila se informacija da ćete promijeniti profesiju i otići iz županijskog državnog odvjetništva u odvjetnike.
– Još ništa nisam odlučila. Ne želim donositi nikakve odluke na brzinu. U nedjelju se vraćam u Zagreb, pa ću razmisliti što ću dalje učiniti.
</div>
<div type="article" n="52">
Radoš:»Istarske organizacije HČZ-a razbijaju negativni stereotip o Istri«
Radoš je ustvrdio da je suradnja pričuvnih časnika Bujštine s kolegama iz Slovenije, Italije i Švicarske putokaz hrvatske orijentacije. »Transgranična suradnja uvažavat će unutarnje odnose svake države, ali kao vjesnik novog vremena na svojevrstan način briše granice kao zapreke«, rekao je Radoš
UMAG, 3. studenoga
 – Ministar obrane Jozo Radoš izjavio je na subotnjoj svečanosti u Umagu, održanoj u povodu 10. obljetnice Hrvatskoga časničkog zbora Bujštine, da istarske organizacije HČZ-a »razbijaju negativni stereotipi o Istri«, dodajući da je u Istri bio najveći postotak odaziva na mobilizaciju tijekom Domovinskog rata.
 Radoš je ustvrdio da je suradnja pričuvnih časnika Bujštine s kolegama iz Slovenije, Italije i Švicarske »putokaz hrvatske orijentacije«. 
 »Transgranična suradnja uvažavat će unutarnje odnose svake države, ali kao vjesnik novog vremena na svojevrstan način briše granice kao zapreke jer su građani svake države upućeni jedni na druge«, rekao je Ministar Radoš, dodajući kako je nužno njegovati suradnju između susjeda u ovom dijelu Europe.
 Na svečanosti u povodu 10. obljetnice HČZ-a bili su predsjednik HČZ-a general Velibor Kikerec, predsjednik Hrvatskih ratnih veterana Ivo Padovan, istarski župan Ivan Jakovčić, predstavnici vojnih veterana Slovenije, Italije i Švicarske, te mnogi drugi visoki vojni dužnosnici. 
 Istarski župan Ivan Jakovčić ustvrdio je da je prioritetna zadaća vodstva Istarske županije sigurnost njezinih građana i gospodarski rast. Po njegovim riječima, najjače oružje Hrvatske je snažna ekonomija i novo zapošljavanje.
 Predsjednik HČZ-a Bujštine pukovnik Živko Ilijaš podsjetio je da su istarski vojnici i časnici branili Hrvatsku od Dubrovnika do Like, kao što su i njihovi očevi branili svoju Istru i Hrvatsku od fašističkih zavojevača u Drugome svjetskom ratu dokazujući svoje domoljublje pripojenjem Istre Hrvatskoj 1943. u Pazinu. 
 Ministar Radoš uručio je na kraju svečanosti HČZ-u Bujštine zlatnu plaketu Ministarstva obrane kao jednoj od najboljih takvih organizacija u Hrvatskoj. Najzaslužnijim članovima dodijeljena su prigodna priznanja i nagrade. (H)
</div>
<div type="article" n="53">
Žganjer:»Javna optužba da opstruiram istragu o 'Šibenskoj ratnoj aferi' obična je kleveta«
Hrvatsku televiziju zakon krajnje benevolentno štiti od objavljivanja neistinitih informacija. Klevetničke tvrdnje na moj račun objavljene su u emisiji koja nije išla uživo, već je prethodno snimana. Nitko se od odgovornih osoba u Hrvatskoj televiziji nije pritom »sjetio« provjeriti osnovanost tih optužbi
Željko Žganjer, županijski državni odvjetnik iz Šibenika odrađuje svoj treći odvjetnički mandat. Kada je nedavno Radovan Ortynski, državni odvjetnik ukazao povjerenje Žganjeru, to, zapravo nikoga u Šibeniku nije iznenadilo, jer se takva odluka očekivala s obzirom na njegov dosadašnji rad u kojem ovaj agilni šibenski državni odvjetnik s 22 godine rada u struci, nikada nije bio miljenik niti jedne stranke ili političkih moćnika, a njegovo ime nikada nije bilo vezano uz neki skandal.
 Ovih je dana Žganjer u žiži javnosti jer ga je novinar Drago Pilsel u TV-emisiji »Latinica« javno prozvao da opstruira istragu u slučaju Miljevaca, zbog čega je državno odvjetništvo formiralo internu komisiju koja sada analizira njegov rad u tom predmetu. O tome, kao i o cijelom nizu događaja koji su u javnosti poznati kao »Šibenska ratna afera« razgovarali smo sa Žganjerom, čija pozicija proteklih godina, sigurno je, nije bila nimalo ugodna s obzirom da je odvjetništvo kojem je na čelu nadležno za široko područje Šibenika, Drniša i Knina, gdje su se dogodili mnogi zločini. 
 l »Šibenska ratna afera« svojedobno je, odjeknuvši poput bombe, zgrozila hrvatsku javnost, napose šibensku. Na Šibenik je bačena ljaga, a od tada, pa sve do danas, svako se malo netko sjeti i »nabacuje blatom«. Prošlo je od tada preko tri godine pa vas molim da mi kažete što se sve, u međuvremenu, događalo na tom polju? 
 – Neki događaji u tzv. »Šibenskoj ratnoj aferi« i dalje su u fazi kriminalističke obrade i prikupljanja potrebnih obavještenja, a neki su predmet kaznenog postupka, konkretno sudske istrage. 
 l Imate li možda saznanja da je netko od zarobljenih pripadnika neprijateljske vojske koji je u medijima proglašen mrtav, odnosno ubijen, danas živ? Tu prije svega mislim na slučaj Madžar. Jeste li uspjeli s njim stupiti u kontakt i ako niste koje su to prepreke na koje nailazite u radu? 
 – Dvojbeno je da li je osoba prezimena Madžar živa ili mrtva. Postoji jedna »mala« prepreka da se to pouzdano utvrdi. Ta osoba navodno prebiva u SR Jugoslaviji. 
HTV objavljuje bez provjere!?
 l Možete li danas otvoreno odgovoriti na upit je li posljednjih godina na Vas bilo kakvih pritisaka u radu, mislim prije svega na one političke naravi? 
 – I eventualni pritisci političke naravi o kojima govorite predstavljaju kazneno djelo prisile prema pravosudnom djelatniku iz čl. 309 Kaznenog zakona. Kad bi ih bilo, budući da se radi o kaznenom djelu koje se goni po službenoj dužnosti, morao bih kao državni odvjetnik reagirati u skladu sa zakonskim obvezama. 
 l Je li bilo možda nekih drugih okolnosti koje su eventualno »krive« za sporost u procesuiranju eventualnih počinitelja kaznenih djela ratnog zločina. Što, zapravo možete navesti kao glavni razlog sporosti, ako se o sporosti uopće radi? 
– Ako se uopće radi o sporosti onda je sigurno jedan od glavnih razloga pribavljanje kvalitetnog dokaznog gradiva. Ratni zločini predstavljaju kapitalna kaznena djela. Radi donošenja zakonitih i razboritih odluka u tim predmetima odmah preuzimam odgovornost za »sporost u postupanju«. I još nešto. Nije »šibenska ratna afera« jedini predmet u radu županijskog državnog odvjetništva. Postoje i mnogi drugi činjenično i pravno složeni predmeti iz oblasti gospodarskog kriminaliteta, zloporaba droga i kaznenih djela na štetu maloljetnika.
 l Kako gledate na činjenicu da Vas se u posljednje vrijeme sve češće proziva zbog uvijek aktualne »Šibenske ratne afere«? Nedavno Vas je prozvao novinar Drago Pilsel u TV-emisiji »Latinica«. Želite li se osvrnuti na njegov istup kada Vas je javno prozvao da opstruirate istragu u slučaju navodnog ratnog zločina na Miljevcima?
 – O klevetničkim tvrdnjama gosp. Pilsela ne želim govoriti u javnim glasilima. Razgovor o takvim tvrdnjama može se voditi samo na određenom mjestu. 
 l Javnosti je poznato da je nakon emisije »Latinica« u kojoj ste prozvani za opstruiranje određenog predmeta, Državno odvjetništvo pokrenulo internu istragu kako bi se provjerio Vaš rad u predmetu Miljevci. Vi ste zbog toga morali ići u Zagreb sa sastavljenim izvješćem o radu u tom predmetu, a sa sobom ste morali ponijeti i svu dokumentaciju o tome. Kako ste doživjeli takav »tretman«? 
 – Kad gosp. Pilsel javno kaže, pred mnogo gledatelja, i u udarnom terminu u jednoj emisiji Hrvatske televizije, koja sadržajno obrađuje vrlo aktualnu i intrigantnu temu, da je određeni državni odvjetnik bio nazočan vezivanju, usmrćivanju hicem u glavu i bacanju u jamu ratnih zarobljenika i da taj događaj godinama zataškava, onda je posve razumljivo, dapače nužno, da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske temeljito provjeri te činjenične radnje. Čini mi se da je g. Pilsel u posljednje vrijeme pojačano fokusiran na moj rad. Neki mu sitni dostavljači, rekao bih »poštari«, šalju poruke sumnjive vrijednosti koje on osmišljava u svojim novinskim člancima. Poruke su mi jasne, »poštari« poznati, a nazirem i obrise stvarnih autora.
Klevetnička izjava postigla svrhu
 l Je li točna informacija da razmišljate o tome da tužite HTV zbog navedene Pilselove izjave u emisiji »Latinica« u kojoj se nije čula druga strana?
 – Hrvatska televizija moćan je medij kojeg Zakon o javnom informiranju krajnje benevolentno štiti od objavljivanja neistinitih informacija. Klevetničke tvrdnje na moj račun objavljene su u emisiji koja nije išla uživo, već je prethodno snimana. Nitko se od odgovornih osoba u Hrvatskoj televiziji nije »sjetio« da prije emitiranja te emisije provjeri osnovanost tvrdnji gosp. Pilsela, odnosno da čuje i drugu stranu. Ja nisam bogat čovjek pa da se olako mogu upuštati u jedan sudski postupak protiv Hrvatske televizije u kojem nemam realne šanse da uspijem. Ako ocijenim da te šanse postoje pokrenut ću odgovarajući sudski postupak. Ta je klevetnička izjava i ostvarila svoju svrhu upravo stoga što je ishitreno, bez odgovarajuće provjere od strane odgovornih osoba, prezentirana brojnom gledateljstvu.
 l U žiži javnosti trenutačno je dio afere koji se odnosi na navodne zločine počinjene na Miljevcima nakon vojno-redarstvene akcije 'Oluja'. Vi ste u svojstvu zamjenika vojnog tužitelja bili nazočni kod ekshumiranja tijela ubijenih neprijateljskih vojnika, pa Vas molim da kažete o kakvoj je ekshumaciji bilo riječ?
 – Vjerojatno mislite na navodne zločine počinjene nakon oslobađanja Miljevačkog platoa. Sve ono što sam nakon toga radio vezano za događaje s poginulim i zarobljenim pripadnicima neprijateljske vojske na Miljevcima, predmet je temeljite provjere od strane Državnog odvjetništva RH. Vjerujem da će rezultati te provjere biti javno objelodanjeni. 
 l Svojedobno je državno odvjetništvo podiglo optužni prijedlog, ili se varam, protiv Tvrtka Pašalića, bivšeg zapovjednika vojne policije. Što je s tim predmetom i za što se Pašalić sumnjiči?
 – Protiv Tvrtka Pašalića u tijeku je provođenje istrage zbog četiri kaznena djela neuspjelog poticanja na teško ubojstvo, pored ostalih i nekad čelnika Policijske uprave šibenske Nikole Vukošića i Ive Fuština. 
»Lažna uzbuna« podvala ili kazneno djelo?
 l Činilo se da je dio afere koji se odnosi na lažnu uzbunu stavljen ad acta, međutim opet se iznova izvlači taj čin, a nedavno je i Nezavisna nevladina udruga iz Splita protiv kolegice Silvane Menđušić s HTV-a podnijela kaznenu prijavu. Kakav je stav županijskog državnog odvjetništva po pitanju lažne uzbune, a kakav, ako možete prokomentirati, oko podnošenja kaznene prijave za taj čin?
– U slučaju lažnog granatiranja radilo se o svojevrsnoj političko-vojnoj, a možda i obavještajnoj podvali, ali ne i o nekom kaznenom djelu koje bi trebalo procesuirati. Pojedinosti tog događaja saznale su se tek nakon osam godina, pa da se i radilo o nekom kaznenom djelu zbog nastupanja zastare, ne bi bilo moguće pokrenuti kazneni postupak. Pravo je i nevladinih udruga podnositi kaznene prijave kada ocijene da postoje činjenice koje upućuju na osnovanu sumnju da su određene osobe počinile određeno kazneno djelo koje se goni po službenoj dužnosti.
 l U javnosti se i danas, kao sastavni dio afere, spominje pogibija satnika Tomislava Matića, pripadnika HV-a koji je 1998. godine poginuo, navodno pod sumnjivim okolnostima. Je li istraga u potpunosti okončana? 
– O slučaju pogibije Tomislava Matića, djelatnika Sigurnosno-izvještajne službe HV-a, već sam se više puta očitovao. Još jednom ponavljam, na temelju utvrđenih činjenica i pribavljenih dokaza, posebno provedenog kombiniranog prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja, zaključeno je da je Tomislav Matić smrtno stradao u prometnoj nesreći upravljajući službenim vozilom prekoračenom brzinom i pod utjecajem alkohola. Zbog određenih operativno zanimljivih saznanja u predmetu koja će možda biti dopunjena i pretočena u važna dokazna sredstva, predmet je i dalje otvoren.
 l Potkraj ovog ljeta petorica građana iz Šibenika, Makarske i Sinja završila su u pritvoru zbog navodnih zločina počinjenih nakon 'Oluje'. U kojoj je fazi istraga i postoji li mogućnost da se broj kaznenih djela proširi. Javljaju se neki građani koji tvrde kako Božo Bačelić i dvojica ročnika nisu počinili zločin u Prukljanu. Što Vi kažete na to?
 – Protiv Bože Bačelića, Ante Mamića, Luke Vuko i Jure Ravlića u tijeku je istraga zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u naselju Prukljan, prilikom pregleda i čišćenja terena od eventualno zaostalih ili ubačenih pripadnika pobunjeničke srpske vojske. Svaka osoba koja o tom događaju ima određenih saznanja može biti saslušana u istražnom postupku u svojstvu svjedoka.
 l Je li Vam poznat slučaj ubojstva civila u Gruborima kod Knina i je li Vam poznato je li policija evidentirala taj slučaj ubojstva?
– Nakon što sam prikupio određeni materijal iz kojeg je proizišla sumnja da je smrt civila u zaseoku Grubori kod Plavnog, nedaleko Knina, posljedica mogućeg počinjenja teških kaznenih djela, od PU šibensko-kninske zatražio sam provođenje kriminalističke obrade. Postoje obavijesti da je od strane organa unutarnjih poslova provedena odgovarajuća obrada tog događaja, ali o utvrđenom stanju stvari nikad nisu izvještena nadležna državna odvjetništva u Zadru i Šibeniku.
 l O zločinima počinjenim za vrijeme okupacije nad hrvatskim civilima danas se malo govori. Vi ste, svojedobno, kao jedan od rijetkih, upozoravali baš na tu okolnost i u javnosti iznosili brojke o pravomoćnim presudama nad neprijateljskim vojnicima. Možete li se sjetiti koliko je takvih slučajeva bilo, koliko predmeta još čeka na rješavanje? Poslije 'Oluje' na području županije obavljeno je više ekshumacija. Koliko je tijela ubijenih Hrvata izvučeno iz jama, bunara, lokvi...? 
 – Nažalost, u ovom trenutku ne mogu dati točne podatke o pravomoćno osuđenim osobama za ratne zločine počinjene nad Hrvatima, kao i točne podatke o usmrćenim i ekshumiranim pripadnicima hrvatske narodnosti. Podaci o tome postoje i istine radi, stojim na raspolaganju da Vam te podatke priopćim nekom drugom prigodom.
 l Vi ste još početkom ove godine izjavili kako postoje određene indicije kako su moguće neke druge osobe, a ne one kojima se danas sudi, počinile ubojstva 16 civila nakon 'Oluje' u mjestima Varivode i Gošići. To ste potvrdili i početkom kolovoza ove godine. O čemu je zapravo riječ i zna li se tko je pobio civile u tim mjestima? 
 – Postupak protiv osoba optuženih za teška ubojstva počinjena u Gošiću i Varivodama još traje. Pričekajmo ishod. 
 l Kako komentirate izjavu jednog odvjetnika iz Zadra koji za optužnicu protiv »šestorke« u tim slučajevima kaže kako ona »ne drži vodu«? 
– Rekao bih da je to jedna slikovita izjava.
 l Iako je do danas u Hrvatskoj procesuirano blizu dvije tisuće predmeta koji se odnose na kaznena djela počinjena za i nakon 'Oluje', u javnosti se stječe dojam kako se tek mali broj predmeta procesuira, govori se da je zatajila policija, državno odvjetništvo, da sudovi slabo i sporo rade ?
– Ideološka floskula da u obrambenom ratu branitelji ne mogu počiniti ratni zločin odredila je postupanje nekih vitalnih dijelova političkog sustava. Činjenica je da se tek odnedavno procesuiraju ratni zločini zbog osnovane sumnje da su ih počinili pripadnici oružanih snaga RH.
 l Potkraj ljeta državni odvjetnik iz Zadra izjavio je kako neke zemlje, primjerice Amerika, uopće ne procesuiraju slučajeve kao što su Varivode. Vaš komentar na to?
 – Nije mi poznata ta izjava. Ne mislim da bi nam Amerika i u tome trebala biti uzor. 
 l Naposljetku, možete li prokomentirati činjenicu da se Mario Barišić, bivši vojni policajac, javlja kao krunski svjedok u svim događajima koji se podrazumijevaju kad se kaže »Šibenska ratna afera«, a poznato je da je on i krunski svjedok u splitskom slučaju Lora. Kakvo je Vaše mišljenje o Barišiću kao pouzdanom svjedoku u svim tim slučajevima?
 – Neki uvaženi odvjetnici i visoko pozicionirani djelatnici obavještajne zajednice tvrde da je Barišić »prolupao« i da je »psihijatrijski slučaj«. Izvjesno je da se u ovom trenutku u Šibeniku i Splitu protiv određenih osoba vode kazneni postupci zbog ratnih zločina, pored ostalog i na temelju postojanja i određenih izjava Marija Barišića. Kada je to tako, onda se od istina koje zna i o kojima svjedoči gospodin Barišić doista može i »prolupati«. 
Jadranka Klisović
</div>
<div type="article" n="54">
Mesić: »Iznenadilo bi me da HTV prati moja putovanja»
ZAGREB, 3. studenoga
 – U povodu 120. obljetnice organiziranog lova u Hrvatskoj i 110. obljetnicu Lovačkog vjesnika, u subotu je održana svečana sjednica Hrvatskoga lovačkog saveza (HLS) na kojoj je, osim domaćih i stranih predstavnika lovačkih organizacija, bio i predsjednik države Stjepan Mesić. 
 Prije 120 godina skupina entuzijasta pokrenula je organizirano lovstvo u Hrvatskoj, a danas Hrvatski lovački savez ima 55.000 članova, istaknuo je otvarajući svečanu sjednicu predsjednik Hrvatskoga lovačkog saveza Đuro Dečak. 
 Nazočne je pozdravio i predsjednik Međunarodnoga lovačkog vijeća (CIC) Dieter Schramm čestitajući obljetnicu HLS-a uime 80 nacionalnih lovačkih saveza, članova CIC-a. Pohvalivši rad i vodstvo Hrvatskoga lovačkog saveza, Schramm je ocijenio da je on važan čimbenik u očuvanju prirode i divljači u ovom dijelu Europe.
 »Među onima koji ne znaju mnogo o organiziranom lovstvu kruže svakakve priče o lovcima, ali organizirano lovstvo iznimno je korisno, posebice zato što su lovci spasili mnoge ugrožene životinjske vrste, koje bez njihove pomoći ne bi opstale«, rekao je okupljenim lovcima predsjednik Mesić. »Mnoga uređena lovišta u Hrvatskoj visoko su rangirana i u svjetskim razmjerima, a lovstvo je važno i kao sport i kao druženje, ali i kao privredna aktivnost«, naglasio je Mesić. »Osim toga, lov je i privredna grana u našoj zemlji«, istaknuo je, dodajući da u Hrvatskoj treba promicati »sve gospodarske grane, pa tako i lov i lovački turizam«.
 Nakon svečane sjednice HLS-a predsjednik Mesić je na novinarsku zamolbu komentirao i kritike usmjerene prema Hrvatskoj televiziji da njegov posjet Izraelu nije adekvatno popraćen. Mesić je rekao kako se prije »pretjerivalo u praćenju predsjednika Republike, a sada se to sasvim zanemaruje«. »To je politika HTV-a«, rekao je predsjednik Mesić. Dodao je da ga takav pristup ne iznenađuje, te da bi ga »iznenadilo kada bi HTV pratio njegova putovanja«. Zbog toga, rekao je, ne očekuje nikakve kadrovske smjene na HTV-u. 
 Predsjednik Republike odbio je komentirati jučerašnju smjenu zagrebačke županijske državne odvjetnice Dunje Pavliček-Patak, rekavši kako nema običaj miješati se u rad Državnog odvjetništva i pravosuđa. »Postoje određena pravila koje se svaka struka mora držati, pa tako i Državno odvjetništvo«, kratko je odgovorio predsjednik Mesić. (H)
</div>
<div type="article" n="55">
U Vukovaru hodočašće Đakovačke i srijemske biskupije
VUKOVAR, 3. studenoga
 – Nekoliko tisuća vjernika iz cijele Đakovačke i srijemske biskupije predvođeni župnicima svojih župa okupilo se u subotu u Vukovaru na biskupijskom hodočašću koje se ove godine održava pod geslom »Kršćansko služenje djelom - siromasi siromahu«.
 U župnoj crkvi sv. Filipa i Jakova uz koncelebraciju pomoćnih biskupa dr. Đure Gašparovića i dr. Đure Hranića misno slavlje predvodio je biskup đakovački i srijemski msgr. dr. Marin Srakić. Biskup Srakić je istaknuo da hodočašćem u Vukovar Đakovačka i srijemska biskupija želi izraziti počast svim žrtvama srpske agresije na taj grad koja se dogodila prije deset godina.
 »Nadahnuti njihovom žrtvom želimo izgraditi budućnost u solidarnosti, ljubavi i miru«, kazao je đakovački i srijemski biskup. Dodao je da hrvatski narod od vlasti očekuje da »mudrim reformama stvara društvo u kojem će biti što manje siromašnih, u kojem će radnici dobiti zaslužene plaće, umirovljenici moći pristojno živjeti od mirovina, a branitelji neće morati strahovati za svoja prava. Žrtve i odricanja su nužni, ali ih treba raspodijeliti ravnomjerno kako bi se sačuvala socijalna pravednost«, poručio je biskup Srakić u propovijedi. 
 Nakon mise hodočasnici su se u procesiji pjevajući marijanske pjesme uputili do memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata gdje je biskup Marin Srakić vodio križni put.
Hodočašće vjernika Đakovačke i srijemske biskupije u Vukovar zaživjelo je prošle godine na inicijativu biskupskog Ordinarijata koji na taj način želi svake godine odati počast hrvatskom gradu heroju i njegovim žrtvama. (H)
</div>
<div type="article" n="56">
Postrojavanje 135. brigade HV-a u Belom Manastiru 
BELI MANASTIR, 3. studenoga
 - Prvim postrojavanjem u Belom Manastiru nakon povratka u Baranju, mimohodom gradskim ulicama i polaganjem vijenaca u spomen na poginule branitelje, u subotu je obilježena 10. obljetnica osnutka 135. brigade Hrvatske vojske. 
 Tijekom Domovinskog rata kroz tu je brigadu prošlo 3500 pripadnika, uglavnom Baranjaca. U srpskoj agresiji poginulo ih je 115, 276 ih je ranjeno, a šest se vojnika još vodi kao nestali.
 Ratni zapovjednik postrojbe, umirovljeni brigadir Mile Vukičević, podsjetio je na borbene akcije koje je 135. brigada imala na sjevernoj bojišnici kod Osijeka te prigradskim naseljima Tenji i Nemetinu, a posebice na akciju u prosincu 1991. godine kojom je oslobođeno 30 četvornih kilometara čime je stvoren mostobran za buduće akcije oslobađanja Baranje.
 Početkom listopada 1992. godine po zapovijedi MORH-a počinje se ustrojavati 9. Domobranska pukovnija, a brigada prestaje djelovati kao aktivna postrojba 20. rujna 1994. godine.
 Zahvalivši se pripadnicima brigade na doprinosu u Domovinskom ratu belomanastirski gradonačelnik Ivica Buconjić kazao je da im je država za koju su se borili dužna osigurati radna mjesta te dostojanstvo i sigurnost njihovih obitelji budući da u rat, istaknuo je, nisu krenuli zbog povlastica nego da bi oslobodili domovinu.
 Misu za poginule pripadnike 135. brigade u župnoj crkvi Sv. Martina predvodio je belomanastirski župnik Josip Koščak. (H)
</div>
<div type="article" n="57">
Postrojavanje 135. brigade HV-a u Belom Manastiru 
BELI MANASTIR, 3. studenoga
 - Prvim postrojavanjem u Belom Manastiru nakon povratka u Baranju, mimohodom gradskim ulicama i polaganjem vijenaca u spomen na poginule branitelje, u subotu je obilježena 10. obljetnica osnutka 135. brigade Hrvatske vojske. 
 Tijekom Domovinskog rata kroz tu je brigadu prošlo 3500 pripadnika, uglavnom Baranjaca. U srpskoj agresiji poginulo ih je 115, 276 ih je ranjeno, a šest se vojnika još vodi kao nestali.
 Ratni zapovjednik postrojbe, umirovljeni brigadir Mile Vukičević, podsjetio je na borbene akcije koje je 135. brigada imala na sjevernoj bojišnici kod Osijeka te prigradskim naseljima Tenji i Nemetinu, a posebice na akciju u prosincu 1991. godine kojom je oslobođeno 30 četvornih kilometara čime je stvoren mostobran za buduće akcije oslobađanja Baranje.
 Početkom listopada 1992. godine po zapovijedi MORH-a počinje se ustrojavati 9. Domobranska pukovnija, a brigada prestaje djelovati kao aktivna postrojba 20. rujna 1994. godine.
 Zahvalivši se pripadnicima brigade na doprinosu u Domovinskom ratu belomanastirski gradonačelnik Ivica Buconjić kazao je da im je država za koju su se borili dužna osigurati radna mjesta te dostojanstvo i sigurnost njihovih obitelji budući da u rat, istaknuo je, nisu krenuli zbog povlastica nego da bi oslobodili domovinu.
 Misu za poginule pripadnike 135. brigade u župnoj crkvi Sv. Martina predvodio je belomanastirski župnik Josip Koščak. (H)
</div>
</div>

</body>
</text>
</TEI.2>

page sljedećih

i doprinosi D. Ćavara